Još jednu u nizu godišnjica, vodeći ljudi RTRS-a obilježili su euforičnim pohvalama na račun sopstvenog neprofesionalizma. Strahovit je raskorak između tih ničim izazvanih autopohvala i stanja na terenu. E, taj raskorak jednog će dana zaista “biti predmet naučnih izučavanja”.
Radio Televizija Republike Srpske obilježila je ovog mjeseca 23 godine od osnivanja. Bila je to prilika za brojne pohvale koje su rukovodstvo i uredništvo javnog servisa ovog bosanskohercegovačkog entiteta izrekli na račun vlastitog rada. Direktoru RTRS-a Drašku Milinoviću, direktoru televizije Milanu Trbojeviću te brojnim urednicima informativnog programa usta su bila puna priče o “nepristrasnosti, visokoj profesionalnosti, jednakom pristupu i tretiranju svih političkih opcija i svih građana RS-a”.
Svakako najimpresivniji u toj paleti hvalospjeva bio je onaj izrečen iz usta jednog od urednika Dnevnika 2, Siniše Mihailovića. Bez i trunke zazora, Mihailović je izjavio da će “u budućnosti profesionalni rad RTRS-a biti predmet naučnih izučavanja”. Dok ne dođe to buduće vrijeme, istina ne “izučavanjem”, ali analizom centralne informativne emisije RTRS-a, odnosno Dnevnika 2 kao najreprezentativnijeg dijela informativnog programa, već sedam mjeseci bavimo se u okviru projekta Analiziraj.ba. Preko dvije stotine analiziranih dnevnika u potpunosti potiru svaku tezu o RTRS-u kao profesionalnoj medijskoj kući. RTRS iz dana u dan svojim izvještavanjem negira tvrdnje svoje uprave i urednika, pritom bezočno gazeći sve postulate na kojima su osnovani javni servisi. Ova RTV kuća, nažalost, pretvorila se u glasilo ne samo vlasti nego i jedne partije i njenog lidera, dakle SNSD-a i Milorada Dodika. Teško je pozivati se na profesionalizam kada se prostor opoziciji i svima koji misle drugačije od vlasti daje tek u tragovima. Još manje se neko, ko jedva da u svom programu daje prostor pripadnicima drugih vjera i nacija, te aktivistima nevladinog sektora koji nisu uz vlast, ima pravo zvati javnim servisom.
Nažalost, stanje će biti takvo sve dok politika bude držala svoju šapu nad imenovanjem upravnih odbora javnih servisa, a oni bespogovorno za direktore, kako je to u slučaju RTRS-a, budu birali ljude iz najužih struktura vladajućih partija.
Za 23 godine, RTRS je optrčao puni krug i vratio se tamo gdje je bio kada su na njegovom čelu stajali prvo Radomir Pašić, a potom Vojo Kuprešanin. Prije tačno 18 godina, Agencija AIM uradila je analizu stanja RTRS-a. I na sve loše i neprofesionalno na što je ukazano u toj analizi o Srpskoj radio-televiziji, kako se tada zvala, mogao bi se i danas staviti potpis. Pa i na to da uređivačkom palicom diriguju, kako tamo piše, “Dodikovi socijaldemokrati”. Predrag Laketa, Mira Lolić-Moćević, Dragoljub Sladojević, Draško Ignjatić, Marinko Učur i Svjetlana Pezer-Šukalo više nisu udarne pesnice koje potpisuju stranice novinarskog beščašća Javnog RTV servisa RS-a. Ono što je žalosno jeste činjenica da ih je naslijedila mlada garda koja s profesionalizmom ima jednako malo veze kao i njihovi prethodnici.
