Upropaštena šansa

Miroslav Lajčak mogao je biti najvažniji visoki predstavnik. U svom kratkom mandatu započeo je proces redukcije entitetskog glasanja u Parlamentu Bosne i Hercegovine, ispravno locirajući da je entitetska samovolja grobno mjesto izgradnje dejtonske države. Nažalost, povukao se pred primitivnom provincijskom silom Milorada Dodika pobjegavši u ugodnu fotelju ministra vanjskih poslova Slovačke Republike. Od tada, od daleke 2008. pa sve do zadnjih dana mandata Valentina Inzka, traje kukavička impresioniranost međunarodnih službenika laktaškim vladarom polovine Bosne, koji ih iznova fascinira upornim odbijanjem da ga zahvati “proces civiliziranja”.

Smještajući Dodikov politički bezobrazluk u orijentalnu egzotiku, u nešto drugo, mutno i barbarsko na što se ne može djelovati bez krupnih posljedica, zapadna međunarodna zajednica mirno je posmatrala i posmatra razvaljivanje Bosne i Hercegovine kako iz nje same tako i iz Beograda i Zagreba, a čini se da su oči Zapada ostale širom zatvorene i nakon ozbiljnog strateškog upada Rusije u našu zemlju i ništa manje ozbiljnog kineskog šamara neposlušnoj bosanskoj državi koja, bez obzira na većinsku odanost transatlantskim vrijednostima i institucijama, uopće ne uspijeva na strateški relevantan način ubrzati svoje zakašnjelo putovanje na Zapad. (Nerzuk Ćurak, Tačno.net)

Kako je Amer Jerlagić ljudima upropastio život

Proteklih godina u BiH se vode žestoke polemike o tome da li su BiH potrebne mini hidroelektrane i kakva je šteta, a kakva korist od izgradnje ovih objekata na našim rijekama. Dok se vlasti vješto “uklapaju” i deklarativno priklanjaju čas jednoj čas drugoj suprostavljenoj strani u sukobu podijeljenih mišljenja u vezi mini hidrocentrala, u praksi ništa ne čine da zaštite rijeke i pravo građana.

Oko 80 posto građana koji su učestvovali u našem istraživanju izjasnili su se da je izgradnja mini hidrolektrana u blizini njihovog stanovanja imalo negativan uticaj na njihove živote i okoliš. Njih nešto više od 13 posto tvrde da su mini hidroelektrane imale pozitivan uticaj, dok je nešto više od pet posto izjavilo da njihova izgradnja nije imala nikakvog uticaja na okoliš.

Neki od građana koji su učestvovali u istraživanju u razgovoru za Fokus detaljnije su pojasnili kako im je izgradnja mini hidroelektrana na rijekama u blizini njihovih domova zagorčala život.

Salko Hodžić mještanin Kaćuna kod Busovače, za Fokus kaže da godinama muku muči s brojnim problemima koje mu uzrokuje mini hidroelektrana koju je nadomak njegove kuće izgradio Amer Jerlagić, bivši direktor “Elektroprivrede BiH” i bivši predsjednik Stranke za BiH. Hodžić se i na sudu spori s Jerlagićem kojeg optužuje zato što mu je, kako kaže, život postao nesnošljiv, a trpi i materijalnu štetu.

– Zbog te mini hidroelektrane imam velike probleme. Kada je puštena u rad tražio sam da dođe inspekcija i izvrši mjerenje buke. Oni dođu izmjere buku kod njega, a kod mene niko nije dolazio. Ta opservacija je bila i na sudu. Vlasnik je Amer Jerlagić i njega sam konkretno tužio. U mom slučaju 12 metara je između moje spavaće sobe i te hidroelektrane. To je isto da vam u kući usisivač radi non stop. Ovo je za pokazati čitavom svijetu šta rade i kako rade. Ovaj moj slučaj je kao slučaj Muriza Memića, samo što nije ubistva bilo. Malo je falilo da ne platim i glavom – tvrdi Hodžić. (S. Degirmendžić/D. Dundić – Fokus)

Nametanje Izbornog zakona bilo bi uvod u haos

“U članu 5/1 Ustava Bosne i Hercegovine doslovno piše da se Predsjedništvo sastoji od tri člana, jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se biraju neposredno s teritorije Federacije BiH, i jednog Srbina, koji se bira neposredno s teritorije Republike Srpske. Željelo se da Predsjedništvo oslikava pretežno etničku sliku države, barem u tom momentu, kao jedno prijelazno rješenje, a samo Predsjedništvo da djeluje kao kolektivno tijelo, a ne kao zbir “legitimnih predstavnika”, rekao je Vehabović te dodao da je Evropski sud za ljudska prava utvrdio diskriminaciju u Ustavu zbog spomenutog etničkog kriterija.

Naglasio je da se iz ovakvog teksta člana 1. teško može izvući bilo kakav zaključak o etničkom legitimnom predstavljanju, osim ukoliko se ne govori o političkom legitimnom predstavljanju, to jeste da u Predsjedništvu sjede oni koji su osvojili najviše glasova.

