Izrael, oličenje  kolonijalne agresije­­­­­­

„Ovaj sukob predstavlja kulminaciju pažljivo orkestrirane kampanje Izraela, koji uživa punu podršku američkog političkog, vojnog i obaveštajnog aparata“, ističe u razgovoru za Danas Ivan Ejub Kostić, naučni saradnik na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju.

Kako dodaje, suprotno narativima sa Zapada, prema kojima je Izrael defanzivni akter koji reaguje na regionalne pretnje, „stvarnost pokazuje da je on od samog svog nastanka, oličenje naseljeničkog kolonijalnog projekta zasnovanog na etničkom čišćenju, ekspanzionizmu i sistematskom uništavanju svakog političkog subjekta koji se usudi da ospori njegovu supremaciju“.

Aktuelna agresija protiv Irana predstavlja samo još jedan primer upravo te istorijske trajektorije. Tako, kao i uvek do sada, Izrael vodi rat pod pažljivo konstruisanim diskursom „samoviktimizacije“, „samoodbrane“ i „civilizacijske izuzetnosti“. Medijsko izveštavanje na Zapadu savršeno oslikava dvostruke standarde: izraelske agresije se nazivaju „preventivnim udarima“; izraelski ratni zločini nazivaju se „kolateralnom štetom“: izraelske likvidacije predstavljaju se kao „legitimne antiterorističke operacije““, navodi Kostić.

Drugim rečima, dodaje naš sagovornik, sve izraelske akcije, „ma koliko krvave bile, apsolutno su politički podržane od strane Vašingtona i Evropske unije, medijski pokrivene kroz bezočne dezinformacije zapadnih medija, i ideološki amnestirane od strane liberalne zapadne inteligencije, koja antisemitizam koristi kao legitimizaciju za izraelske zločine“.

Nasuprot tome, kaže Kostić, svaka iranska reakcija se kriminalizuje kao destabilizujuća, iracionalna ili teroristička.

„Takođe, svaka kritika Izraela se momentalno patologizuje kao antisemitizam, dok se izraelsko nasilje normalizuje kao nužnost. Frapantna asimetrija smrti i uništenja ostaje zamagljena jezikom u kome muslimanski životi jednostavno nemaju istu ontološku vrednost kao životi izraelskih, američkih ili evropskih civila. Izrael i Sjedinjene Države pokrenuli su ovu vojnu akciju protiv Irana, ne vodeći se ciljem neutralisanja neposredne pretnje niti radi sprečavanja razvoja nuklearnih kapaciteta Irana. Režimi u Tel Avivu i Vašingtonu vrlo dobro znaju da su iranska nuklearna postrojenja previše disperzovana i utvrđena da bi se mogla trajno uništiti vazdušnim udarima“, ističe Kostić.

Prema njegovim rečima, njihov cilj je, u stvarnosti, daleko ambiciozniji.

„Izazvati kolaps iranske države putem sistematske eliminacije vojne, političke i naučne elite, stvarajući vakuum koji bi potom bio ispunjen klijentelističkim autokolonijalnim režimimom. Konačan cilj je jasan: pretvoriti Iran u novu Libiju ili Siriju – u neuspešnu, fragmentisanu državu podeljenu na zone kontrole pod vlašću naoružanih plaćeničkih proksi-snaga, sektaških milicija i kriminalnih struktura pod nadzorom zapadnih i zalivskih vojnih službi. Izraelski stratezi ne vide ovu unutrašnju dezintegraciju samo kao cilj po sebi, već kao način neutralisanja iranske uloge kao ključnog čvorišta Osovine otpora koja stoji na putu potpunoj imperijalnoj dominaciji Zapada nad zapadnom, ali i centralnom i istočnom Azijom“, navodi Kostić.

Drugim rečima, dodaje Danasov sagovornik, ono što se danas događa Iranu nije samo rat protiv jedne države – to je plan za pokoravanje čitavog Globalnog juga.

