U jednom intervjuu za Klix.ba pitao sam Edhema Foču šta ako se neko u centrali u Dohi jedno jutro probudi i prosto kaže da im Al Jazeera Balkans više ne treba? „Naravno, takva mogućnost postoji“, kazao mi je prvi čovjek Al Jazeere Balkans u intervjuu koji mi je ostao u sjećanju kao krajnje otvoren, bez slanja pitanja unaprijed i naknadne autorizacije.
Čini se da je jedno takvo jutro, prohladno i tmurno, svanulo deset godina poslije. Sada je sasvim izvijesno: Nakon 14 godina emitiranja, hiljada sati informativnog i dokumentarnog programa, gasi se Al Jazeera Balkans. Bila bi to šteta i težak udarac i za mnogo veće gradove od Sarajeva i uređenije države od Bosne i Hercegovine. Za regiju koja suštinski i nema poštene javne servise šteta je devastirajuća.
Al Jazeera Balkans donijela je te 2011. godine iskorak u svakom pogledu. Svojim zaposlenim dala je pristojne plaće, priliku za usavršavanje i fokus na određene oblasti. Sve ono što nam je očajno nedostajalo i što je novinarstvo učinilo tako neprimamljivim zanimanjem kod nas. Produkcijski, bio je to jedan drugi svijet. Fokusom na razvijanje vlastitih dokumentarnih serijala i kupovinom programa od domaćih produkcija Al Jazeera je nadomještala propale javne servise. Pojam Balkan konačno je dobio jedno pozitivno značenje. Regionalni kanal, do tada jedva zamisliv, postao je stvarnost i pokazao da ima toliko tema koje i dalje jednako zanimaju Split, Zenicu, Tetovo, Kragujevac… Nakon Al Jazeere Balkans došli su i drugi. Danas postoje regionalni sportski, biznis i news kanali, ono što je do 2011. bilo teško zamislivo danas je postalo standard.
Konačno smo imali medij koji je mogao poslati novinare na Bliski istok, u Ukrajinu, Sjedinjene Države da doista izvještavaju s izvora i iz prve ruke… Vijesti se nisu tek prevodile i prenosile od velikih novinskih agencija. Dašak davno prošlih vremena kada smo imali dopisnike iz svakog bitnijeg dijela svijeta. Bio je to medij koji je bio dovoljno nezavisan (nikad potpuno, kao, uostalom, i svaki medij) da mu se može vjerovati.
Nije sve bilo bez pogrešaka i mana. Možda se u informativnom programu moglo češće udarati bez rukavica, onako mahalskije, do koske. Možda se moglo i bez pokojeg kolumniste, posebno onih koji više pišu nego što čitaju. Možda je bilo i konformizma, te čudne biljke kojoj finansijska sigurnost uvijek godi. Možda se biznis model trebao razvijati kako bi se smanjila ovisnost o katarskoj pipi. Na kraju krajeva, vijest o gašenju morala se iskomunicirati bolje, mnogo bolje. Taj posmrtni marš nisu smjeli odsvirati lešinari. Pa opet, bilo je dobro, vanredno dobro. Uostalom, o tome svjedoče prilozi, intervjui i, nadasve, dokumentarci s festivalom dokumentarnog filma AJB DOC.
Ako bude imao ko i ako se bude imalo kome, valjalo bi sjesti i svesti račun, podvući crtu i izvući poruke. Još jednom se pokazalo da je oslanjanje na stranu pomoć ograničenog vijeka trajanja. Svaka donacija je mač s dvije oštrice, ma koliko taj mač najčešće bio u lijepo ukrašenim koricama. Domaći mediji, toliko nesavršeni u svakom poređenju, ipak su medijska kičma ovog prostora i valja nam ih učiniti boljim. Ovdje ono kakvi su, takvi su, naši su dobija skroz pozitivno značenje. Doduše, pošteno je reći i da Al Jazeera Balkans nije uzimala ništa od ionako sve skromnijeg marketinškog kolača niti je gledala da izraste tako i toliko da sve manje oko sebe uguši. Ako domaćim medijima nije pomogla, sigurno nije ni odmogla. Ovo je i generacijski poraz. Nakon gašenja Dana, Slobodne Bosne i svih drugih sedmičnih novina, odlazak Al Jazeere Balkans iz Sarajeva ostavlja prazninu. I zapitanost: Kako je moguće da jedan grad, glavni grad, nema sedmičnog magazina, ili televizije koja ima poštenu dijalošku emisiju, koja može poslati dopisnika dalje od Kiseljaka i producirati ozbiljan dokumentarni ili igrani serijal? A sve smo to imali, nekoć.
„Naravno, takva mogućnost postoji kao i mogućnost da se sutra, recimo, probudimo u vlastitoj državi koja ima prazan trezor i više nema šansu da od bilo koga posudi novac“, kazao mi je u pominjanom intervjuu Edhem Fočo. Takvo jutro nije svanulo. Još uvijek. Uostalom, i da se desi da se sutra, recimo, probudimo u vlastitoj državi koja ima prazan trezor i više nema šansu da od bilo koga posudi novac, pitanje je bi li iko o tome izvijestio.
Tamo gdje je bila Al Jazeera Balkans ostaje praznina. Ogromna i teško nadoknadiva.
