U januaru 2025. godine navršilo se punih 50 godina od smrti reisul-uleme Sulejmana ef. Kemure. U trenutku smrti Kemura je već 18 godina bio na čelu Islamske zajednice, a na listi najdugovječnijih reisul-ulema preteći će ga samo Mustafa ef. Cerić koji će na istoj funkciji biti godinu duže. Osnovni stubovi na kojima i danas počiva Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini udareni su u Kemurinom mandatu. Pa ipak, Kemura je danas potpuno izbirsan iz sjećanja, po njemu se ništa ne zove, njegovo ime se ne spominje, damnatio memoriae. U sveopćoj podjeli ulica, zgrada i institucija Kemuru do danas nije zapala nijedna, ma kako mala i beznačajna bila. Pola stoljeća od njegove smrti, prilike za osvrte i rekapitulacije, nije se sjetila ni sama Islamska zajednica na čijem je čelu bio u jednom nimalo zahvalnom vremenu.
Na Bogojavljanje, 19. januara 1975. godine, predstavio se Sulejman Kemura… U dušama se osjetilo olakšanje nakon satrapove smrti, zapisao je u Sarajevskom nekrologiju Alija Nametak, uzgred napominjući da je Kemura privremeno ukopan u haremu Gazi Husrev-begove džamije. Čini se da se sjećanju na Kemuru samo to još nije desilo – da njegovi posmrtni ostaci budu izmješteni na neko manje upečatljivo i vidljivo mjesto.
Ali zašto i kako se desilo da se Kemuru izbriše iz sjećanja? Je li Kemura bio jedan od birokrata kakvi se znaju probiti do vrha tako hijerarhijski ustrojenih organizacija kakve su crkve i vjerske organizacije, ni po čemu osobit, bez posebnih postignuća koji će činiti njegovu zaostavštinu? Je li Kemura od onih kojih se ne sjećamo jer ih nismo ni po čemu ni upamtili, onih koji su bili i prošli, jedni od mnogih?
Nesumnjivo da nije. Ostavljajući po strani njegovo porijeklo, obrazovanje i angažaman prije dolaska na čelo Islamske zajednice, kada se sa vremenske distance od pola stoljeća sagleda Kemurin mandat postaje jasno da se radi o vremenu u kojem su udareni ključni temelji na kojima Islamska zajednica počiva i danas. Zahvaljujući historičarima i drugim istraživačima u prilici smo temeljito sagledati ključne iskorake načinjene od 1957. godine, kada Kemura postaje reisul-ulema, do 1975. godine kada mu je, smrću, mandat okončan.
Odgovor na epohalne promjene
Kako je Husein Đozo istaknuo povodom Kemurine smrti, njegov mandat obilježilo je nastojanje da se odgovori na nove okolnosti, u zemlji i svijetu, i da se uhvati korak sa epohalnim promjenama na globalnom nivou nakon Drugog svjetskog rata. Jedan od primjera koji najbolje ilustruje takva Kemurina nastojanja jeste odluka iz 1963. godine da se sve hutbe petkom govore na bosanskom jeziku. Do tada, hutbe su govorene isključivo na arapskom jeziku, pri čemu najveći broj vjernika i nemali broj imama uopće nije razumio sadržaj onoga što se kazivalo. Odluka da se primat da narodnom jeziku, iako je naišla ne značajan otpor, pokazala se kao historijska i u skladu sa trendom konačne pobjede narodnih jezika u crkvama i vjerskim zajednicama.
Đozo je kao Kemurino životno djelo vidio formiranje Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu kako bi se kod kuće obrazovale generacije koje će preuzimati ključne pozicije unutar zajednice. U Kemurinom mandatu šalju se prvi studenti na školovanje u arapski svijet, a nakon povratka upravo će oni biti generacija koja će preuzeti ključne funkcije unutar Islamske zajednice i biti okosnica Fakulteta islamskih nauka koji će započeti rad dvije godine nakon Kemurine smrti. Među tim prvim studentima koji odlaze u Kemurinom mandatu su Ahmed Smajlović, Jusuf Ramić, Hamdija Jusufspahić, Nijaz Šukrić, Senahid Bristrić, Ferhat Šeta, Edhem Čamdžić, Mustafa Sušić i drugi. Onima čiji je povratak dočekao sa studija Kemura je povjeravao važne pozicije pokazujući osjećaj za dugoročno planiranje i kadrovsku politiku.