„Iste specijalne vojne jedinice, dronovi i raketne taktike koje se sada primenjuju protiv Irana već se uvežbavaju za buduće ofanzive protiv svake države koja odbija da se povinuje osovini SAD-NATO-Izrael. Metod je jednostavan: sabotaže unutar granica protivnika, destabilizacija rukovodstva atentatima, fragmentacija unutrašnje suverenosti kroz proksi građanske ratove i diplomatsko-medijski pritisak koji parališe šira savezništva i alijanse. Zato države Globalnog juga moraju napustiti iluziju o mogućnosti mirne multipolarnosti. Sukob u Iranu je prva linija globalne borbe za drugačiji svetski poredak. Ako Iran padne, napad na druge ključne države potencijalnog multipolarnog poretka će uslediti veoma brzo“, navodi Kostić.

Istorijski, dodaje on, Iran je uspevao da odvrati izraelske i američke napade pažljivo balansirajući odgovore na njih.

„Odvraćanje nije bilo zasnovano samo na vojnom paritetu, već i na pretnji asimetričnim odmazdama koje bi nanele Izraelu i njegovim saveznicima neprihvatljive gubitke. Dugi niz godina Izrael se uzdržavao od atentata na ličnosti poput Hasana Nasrale upravo zato što je procenjivao da bi posledice bile veoma velike. Međutim, kroz postepenu i promišljenu kampanju eskalacije, Izrael i SAD su sistematski podrivali iranski mehanizam odvraćanja. Napad iz 2024. na iransku diplomatsku misiju u Damasku, nakon koga su usledili i atentati na predsednika Ebrahima Raisija i ministra spoljnih poslova Amir-Abdolahijana, predstavljali su ključne prekretnice u tom procesu“, ukazuje Kostić.

Po njegovom mišljenju, iranski odgovori putem simboličnih raketnih udara i diplomatske uzdržanosti signalizirali su nespremnost ili nemogućnost Irana da odlučnije reaguje.

„Ovakav razvoj događaja dodatno je ohrabrio izraelski režim da krene još dalje, što je kulminiralo ubistvima komandanta Hezbolaha Fuada Šukra i političkog lidera Hamasa Ismaila Hanije na iranskoj teritoriji, a zatim i samog Hasana Nasrale, lidera Hezbolaha“, navodi Kostić.

Takođe, smatra naš sagovornik, Iran može da gađa i američke baze i interese širom regiona, kao i da zatvori Ormuski moreuz i destabilizuje globalne energetske tokove.

„Jer, ograničeni udari na izraelsku infrastrukturu i simbolični raketni napadi pokazali su se nedovoljnim u trenutku kada izraelski režim svakom novom eskalacijom postiže sve povoljniji bilans“, zaključuje Ivan Ejub Kostić. (Marija Kojčić, Danas.rs)

Safet Oručević: Mostaru je potreban duhovni mir, moramo zajedno izgraditi sinagogu!

Iz koje pozicije vi nastupate kada govorite o dešavanjima u Mostaru povodom izgradnje Hrvatskog narodnog kazališta?

Pozvan sam od prijatelja koji već skoro deset godina imaju nevladinu organizaciju Mostarski krug, kao bivši gradonačelnik i svjedok vremena, da govorim o izgradnji i svim nepravilnostima za koje smo konstatovali da postoje u toku izgradnje zgrade Hrvatskog narodnog kazališta. Provjerili smo sve – činjenicu da li je ova izgradnja legalna, s obzirom na to da je taj narativ agresivno prisutan u javnom prostoru, i dolazi od gradonačelnika Kordića i direktora kazališta Vukoje.

Moram ponoviti – imamo sve papire iz 1996. godine, kao i sve one kasnije izdate,  a s obzirom na to da sam u tom trenutku bio gradonačelnik, znam tačno šta se događalo. U to vrijeme, gospodin Vukoja je bio pjesnik u Ljubuškom. On je jedan fin čovjek, ali ne zna šta se tada dešavalo. Identično govori i gradonačelnik Kordić, koji je te godine došao iz Njemačke i tada bio student u Zagrebu. Jedini koji zna sve o ovim nezakonitostima i koji je sudionik, potpisnik sumnjivih dokumenata, jeste arhitekta Boro Puljić, koji je od 1996. do danas vezan za izgradnju, projektovanje, izvođenje, nadzor. I on je svjedok vremena. On je taj koji treba da pokaže originalna dokumenta – dokumenta koja niko još nije vidio.