“U principu, ne vidim ništa sporno što se tiče izbora Željka Komšića. Moram vas podsjetiti na 2013. godinu, kada je Parlamentarna skupština Vijeća Evrope raspravljala o mogućoj suspenziji Bosne i Hercegovine iz članstva Vijeća Evrope zbog neizvršavanja presuda. U tom momentu je bila donesena samo presuda ‘Sejdić-Finci’. U izvještaju koji je podijeljen članovima PS Vijeća Evrope kao jedina svijetla tačka izdvojen je izbor Komšića s napomenom da se radi o izboru jednog člana Predsjedništva koji je dobio glasove i drugih konstitutivnih naroda. To je izdvojeno kao jedan svijetal primjer, ja ne znam šta se desilo u međuvremu da je promijenjen takav stav”, rekao je Vehabović.

Ističe da su u međuvremenu donesene presude Zornić i Pilav, u kojima je jasno istaknuto da demokratija, koja je bazirana na etnicitetu kao prvom i najvažnijem kriteriju, ne može da uspije te da se svakom građaninu mora omogućiti jednaka mogućnost učešća na izborima. U tom smislu naglašeno je da se konstitutivnim narodima ne trebaju dati posebna prava. (Faris Vehabović, Klix)

POTROŠENE NAVIJAČKE GODINE: Kako otjerati Nogometni savez izvan nogometa?

Već neko vrijeme govorim o pristupu, o tomu koliko je bitno imati pravi gard, ne izlazit ina teren unaprijed poražen što smo znali činiti i kad bismo se susretali s momčadima jednake pa i slabije kvalitete od naše. Kao da je sam dolazak u reprezentativno okružje našim igračima otimao ambiciju i volju da uopće igraju. To da je okružje grozno, pa i gore ako može gore od groznog pokazale su i afere o kojima je brujala BH javnost pred utakmicu s Kazahstanom zbog čega sam se i plašio ove utakmice.

U utakmici protiv Francuske imali smo gard kakav se treba imati protiv puno jačih momčadi. Nismo gubili glavu niti srljali nakon što smo imali igrača više. Možda smo tako propustili šansu za pobjedu ali puno je vjerojatnije da smo tim pristupom u Strasbourgu sačuvali vrijedan bod. Ranije smo nakon takvih utakmica znali odigrati traljave utakmice protiv nekog puno lošijeg protivnika. Ali mi smo i ovaj put na teren izašli s pravim stavom, onim koji kaže – bolji smo i idemo to pokazati.

ma dana kada te ne ide ali nama kao da ne ide i kada smo izrazito dobri, kada stvaramo prigode iz igre jer kako drugačije objasniti da jedan Edin Džeko promašuje prazan gol s pet metara, kako objasniti da prvo Pjanić pa onda Džeko uzajamno izmjene zadnje pasove kao da su prvi put zajedno na terenu. Redali smo prigode, neke izrazito dobre, brzo smo vraćali loptu u posjed ali ona jednostavno nije htjela doma. Kada stvari tako stoje momčad se polako frustrira ali ovaj put mi se činilo da ćemo i u nastavku jednako gristi i da Kazahstan kad-tad mora popustiti i primit pogodak.

A onda se događa tipična situacija za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, jedna od onih zbog koje ljudi dobivaju čireve i fasuju srčane udare. Prvi korner za Kazahstan na utakmici i opet gol jednako blentav kao i onaj protiv Francuske. Ali tada to je bio plod nesreće. Sada već možemo tražiti krivce, ponajprije u uvijek pouzdanom Ibrahimu Šehiću koji je izašao ni u što ni zbog čega što je dovelo do toga da primimo gol skoro doslovno dupetom. Eto povoda da se osjetimo ukletima. Šehić je kriv zbog bezrazložnog izlaska s crte ali i obrana se nije dobro postavila pa su poduplani igrači Kazahstana došli u mat situaciju.

A onda se dogodila još jedna tipična situacija za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Vremena ima napretek ali mi spuštamo ramena i umjesto da nastavimo igrati kao do tada ulazimo u nekakvu stihiju i igramo bezidejno, bez žara kakvog smo imali do tada. Pa Petev radi nelogičnu izmjenu vadeći do tada sjajnog Nalića i uvodeći Gojaka. Izgovor da je Nalić umoran jer je igrao onu bespotrebnu utakmicu protiv Kuvajta je sulud s obzirom da su dečku 22 godine i da nije izgledao kao čovjek koji gubi dah. Osim toga Gojak je rijetko do gotovo nikad bio čovjek koji unosi promjenu u našu igru. Uglavnom bi dužio loptu bespotrebno dugo, pokušavao odigravati nekakve nemoguće kombinacije i trošiti nam i vrijeme i lopte. Ali, što kaže uobičajeno elokventna stručna javnost – izbornik najbolje zna s čime raspolaže. (Marko Tomaš, Žurnal)