Doslovno je teško naći polje na kojem upravo u Kemurinom mandatu nisu udareni temelji na kojima Islamska zajednica o(p)staje i danas. U ovom periodu pokrenuti su i „Zemzem“ i „Preporod“ kao prvi mediji u okviru Islamske zajednice, Islamskoj zajednici je vraćen Đulagin Dvor gdje će biti smještena medresa, izdavačka djelatnost doživljava snažan zamah uključujući i prve ploče učenja Kur'ana u izdanju Jugotona… Imami su dobili zdravstveno i penziono osiguranje, uređuje se pitanje ugovora između džemata i imama, organizuju se prvi masovni odlasci na hadž sa više od hiljadu hadžija godišnje. U ovom periodu kreće se sa valom izgradnje novih i obnove starih džamija, valom koji je uporediv jedino sa postratnom obnovom džamija i drugih objekata nakon 1995. godine. U konačnici, nizom vjersko-pravnih mišljenja Husein ef. Đozo će postaviti temelje na kojima ekonomski Islamska zajednica i danas počiva kao što je prikupljanje zekata.
Kemura svakako nije bio svetac. Njegovi saradnici, pa i oni najbliži, znali su se žaliti na njegovu sujetu, samovolju i tvrdoglavost, a često mu je zamjereno i da je bio slab na akrabu ili što bi se danas reklo podložan nepotizmu. Paradoksalno, od dvojca Kemura-Đozo u sjećanju je o(p)stao samo Đozo. Iako odnos Đoze i Kemure nije bio jednolinijski i imao je uspona i padova, Kemura je najčešće imao ulogu gromobrana ili kišobrana koji je štitio prostor u kojem je Đozo mogao djelovati što je Đozo i sam priznavao.
Crveni reis
Ništa od svega toga nije bilo dovoljno da se Kemuru upamti. Prvo je žigosan kao „crveni reis“ zbog, po tom viđenju, odveć bliske saradnje s komunističkim vlastima. Kemura sasvim sigurno nije bio opozicija vlasti i uglavnom se kretao u postavljenim okvirima. Iz arhivske građe vidljivo je da su komunističke vlasti znale biti nesretne zbog povećanog broja zahtjeva za izgradnju džamija, previše mevluda i drugih manifestacije koje su okupljale veći broj vjernika ili zbog Kemurinog insisitiranja na osnivanju Fakulteta Islamskih nauka što pokazuje da je Kemura nastojao granice zamislivog i mogućeg pomjerati bez ulaženja u veći sukob. Kemura je do kraja ostao vjeran ideji da je svaka politika, pa i ona jedne vjerske zajednice, umijeće mogućeg, nastojeći postići maksimum u okolnostima koje nije sam birao. Primjer u kojem na sastanak kod Tita na kojem će tražiti osnivanje Fakulteta islamskih nauka ide sa Sulejmanom Filipovićem, cijenjenim partizanom i komunističkim funkcionerom koji je ujedno bio blizak i podrška Islamskoj zajednici, pokazuje da je Kemura imao diplomatskog takta i umijeća.
Bliskost sa vlašću na našim prostorima općenito nije grijeh, barem takav da bi nekoga naknadno izbrisao iz sjećanja kako se desilo Kemuri. Uostalom, oni koji od 1990-ih odlučuju o tome koga se valja sjećati i koga valja zaboraviti, nerijetko su bili „široke ruke“ i „puni razumijevanja“ u mnogim primjerima. Nedavno otvorena medresa u Banjoj Luci ponijela je ime po reisul-ulemi Ibrahimu ef. Maglajliću kojeg je režim Aleksandra Karađorđevića, nakon uvođenja diktature, 1930. godine iz penzije imenovao reisul-ulemom sa sjedištem u Beogradu. Mehmed Spaho i tadašnja JMO će svoj ulazak u vlast 1936. usloviti, između ostalog, vraćanjem sjedišta reisul-uleme u Sarajevo i ponovnim slanjem Maglajlića u penziju. Da se sve može kad se hoće pokazuje i primjer Kemurinog bliskog saradnika Huseina Đoze. Njegova epizoda imama u 13. SS diviziji se uspjela razumjeti i uskladiti sa našim antifašističkim naslijeđem pa sjećanje na Đozu danas živi kroz nazive škola, ulica, naučne simpozije i slično. I Aliji Nametku, čiji je odnos sa Kemurom prošao put od saradnje i druženja do ogorčenog, doživotnog, neprijateljstva, štošta je oprošteno, posebice funkcija direktora Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu tokom NDH vlasti, pa su škole i ulice ponijele njegovo ime uvijek ističući njegov književni doprinos. Prosto, nema sveca bez prošlosti niti grešnika bez budućnosti, rekli bi neki.