Nažalost, umjesto da prezentiraju dokumenta, pa čak i u slučaju da ima spornih stvari da to vrate u proces legalizacije, oni orkestrirano i brutalno napadaju pričom: “I vi ste davali takve dozvole, i vi ste slično radili.” Znači, ne tvrde da su u pravu, nego: “I vi ste u nekim slučajevima u krivu.”

E pa, moj odgovor je: gdje smo mi to u krivu – neka tuže, ali ne mogu pobjeći od odgovornosti niti birati koji zakon im se sviđa.

I koliko ja vidim, najveća uzdanica ove kompletne nelegalnosti je, nažalost, Tužilaštvo, na koje se oni oslanjaju kao na najvažniji argument, i mašu nekom odlukom Tužilaštva o odbacivanju predmeta jer je Salem Marić tužio N. N. lice. Volio bih znati – na osnovu kojih dokumenata je taj sudija donio presudu? E pa to “N. N. lice” je Mario Kordić, koji je tada  sjedio preko puta Marića. I Tužilaštvo je odbacilo njegovu tužbu. Zato se nadamo da će ovaj predmet preuzeti Poskok i pokazati opravdanost svog postojanja.

U trenutku dok razgovaramo završava se sjednica Gradskog vijeća Grada Mostara, gdje je upravo pitanje dokumentacije za izgradnju zgrade Hrvatskog narodnog kazališta bila glavna tema. Kako to komentarišete?

Za mene je današnja sjednica bila pomalo historijska, jer se vidjelo da Gradsko vijeće ima podmladak u borbi za jedinstveni grad i da se ne boje agresivne retorike HDZ i HRS a, koja služi za zastrašivanje i provođenje nezakonitosti – sve to u ime tzv. nacionalnih interesa.

Progovorili su mladi ljudi koji, iskreno, bez agresije i frustracije, traže zvanične dokumente. Na način: “Molimo vas da nam pokažete dokumente, da ih provjerimo.” I to je završena priča. Tako treba da se vodi borba – kroz institucije, u gradskoj vijećnici.

Koliko je to realno obzirom na odnose u Gradskom vijeću?

Mislim da su oprezni, jer po prvi put imaju manjinu u Gradskom vijeću i žele da usklade sve svoje poteze radi normalnog funkcionisanja grada. Najlakše je demonstrativno napustiti vijećnicu – to ne može biti dobro za budućnost grada. Vidimo da HDZ i HRS donose odluke zajedno i preglasavaju bosansku koaliciju i stranke po nekim pitanjima. Ali moraju i oni biti mudri, jer je vrlo moguće da će na narednim izborima HNS biti manjina, pa će im se to sve vjerovatno poništiti.

Neka ne rade ono što ne bi voljeli da se njima radi. To je fer odnos u ovakvom gradu – kompromisi, bez obzira na jednu ruku više u ovom mandatu.

Bez obzira na kontroverze s dokumentacijom, Hrvatska je uložila značajna sredstva u projekat izgradnje Hrvatskog narodnog kazališta?

Centralna zona, koja je potpisana međunarodnim sporazumom u Rimu u februaru 1996, definisana je kao zona zajedničkih institucija grada. I sve dalje, bez Gradskog vijeća, je nelegalno. Pogotovo pozivanje na planove iz 1995. ili 1996. godine – to je krivično djelo. Mi ćemo podići utemeljene krivične prijave.

Siguran sam da Andrej Plenković, kao jedan ozbiljan političar, ne bi dodijelio novac projektu bez zakonskih papira. A država Hrvatska je dala četiri i po miliona eura, pa sada još dodatno i provokativno dva miliona, upravo u vrijeme naše kampanje o nelegalnoj izgradnji. Mi tražimo vladavinu prava i finansijsku kontrolu utrošenih para – naših i susjedne države. To je već za državnog tužioca, možda i za Evropskog tužilaštva.

