Petog februara u Sarajevu obilježavaju godišnjicu Markala, a u Banjoj Luci se sjećaju masakra u okolnim selima. Ali ta dva događaja ne zanimaju “one druge”
Ovdje ćemo se dotaći rada onih najvažnijih TV medija u oba bh. entiteta, a koji nisu pod “kapom” Javnog servisa. Gotovo je nemoguće uraditi sveobuhvatnu medijsku analizu svih televizijskih medija i njihov odnos prema, uslovno rečeno, “drugom entitetu”. U ovom trenutku orijentacija je na nekoliko najgledanijih TV programa i njihove osvrte u informativnim emisijama.
TV Hayat
U Vijestima u 7 od nedjelje, petog februara, urednice Marijane Kršo, primjerice, posve korektno je urađen prilog o obilježavanju Dana sjećanja na ubijene građane Sarajeva od 1992. do 1995. godine i 23. godišnjica masakra na pijaci Markale. Nakon toga, redali su se prilozi o pokušaju uspostave trećeg entiteta, zloupotrebi interneta, izborima u Stocu, masovnim protestima u Bukureštu…
Indikativno je da se niti jednom jedinom riječju u centralnoj nedjeljnoj informativnoj emisiji ove kuće nije pomenula godišnjica obilježavanja zločina u Drugom svjetskom ratu nad srpskim življem u banjalučkim selima Šargovac, Drakulić i Motike. Prošlo je 75 godina od stravičnog masakra u kojem je živote izgubilo preko 2.000 civila. Za tu, kao i za bilo koju drugu informaciju iz manjeg bh. entiteta, gledaoci su ostali uskraćeni.
Ovo niti u kom slučaju ne znači da se TV Hayat ne bavi Republikom Srpskom, niti da nema ozbiljnih analitičkih priloga, ali je prosto bilo nedopustivo da se u nedjelju ne pomene masakr u Banjaluci.
Gledatelj je u 27 minuta dnevnika mogao steći dobar uvid o inkluziji bivših ovisnika u bh. društvo, mogao je saznati dosta toga o dešavanjima u Rumuniji… o gotovo svemu bitnom što se desilo u svijetu toga dana, ali je 49% vlastite zemlje ostalo terra incognita.
Face TV
Sasvim sigurno, Senad Hadžifejzović je ne samo vlasnik nego i alfa i omega ove televizije. Njegova snaga i energija plijene. U svom Centralnom dnevniku ugostio je bezbroj zanimljivih i manje zanimljivih ljudi iz čitave BiH i nikada nije pravio nacionalne, vjerske, ideološke ili bilo kakve druge razlike.
Ali.
Pogledajmo informativnu emisiju od nedjelje, petog februara, “Bosanski vjestnik”. Saznali smo šta će i kako će se dalje razvijati slučaj tužbe BiH protiv Srbije; saznali smo kakav je odnos reisa i ponovljenog izbornog procesa u Stocu; pogledali smo dobar prilog o Danu sjećanja na ubijene građane Sarajeva; saznali smo koliko je ljudi zatrpano pod lavinama u Afganistanu; vidjeli smo prilog o ekološkoj katastrofi koja je nastala ispuštanjem vode iz Jablaničkog jezera…
Niti jedne jedine riječi o masakru iz Drugog svjetskog rata na području Banjaluke, čija se godišnjica tog dana obilježavala u Republici Srpskoj. Poznajući rad i profesionalnost informativne redakcije Face TV-a, moguće je zaključiti da su ljudi ove kuće, na veliku žalost, zaboravili ispratiti jedan ovako važan komemorativni skup i predstaviti ljudima BiH bitnu povijesnu memorabiliju.
TV1
U Dnevniku u 19 Ognjena Blagojevića na TV1, gotovo ista priča, ista šema i raspored priloga u centralnoj nedjeljnoj informativnoj emisiji. Ponovljeni izbori u Stocu, revizija tužbe protiv Srbije, isušeno Jablaničko jezero…
O masakru na Markalama, za razliku od drugih medijskih kuća u kojima su dominirale izjave političara, govoreno je kroz reminiscenciju preživjelog svjedoka.
Ali, iznova i iznova, kroz prizmu teme kako mediji u Federaciji prikazuju događaje u RS-u i obrnuto, opet je izostao bilo kakav prilog o dešavanjima u Banjaluci prije 75 godina. Prosto je nevjerovatno kako se u bezmalo 50 minuta informativne emisije nije mogao “pokriti” jedan ovako bitan događaj iz zemlje.
ATV Banjaluka
Alternativna televizija Banjaluka je već dugo u svojevrsnom informativnom limbu. Da li zbog pokušaja dodvoravanja aktuelnoj vlasti u Republici Srpskoj, ili zbog ubrzane estradizacije, komercijalizacije, pa i ruralizacije, tek, njihov prepoznatljivi brend, Centralne ATV vijesti, pretvorio se u otužni polukomercijalni pokušaj kopiranja srbijanskih turbo-folk TV stanica. Ali, o tome drugom prilikom.
Prateći koliko mediji u RS-u posvećuju pažnju događajima u Federaciji, kod ATV-a je potpuno identična situacija kao i kod televizijskih kuća čije je sjedište u Sarajevu, samo što se, dakako, izostavljaju istorijski bitni datumi iz naše bliske prošlosti.