Kemurin grijeh
Kemurin grijeh, grijeh preveliki, ustvari je vezan za jedan slučaj prije nego je i postao reisul-ulema. Kao direktor Gazi Husrev-begove medrese Kemura je, navodno, 1949. godine UDBI prokazao učenika Omera Kovača kao pripadnika Mladih muslimana. Ne postoje pisani tragovi da je baš Kemura pozvao UDBU kada je uočio zabranjenu literaturu kod Kovača pa se Kemurina odgovornost uglavnom izvlači posredno, preko svjedočenja i sjećanja samih pripadnika Mladih muslimana. Kovač je tokom istrage brutalno mučen te je tokom istrage umro, a danas jedna ulica u Sarajevu nosi njegovo ime.
Iako sjećanja i svjedočenja nisu najpouzdaniji izvori, kontekst 1949. godine svjedočenjima daje na vjerodostojnosti i doista čini sasvim zamislivim scenarij u kojem je Kemura, kao direktor, mogao prijaviti da se u učeničkom internatu iz ruke u ruku dijeli zabranjena literatura. Vlast je tih godina, nakon historijskog „ne“ Staljinu, bila paranoična, svakog momenta se očekivala sovjetska invazija, svi su bili sumnjivi i sa svima se postupalo oštro. Mladi muslimani su, prema vlastitim svjedočenjima, nakon 1946. i 1947. i hapšenja i suđenja prvoj grupi (među kojom je bio i Alija Izetbegović) prešli u potpunu ilegalu. Poklanjajući vjeru svjedočenjima samih pripadnika Mladih muslimana, radilo se o nevelikoj, slabo organiziranoj i ne odveć opasnoj grupi po komunističku vlast. Ipak, komunistička vlast koja je i sama decenijama bila u ilegali i služila se istim metodama, bila je odveć osjetljiva na svaki, ma kako amaterski, pokušaj ilegalnog organiziranja, obučavanja i naoružavanja.
Tokom 1949. godine uhapšeno je više stotina pripadnika Mladih muslimana, više ih je osuđeno na dugotrajne zatvorske kazne a četvorica su osuđena na smrt. Po najistaknutijim osuđenicima iz ovog proces, uključujući četvoricu osuđenih na smrt, danas su u Sarajevu nazvane ulice. Ne oslobađajući Kemuru, eventualne, odgovornosti, sasvim je jasno da je, kada se znaju okolnosti, nepravedno na njegova leđa natovariti baš sve. UDBA je Mlade muslimane, kao i sve druge sumnjive elemente, svakako pomno pratila, a hapšenja i suđenja faktički imamo u kontinuitetu od 1946.
Mladomuslimanski krug Kemuri nikada nije oprostio. Nakon dolaska na vlast 1990. isti su mnogo više razumijevanja pokazali prema sudijama, tužiocima i svjedocima koji su 1983. učestvovali na montiranom suđenju Aliji Izetbegoviću i ostalima. Prosto, Kemura je tad već bio mrtav i beo, nije se mogao tako brzo prestrojiti i služiti novoj vlasti. Na Kemurina leđa natovareno je sve za šta i jeste i nije odgovoran. Mrtav čovjek uvijek je laka meta, a lojalnost je valuta samo za žive. Kemuri nije išlo u prilog ni činjenica da nova vlast, kao i svaka nova vlast, nije željela objektivno sagledati postignuća prethodne vlasti, posebno na vjerskom polju. Paradoksalno, Kemura je dijelom zaboravljen i zbog vlastitih postignuća koja se u novim okolnostima nisu mogla uskladiti sa službenim narativom o Jugoslaviji kao tamnici za crkve i vjerske zajednice.
Nije Kemura ni prvi ni posljednji koji je izbrisan iz sjećanja. To kako je i zašto izbrisan, opet, ne govori ništa o Kemuri već o onima koji danas imaju moć da nekog izbrišu i o nama koji na to pristajemo vjerujući da je svako sjećanje naše. I još nešto. Kemurin slučaj pokazuje da se na ovim prostorima uvijek nekako radije sjećalo onih koji su umrli za nešto nego onih koji su živjeli za nešto.