Ideja izgradnje zgrade Hrvatskog narodnog kazališta nije nova. O ovom objektu se govori od završetka rata u Mostaru?

Tačno, OHR je zabrabio izgradnju 1996. godine u više navrata i jasno je da i malo kazalište nema papire. Kad sam ja napustio poziciju gradonačelnika, odmah se pokrenulo pitanje izgradnje ove zgrade. Nakon toga je ponovo zabranjena gradnja. I onda sam nedavno upitao : Na koji način su dobili papire? Kako ste to dobili u komunikaciji s Gradskim vijećem, od bivše vlasti? Međutim, izlazi predstavnik Gradskog vijeća Salem Marić i kaže da ne zna ništa o tome, da su sve radili iza njegovih leđa.

Kako ti neko može napraviti zgradu od pet spratova i deset hiljada kvadrata usred grada – iza leđa? Ne, Mario  je tebi napravio zgradu  ispred tvojih očiju, ili  ti je nekako stavio traku preko očiju. Nevidjen skandal, nema ovakav  slučaj anarhije i bezobrazluka u svijetu .

Šta se događa sa Islamskim centrom Mevlana?

U knjizi koju je objavilo Muftijstvo mostarsko navodi se da je prostor Lakišića harema poklonjen za gradnju željeznice i javno dobro.

Radi se o činjenici da je to nekada bio harem i da su prilikom iskopavanja za izgradnju kolektora pronađeni ostaci, te da se u tom trenutku nije dovoljno uradilo na sakralnoj zaštiti. Međutim, ono što mi radimo nema nikakve direktne veze s Mevlanom.

Dakle, ako Islamska zajednica treba da dobije nešto – ne mora se pozivati na vakuf. Ima pravo da traži gdje god hoće u centralnoj zoni i mora joj se izaći u susret. Zašto bi se Islamska zajednica pozivala na vakuf, kad ima pravo tražiti lokaciju na Rondou, a kazalište može bez problema u Titovoj? Tako ja vidim jedinstven grad.

Mi moramo imati iste kriterije za sve. Iz kojeg razloga se ne gradi Jevrejski centar u Mostaru?

Lično sam  postavio kamen temeljac prije dvadeset godina. I Hrvati i Bošnjaci su „zatrpali“ taj projekt. Pokušavao sam ga nekoliko puta oživjeti, čak smo ostavili sredstva u budžetu kad sam odlazio sa funkcije. Izgradnja tog centra trebala je biti naš prilog Mostaru koji će imati i sinagogu, jevrejski kulturni centar, pravoslavnu crkvu, džamije, katoličku crkvu, zvonik. Sve to čini naš grad univerzalnim i svjetskim – to je bila naša želja.

Nakon toga, ova lokacija je  prodata  nekom bošnjačkom biznismenu za izgradnju nekog objekta. Evo, javno molim sadašnjeg vlasnika da tu lokaciju, taj komadić zemlje, vrati sarajevskoj Jevrejskoj zajednici – da ne „ubijemo“ tu ideju.

Mostar ne izgleda kao jedinstven grad. Preciznije – imamo, faktički, dva odvojena grada. Zašto?

Ne, ne slažem se. Mi imamo jedan grad koji ne funkcioniše. Grad u kojem nema vladavine prava. Dakle, imamo jedno Gradsko vijeće i jedinstvene službe. Dugo je politika HDZ-a stvarala dva grada, a nažalost, SDA je u jednom periodu prihvatila igru “tebi tvoje – meni moje”.

Pamtim jednu rečenicu koja me jako povrijedila, i to od čovjeka koji je vodio jednu političku partiju, a koji me pitao kad smo obnavljali Partizansko spomen-groblje: „Zašto mi to njima tamo popravljamo?“

Moramo shvatiti da danas u Mostaru imamo različite mentalitete i politike.

Uzmite primjer – dvije škole pod jednim krovom. Šta mi možemo uraditi kad ministar iz Hrvatske javno kaže da trebamo imati dvije škole pod jednim krovom? Šta smo mi krivi za to? Je li to neki normativ za budućnost? Nažalost, to jeste normativ cijele države. Šta je Mostar kriv za to? Ili šta je kriv gradonačelnik Kordić što je takvo stanje zatekao?

