Nakon ubistva Hane Jašarević u Sapni krajem 2022. godine, sve češće iz Tuzlanskog kantona dolaze vijesti za rubrike crne hronike. Ubistva žena, djece, teške saobraćajne nesreće sa smrtnim ishodom, fizički obračuni su vijesti koje često čitamo iz ovog dijela Bosne i Hercegovine. Potvrđuje to i tvrdnja Tužilaštva Tuzlanskog kantona koje se u avgustu oglasilo saopštenjem u kojem navode da je u prvih osam mjeseci ove godine podnijelo 120 prijedloga za određivanje pritvora dok je u istom periodu prošle godine taj broj iznosio 65 – što predstavlja povećanje od gotovo 100%.
Ova institucija je navela da su među ovim djelima najčešća: krivična djela protiv imovine, krvni i seksualni delikti, krivična djela iz oblasti zloupotrebe opojnih droga, saobraćajni delikti sa teškim posljedicama, nasilje u porodici, napadi i sprečavanje ovlaštenih službenih osoba. Nasuprot tome Vlada Tuzlanskog kantona je sigurnosnu situaciju ocjenila zadovoljavajućom, naglašavajući kako je „nekoliko događaja narušilo subjektivni dojam i uznemirilo građane TK“.
Rast pritvorskih prijedloga i ozbiljnih krivičnih djela ukazuje na pogoršanje sigurnosne slike u Tuzlanskom kantonu. Dok vlasti tvrde da je stanje „zadovoljavajuće“, statistika pokazuje suprotno i otvara pitanje efikasnosti institucionalnih mjera – ali i načina na koji mediji to prenose javnosti.
Utapanje policijskog službenika
27. marta u jutarnjim satima policijski službenici MUP TK obavljajući intervenciju ušli su za licem u korito rijeke Jale u Tuzli. Zbog pada u vodu lica koje su pokušavali zaustaviti, policijski službenici ušli su u nabujalu Jalu kako bi ga spasili, ali voda je povukla i njih. Pokušaj spašavanja dva policijska službenika i civila trajao je određeni vremenski period pored prometnih ulica grada. Na terenu su bile sve ekipe, ali i „građanski novinari“. Policajac Samir Mustafić i civilno lice smrtno su stradali. Međutim, trenutak kada policajac Samir Mustafić odlazi u smrt ostao je zabilježen kamerom i obišao tradicionalne i digitalne medije.
Zajedno s dva policijska službenika da pomogne sišao je zastupnik Skupštine Tuzlanskog kantona Smajo Mandžić. Video u kome pokušava pomoći Samiru sa njegovim kolegama i u tome neuspjeva, već tijelo Mustafića odnosi nabujala Jala završio je na društvenim mrežama i portalima, dostupan djeci, sestri, supruzi, majci. Tako je video materijal izašao u javnost prije zvanične potvrde MUP TK o događaju.
Istog dana na društvenim mrežama fokus je prebačen na „herojsko djelo“ zastupnika Stranke demokratske akcije, njegovu izjavu koja je došla prije informacija iz Uprave policije, stranačke pristalice potpomognute dnevnim portalima „nisu primjetile“ da je pored Mandžića na videosnimku tijelo mladog čovjeka koji odlazi u smrt.
Ubistvo povratnice koje se nije desilo
29. juna ove godine u jutarnjim satima portal Istraga objavio je informaciju da je ubijena srpska povratnica u Lukavac Jela Pejić. Dnevni portali preuzeli su tu informaciju. Nizale su se reakcije osude Denisa Bećirovića, člana Predsjedništva BiH, Sevlida Hurtića, ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH, Milorada Dodika, tadašnjeg predsjednika RS, te drugih funkcionera sa entitetskih i lokalnih nivoa vlasti. Ono što su propustili novinari, a za njima i političari, jesu da potraže informacije od policije i Tužilaštva TK. Dok su se utrkivali ko će prije na osnovu teksta na portalu Istrage osuditi „brutalno ubistvo“, Uprava policije Tuzlanskog kantona nije ni potvrdila događaj, niti Tužilaštvo obavilo potrebne radnje kako bi se utvrdio uzrok smrti. Mediji iz RS iskoristilu su priliku za podjele, pa i širenje govora mržnje.
Ali, kasno popodne tog dana dolaze zvanične informacije. Jela Pejić nije ubijena. Umrla je prirodnom smrću, a povreda koju je zadobila nastala je prilikom pada na drva za ogrjev. Tu informaciju poslalo je Tužilaštvo Tuzlanskog kantona. Mediji koji su satima pisali o ubistvu povratnice, i političari koji su davali izjave se nisu izvinili zbog pogreške. Javnosti je rečeno da je došlo do „preokreta u istrazi“, što je još jedna laž. Nije bilo preokreta u istrazi, institucije su radile svoj posao, novinari nisu poštovali pravila struke i objavili su da se radi o ubistvu, svjesni da nemaju potvrdu policije.
