Crna Gora ima ozbiljnih problema u oblasti slobode medija. Međunarodni izvještaji relevantnih organizacija sadrže gotovo istovjetan zaključak. Evropska komisija istaknula je da napretka nema te da su izuzetno zabrinuti zbog političkog uticaja na nacionalni Javni servis.
Etika u crnogorskom novinarstvu i Kodeks više su gaženi nego poštovani. Medijska zajednica je podijeljena i žestoko međusobno suprotstavljena, ali ne oko i zbog Kodeksa i etike.
Politička pripadnost i pristrasnost podvaja medije u zemlji od koje se očekuje da postane prva sljedeća članica Evropske unije. Posljednju deceniju sve su dalje dva medijska pola, bez naznaka kada bi i kako mogli da počnu da se približavaju.
Etiku i odgovorno novinarstvo u život ne može da vrati država. To ne smije da bude njen posao jer bi omogućilo flagrantno miješanje vlasti i politike u unutrašnje ustrojstvo medijske zajednice. To moramo sami ako želimo potpunu slobodu. Bez obzira na razlike, etika i samoregulacija moraju biti tačke okupljanja.
Propast pokušaja da pojedinačno zažive dva samoregulacijska tijela i da se na kraju ujedine, natjerao je neke medije da krenu u samostalno reguliranje, ustanovivši institut ombudsmana/ke za svoje medije. Koliko uspješno ili neuspješno, nije mnogo poznato javnosti jer su to, na kraju, interne stvari o kojima mediji ne govore javno.
No, centralno mjesto u svakoj priči o medijskim slobodama i novinarskoj nezavisnosti zauzima, s pravom, Javni servis Radio televizija Crne Gore. Medij koji plaćaju svi građani to mora da opravda.
Javni servis mora da bude stožer medijske zajednice oko kojeg će se okupljati kao oko modela etičkog i profesionalnog novinarstva.
Samoregulacija RTCG je na preispitivanju u okviru izmjena Zakona o Javnim servisima, Radiju i Televiziji. Umjesto dosadašnjeg modela Komisije za predstavke i žalbe gledalaca i slušalaca bit će uveden institut omubudsmana/ke. Nije se do te promjene došlo slučajno.
Praksa Komisije, duža od decenije, nema domete i efekte koje je trebalo da ima i kojima bi opravdala postojanje. Tročlano tijelo, sastavljeno od članova Vijeća, razmatralo je prigovore po redosljedu pristizanja. Kakva god da je njihova odluka bila išla je na provjeru pred Vijeće.
Komunikacija s novinarima i uredništvom bila je na nivou obavezujuće zakonom, ne intenzivna i ne redovna iz više objektivnih, ali i neobjektivnih razloga. O provođenju preporuka uredništvima i novinarima nema pouzdanih statističkih podataka jer takva evidencija nije ni vođena.
No, nije Komisija svakako uzrok očiglednom stanju u kojem se nalazi Javni servis. Nizak nivo gledanosti, još niže povjerenje u informativni program, oštre kritike uređivačke politike iz civilnog sektora, od medijskih uposlenika, međunarodnih organizacija, politički lomovi u čijem se centru RTCG nalazila, nalazi i naći će se opet, gromoglasan su alarm da situacija izmiče kontroli i ovaj medij mora što prije na put oporavka.
Javnom servisu hitno je potreban snažan model samoregulacije koji bi pokrenuo mehanizam iznutra. Budući ombudsman/ka imat će tu šansu koju će garantirati Zakon i unutrašnja akta RTCG.
Sama činjenica da će biti birani na javnom konkursu i da će im imenovati Vijeće RTCG, izdiže ombudsmana u ravan generalnog direktora, jer se samo još on imenuje na taj način. Domaća i međunarodna pozornost mogle bi biti kakva-takva garancija da će političke strukture imati smanjenu mogućnost da utiču na izbor Vijeća.
Došli smo, kao zemlja, do situacije u kojoj nam nad “državnom glavom” ozbiljno visi Damoklov mač zaustavljanja pregovora i ako želimo makar jedan dobar signal da pošaljemo, izbor ombudsmana/ke za RTCG mogao bi biti taj i takav.
Slovenački javni servis poslužio je kao jedan od modela za Nacrt zakona o RTCG. Razgovor sa omdubsmankom Ilinkom Todorovskom uvjerio me je da je dobro postavljen model, sa osobom od profesionalnog i ličnog integriteta, šansa.
Samoregulacija u Crnoj Gori finansijski se pokazala neodrživom jer sami mediji nisu pokazali da su spremni da je finansiraju. Od manjka svijesti o njenoj važnosti do toga da neće da “hrane ruku koja će da ih priteže“ razlozi su zbog kojih je stavljen ključ u bravu samoregulacijskih tijela.
Sada je država spremna da odvoji novac za jedinstveno samoregulacijsko tijelo. Ponuda na koju mediji ne znaju kako da odgovore. Novac je nužan, samoregulaciju su dužni javnosti i sebi, ali, šta ako su pred izborom štap ili šargarepa? Jedan će rizik morati da podnesu!