Možemo reći – Mostar je projekt. Dobar ili loš – ali on je tu. I ovaj grad je podijeljen tačno onoliko koliko je država podijeljena, a ujedinjen – onoliko koliko to žele najviše političke strukture.

Je li Mostar lakmus papir ove države?

Jeste – Mostar je lakmus papir ove države. I na kraju dobijemo rezultat koji sad imamo: svakodnevne tučnjave mostarske djece. Da su zajedno išli u školu – sigurno se ne bi ovako tukli. I to je to. Međutim, oni koji su razdvojili škole imat će probleme, jer su kreirali generacije koje nemaju veze ni empatije prema drugom i drugačijem. I zato će se na popisu stanovništva vidjeti kako su vođene politike – ko je od koga pobjegao, i od koje politike.

Da li se slažete da istočni i zapadni dio Mostara izgledaju različito? Zapadni izgleda bogatije i urbanije.

Kad sam ja postao gradonačelnik ovoga grada – nijedne zgrade i nijednog mosta nije bilo. Nije bilo ni škola, ni fakulteta, nijednog krova – sve je bilo spaljeno. Mi smo bili Hirošima, a zapadni Las Vegas, tako su  nas poredili u medijima. Valjalo je to dostici, napraviti deset mostova sa Starim mostom i veliku većinu smo obnovili.

Međutim, proteklih decenija imali smo nesposobnu vlast – nakaradnu vlast, koja je prekopala Mostar kolektorima za koje se i danas ne zna da li rade, koliko su koštali, da li su završeni. Imali smo vlast koja je razmišljala samo o zapošljavanju prijatelja, familije, stranaka, uzimanju, krađama na izborima. Nesposobni su potisnuli sposobne. Postoje primjeri gdje je prvo radno mjesto u životu nekome bilo – ministar. Mislim da je na taj način uništen tempo razvoja grada.

S druge strane – da, vidi se ulaganje ogromnog novca u izgradnju jednog dijela grada. Ali zgrade ne čine grad. Ipak je ovaj dio grada srce Mostara, a drugi dio spavaonica sa zgradama iz bivše Jugostavije.

Postoji li zajednički plan i vizija razvoja Mostara?

Jako malo treba da se podigne grad. Treba napraviti desetogodišnji plan – uz pomoć sarajevskih i svjetskih stručnjaka, prijatelja Mostara, stručnjaka iz cijele države. Treba dovesti nove investitore. Jasan plan dovodi investitore. Evo ja živim i pratim kao građanin – osim pojedinačnih projekata, ne vidim jasnu viziju grada, posebno u dijelu koji je turistička bomba od koje može živjeti cijeli grad. Tek su došli novi ljudi, i ja sam optimista jer je Mostar velika prilika.

Govorimo o deurbanizaciji. Nekada smo imali bajramski koncert Sarajevske filharmonije, sada imamo Enesa Begovića.

Vaše pitanje traži ozbiljnu analizu mnogo segmenata u kojima se taj proces odvija. Pitanje je politike koja se mijenjala – ko je i kako kreirao kulturni život grada prema sebi i svom okruženju. O deurbanizaciji grada, mislim da ne bih trebao ja govoriti. Ali svakako – treba više vizije i više kulturne saradnje, i sa Sarajevom i sa gradovima u regiji. Dugo godina ovaj grad je bio bez Mostarskog ljeta – koje su, upravo zahvaljujući kritikama građana okupljenih u Mostarskom krugu, ponovo vratili gradu. Znači – sve je do vlasti.

U naše vrijeme nismo ništa izmišljali. Suštinski, samo smo pratili ono što radi Sarajevo i dodavali lokalne projekte.

Na primjer – Sarajevo nikad nije imalo Pavarotti centar, koji je u trenutku nakon izgradnje bio najbolji muzički centar u državi.

Danas ne mogu da shvatim da taj objekt prokišnjava i da mi nemamo sadržaje kakve grad zaslužuje, nemamo simfoniju, gradske horove… Imali smo sve to i tadašnja vlast je to pogasila.