U centralnoj informativnoj emisiji od nedjelje, petog februara, informativci su ponudili vijesti o stanju u sindikatu obrazovanja RS-a, predstavljena je potresna priča koja je tužni pomen na sve nastradale u zločinu u Drakuliću, bilo je pomirljivih vijesti o Trumpovom trapavom političkom hodu, stanju u Kosovskoj Mitrovici… Bilo je svega, osim zločina na Markalama.
Niti jedne jedine riječi. Ništa. Federacija taj dan nije postojala. Opet retoričko pitanje: Kako je moguće baviti se informativnim programom i baš na taj dan izostaviti tako važnu vijest?
Pola sata nije lako popuniti, pa nisu izostali efemerni prilozi “Kako je sunce izmamilo građane na ulice” ili reklamno propagandne najave u kojima se najavljuju nove emisije. Dakle, bilo je svakovrsnih “pokrivalica”.
Markale? Muk!
BNTV
O Dnevniku BNTV-a je toliko napisano da nema potrebe trošiti riječi, osim možda jednog malog apendixa: to je posve ista televizija kao i RTRS, a jedina razlika je u dnevnopolitičkom opredjeljenju vlasnika ove kuće. Ideološka matrica je istovjetna.
Shodno tome, obilježavanje 75 godina masakra nad srpskim stanovništvom u okolini Banjaluke bilo je zapravo “nacionalno bildan i boldovan prilog”, koji je, očekivano, otvorio Dnevnik.
U pola sata, mogli smo čuti gotovo identične stvari koje su odradile i njihove kolege diljem BiH, sa naglašenijom kritikom Milorada Dodika i režima mu, bez iti jedne jedine vijesti iz Federacije.
Otrcano je ponavljati, Markale ne postoje na medijskoj mapi niti BNTV-a.
ELTA TV
Mnogi će se zapitati zašto ova televizija, ili preciznije, zašto ovaj kablovski operater? Najjednostavnije rečeno, zato što je gledan u Republici Srpskoj. Oni su na solomonski način, ukidanjem bilo kakvog bh. sadržaja i orijentisanjem na striktno lokalne gradske komunalne i administrativne teme, apsurdno bili najobjektivniji.
Ni Markala niti Drakulića.
Ako je rješenje medijski mrak, oni su ga bar za bh. tržište doveli do poštenog savršenstva. Podjednako ne znamo šta rade Bakir Izetbegović, Milorad Dodik ili Dragan Čović. S druge strane, mogli smo uživati u vrhunskom satiričnom šouu Zorana Kesića ili “Državnom poslu”, koje ELTA TV preuzima. Nažalost, u cijeloj BiH ne postoje takvi sadržaji.
Mali radi što vidi od velikog
Namjesto zaključka, treba uočiti kako kod manjih, uslovno rečeno, medijskih kuća u Federaciji postoji za promil veća prohodnost informacija od njihovih “takmaca” iz Republike Srpske. Ako ništa, televizije stacionirane u većem bh. entitetu često za sagovornike imaju političke analitičare iz Banjaluke ili Bijeljine, što u RS-u ne postoji. I još konkretnije, izvještaji tog famoznog petog februara o isušivanju Jablaničkog jezera, što spada u domen apsolutne ekološke katastrofe, bili su gotovo nevidljivi na televizijama u RS-u.
Lokalne medijske kuće u Republici Srpskoj su ili striktno homogene i drže se oprobanog recepta RS-Srbija-Rusija-svijet-vrijeme, ili apsolutno medijski negiraju bilo kakav informativno relevantan program.
S druge strane, slučaj obilježavanja dva zastrašujuća zločina, koja su se desila istog dana u istoj državi, najplastičnije pokazuju svu devijantnost i rascijepljenost bosanskohercegovačkog medijskog neba.
Na ovako maloj teritoriji, prosto je neshvatljivo da postoji toliki medijski zid.
Prosječan stanovnik može se informisati i putem društvenih mreža. Da, prosječan stanovnik BiH može birati koji će kanal gledati; i da, komercijalne televizije nisu dužne zakonski prenositi svaki događaj.
Ali, u ovim slučajevima, ne radi se o nekakvoj nametnutoj cenzuri, niti uredničkim zabranama. Nažalost, sve ove TV kuće više-manje rade po rascijepljenom i šizofrenom obrascu Javnog servisa. Ne, gledatelji im ne plaćaju pretplatu i nisu dužni gledati njihove sadržaje, ali ponekad budu dobrano razočarani, baš zato što im vjeruju više od narečenog Javnog servisa, a oni ponude zauzvrat iskopiranu vijest ili još gore, prećute očevidan događaj.
Postoje portali diljem BiH koji apsolutno nisu vezani za nekakvu “svoju teritoriju”, koji posve objektivno i taksativno prenose informacije iz čitave zemlje. Oni mogu zadovoljiti i Bišćanina, i Banjalučanina, i Mostarca, i Sarajliju. Njih je malo i nisu tema ove analize, ne zato što su neinteresantni, nego iz drugog razloga: BiH i dalje najviše promatra televiziju i ona je još uvijek na ovim prostorima predominantan medijski i konkretno informativni prostor.
A primjer jednog dana i dva događaja, selektivnog informisanja, nažalost, najbolje oslikava u kakvoj realnosti živimo.