Slađan Tomić: Mediji su me traumatizirali, ali i podsjetili na etičke granice profesije
Novinar Slađan Tomić za smrt u saobraćajnoj nesreći člana svoje porodice saznao je iz medija, smatra da greške često nastaju zbog želje medija da budu prvi.
Ako se već izvještava o ubistvu, novinari nikako ne bi trebalo da objave identitet ubijenog ili ubice, ali u praksi često vidimo da novinari objave tekst: „Saznajemo, ubijen, taj i taj“. To je nedopustivo. Posebno što bi novinari prvo trebalo da konsultuju policiju koja bi trebalo da saopšti zvanično identitet i kaže da li je porodica saznala za smrt svog bližnjeg. Nikako ne bi trebalo da se desi da bilo ko od ans čitajući portale sazna da je neko njegov, na ovaj ili onaj način preminuo. Ovdje sam vrlo ličan, ali sam isto razmišljao i prije nego što se meni desilo da sam iz medija saznao da je član moje porodice doživio saobraćajnu nesreću. U tom slučaju postojali su mediji koji su bili etični, ali i oni koji su objavili fotografije koje sam kasnije godinama imao svaku noć pred sobom, u mislima. Dakle, mediji su me traumatizirali.
Kada se na terenu suočite s pritiskom urednika ili javnosti, na koji način odlučujete šta je istinski javni interes, a šta je povreda privatnosti žrtava?
Jedne prilike sam odbio radeći kao TV reporter u javljanju uživo saopštiti imena stradalih u saobraćajnoj nesreći. Kasnije su moji nadležni smatrali da je to bila neposlušnost, ali vodeći se postulatima profesije uspio sam nadležne uvjeriti da ne postoji nikakav javni interes u objavi takvih detalja. Jedini efekat bi bio da porodica iz medija sazna da su izgubili svog brata, oca, majku. U takvim situacijama javni interes može se odnositi samo na to, da li je cesta prohodna, da li službe hitne pomoći funkcionišu i da je dionica puta na adekvatan način osigurana i postoji li odgovornost vlasti za nesreće. Kao i u tom, tako i u svakom dugom slučaju novinari voditi računa o profesionalnoj etici koja, istina, nekada možda nije najjasnija zbog nedostatka prakse na fakultetima. Novinari, možda i iz najbolje namjere, prave greške izvještavajući o detaljima zločina, objavljivanjem fotografija sa mjesta nesreća, zločina, a kada je riječ i, naprimjer, krivičnim djelima ubistvima novinari često kroz izjave komšiaj romantizuju zločin i opravdavaju počinioca gradeći o njemu lik mirnog, povučenog, nekonfliktnog.
Vildana Selimbegović: Obaveza ispravke i izvinjenja – zaboravljeni standard u eri brzih vijesti
Urednica dnevnog lista Oslobođenje Vildana Selimbegović razlog za gubitak empatije i neprofesionalno postupanje u izvještavanju o temama crne hronike vidi u tome da je medije „pojela senzacija“.
Crna hronika oduvijek zanima ljude, samim tim donosi i najviše pregleda, pa se odveć olako zaboravljaju neki postulati profesije. Posljedica toga su primjeri koje vi navodite, a nažalost ima ih još puno, nerijetko su i djeca žrtve takvog izvještavanja. Možda je rješenje u stalnom podsjećanju na principe fer izvještavanja, mada osobno mislim da i dosadašnje – a često je, treba i to priznati – nije dalo neke rezultate.
Obzirom da dnevni portali žele izvještavati što je moguće bliže realnom vremenu, a da policija i tužilaštva trebaju vrijeme kako bi obavili uviđaj i utvrdili činjenice, potrebno je pomiriti te dvije krajnosti. Urednica Selimbegović napominje da je jedini pravi profesionalni put:“ Stalnim provjeravanjem i istrajavanjem na priči. Zar i novinarski izvještaji nisu svojevrsni uviđaji? Ako tako posmatramo stvari i svoj posao radimo profesionalno, ne samo da ćemo pomiriti krajnosti već – uvjerena sam – i doprinijeti da i policija i tužiteljstvo rade kvalitetnije i posvećenije.“
Ona smatra da nije novinarski zaboraviti na obaveze i standarde profesije.
Primjeri koje navodete imaju puno sporniji kontekst nego li same snimke. Naravno, zna se i kako možemo koristiti snimke, ali se također zna da smo dužni, kada pogriješimo, objaviti ispravak i naravno uputiti izvinjenje. To izvinjenje je naša obaveza, ali jasno vam je da je danas moderno imati svoje mišljenje uprkos činjenicama čak i kada je o smrti riječ. Naša je profesija i zato na udaru, jer nas takozvani civilni novinari – a to su oni što se ponose kako nemaju nikakvih obaveza provjeravati bilo šta – bombardiraju snimcima i tumačenjima, a naš je posao daleko, daleko ozbiljniji i usuđujem se reći danas potrebniji nego ikad.