Kakav je značaj Islamske zajednice u takvom ambijentu? Koliko je važno da Islamska zajednica djeluje po principima sekularizma koji su utemeljeni u Francuskoj buržoaskoj revoluciji?

Islamska zajednica radi svoj posao. Nekada uđe u politički prostor – kada nedostaje politike u bošnjačkom političkom prostoru. Ponekad je na bošnjačkoj strani vidljiv nedostatak inicijative, progresa, izgradnje, investicija itd. Tako da je povremeni ulazak Islamske zajednice u politiku posljedica pritiska naroda koji nema povjerenje u političke lidere.

Mislim da bi grad Mostar trebao imati ista pravila za sve vjerske zajednice. Ne može se govoriti da 50 metara u jednom pravcu može Mevlana, a 50 metara u drugom pravcu ne može. Jer – onda govorimo o ratnoj liniji razdvajanja. To je kao kad bi neko sa istočne strane rekao da se ovdje crkva ne može baviti turizmom – kao što se danas bavi. Ili kada neko od Bošnjaka kaže: „Stari most je naš most.“ Je li to način na koji stvari treba da funkcionišu?

Kako vidite stanje u državi? Ima li države uopšte?

Države ima – i biće je. Državna vlast jeste u krizi, ali dokle god je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata, biće je. Jedni imaju ambiciju da se otcjepe, drugi da prave treći entitet – da završe ono što nisu uspjeli vojnim sredstvima.

Kako se sada ponaša ova vlast?

Jedni kažu da treba biti radikalnija, treba hapsiti, biti energičniji prema Dodiku. Mislim da ova vlast, u ovakvoj krhkoj konstituciji, ne može ništa više od ovoga da uradi.Ništa više od ovoga. Vidio sam čak i da postoji mišljenje i opozicije i pozicije da se mora biti jako osjetljiv na ova pitanja. Jer – neko bi želio i oružani sukob, ili „kiparski model“.

Šta mislite, da li se „krug“ oko Dodika zatvara?

Mislim da se krug oko Dodika zatvara i steže. Uostalom, vidimo da više države ima u Republici Srpskoj, nego što Dodik danas ima slobode u tom entitetu. Vjerujem da ova državna vlast neće upasti u tu zamku i da će postepeno stezati obruč oko Dodika.

Koji je tempo tog pritiska?

To ne možemo tačno ocijeniti. Ipak, čitava igra se vodi najprije na međunarodnom i diplomatskom, a tek onda na policijskom polju. (razgovarao Amer Bahtijar, Tačno.net)

IVAN LOVRENOVIĆ: OSAM BILJEŽAKA POVODOM „SEVDALINKE“

1.

Sevdalinka? Koristim taj naziv i sam, i u govoru i u tekstovima, ali u mome uhu oduvijek je praćen nekom tankom a neuklonjivom nelagodom, osjećajem nakalemljenosti, stanovite prostote. Od svoga djeda (rođena 1883), kad bi tražio da mu na radiju nađem njegova omiljenog Zaima Imamovića, čuo sam riječ za to pjevanje: turćijat. Kasnije mi je literatura potvrdila taj naziv kao izvoran i prirodan u svojemu vremenu. Pisac Ahmed Muradbegović piše u jednom članku 1940. godine, da su naziv sevdalinka vjerojatno lansirali ciganski muzičari, ali da o tome „nema nikakvog autoritativnog mišljenja ni kod stranih muzikologa. Prema tome se ne zna ni šta je zapravo sevdalinka, ni kakve su njene bitne oznake sa stručnog muzičkog stanovišta.“ Njegovom mišljenju pridružuje se Mak Dizdar dvadeset godina kasnije: „I samo ime bosanskoj narodnoj pjesmi ljubavnoj dali su Cigani-svirači, izvodeći ga iz arapske riječi sevdah, ukorijenjene u našem jeziku umjesto riječi ljubav, kao izraz neke potencirane ljubavi”. („Gdje je ona čudnovata djevojka koja se je suncem povezala, a mjesecom opasala?“, Život, Sarajevo, 1960, br. 6.)

2.

Da u našoj pučkoj umjetnosti nije stvoreno ništa drugo osim ljubavne pjesme zvane sevdalinka, bilo bi to dovoljno za njezinu punovrijednu zastupljenost u imaginarnoj antologiji svjetske književno-glazbene baštine. No, potpuni uvid u njezino univerzalno značenje i vrijednost često zamagljuje navika da se ovaj prelijepi lirski korpus skoro isključivo promatra u skučenim etničkim i lokalno-folklorističkim okvirima, a rijetko ima sreću da bude kompleksno i sveobuhvatno promatran, opisan i valoriziran tamo gdje i u književnom i u muzikološkom pogledu pripada. Najprije u kontekstu vrhunske ostvarenosti lirske forme i izraza. Te potom u najširem kontekstu južnoslavenske i balkansko-mediteranske pučke lirike, transetničkom pa i transjezičnom.

3.

Ono što od tih pjesama znamo, a i to je mnogo, samo je maleni djelić silnoga blaga koje leži skriveno od očiju. I u našim krajevima a i širom svijeta puni su arhivi i rukopisne riznice, u institucijama i po privatnim zbirkama, do sada nedovoljno ili čak nikako pročitanih, istraženih, obrađenih i publiciranih pjesama. Ni bogata ostavština Luke Marjanovića u Matici hrvatskoj, iako odavno poznata i višekratno objavljivana u izborima, nije do sada cjelovito istražena. Kao drastičan primjer spominjem šest svezaka rukopisne zbirke Muslimanskih narodnih pjesama (epskih i lirskih) koje je sakupio i Matici hrvatskoj predao Muharem Kurtagić iz Kulen-Vakufa. Taj bistri čovjek s biografijom kakvoga suvremenog pikara, uza sve čime se bavio i od čega je preživljavao, od djetinjstva je vrlo akribično zapisivao narodne pjesme. Spomenuta zbirka sadrži oko 50.000 stihova, a u pismu Matici hrvatskoj 20. oktobra 1943. Kurtagić navodi da je imao pripremljenih još „šest knjiga“, koje su mu „banditi i pljačkaši sa ostalom arhivom i bibliotekom uništili“. Muharem Kurtagić rođen je 1896, a o njegovu kraju prof. dr. Mirsad Kunić, koji je „otkrio“ njegovu ostavštinu, piše: „Nemamo podataka o tome koliko i do kada je živio Muharem Kurtagić. Posljednji dokument koji svjedoči njegovo prisustvo među živima jeste pismo upućeno Matici hrvatskoj 12. aprila 1944.“

U današnjem virtualnom medijskom prostoru već dugo je djelatan vrlo neobičan, izuzetno ozbiljan istraživač i predstavljač ovoga pjesničko-muzičkoga blaga: Semir Vranić sa svojom web-platformom https://www.sevdalinke.com. Specijalist medicinske patologije s međunarodnom reputacijom, prof. dr. Vranić, akademik, iz čistoga osobnog afiniteta stvorio je golemu bazu dokumenata, zapisa, pjesama, za koju sam kaže da je to „neprofitni, nekomercijalni sajt namijenjen očuvanju i promociji sevdalinke kroz razmjenu arhivske građe, koja se može koristiti u edukativne i istraživačke svrhe. Materijali koji su postavljeni na blogu sakupljeni su vlastitim istraživačkim naporima, te zahvaljujući pomoći i velikodušnosti drugih istraživača, poznavalaca i ljubitelja sevdalinke, i mojih prijatelja“.

4.

Po nastanku to je pjesma urbane bosanske sredine, nastala u otomanskome razdoblju u ekonomski i materijalno stabilnijem trgovačko–zanatlijskom miljeu. Taj milje dominantno jest bio islamsko–orijentalni, i ova pjesma pretežno se prepoznaje kao izraz muslimanske životne sredine i kulture. To, međutim, nije opravdano etnički apsolutizirati. Naime, u izgradnji cjelovite socijalne i kulturne fizionomije većine gradova i manjih gradskih naselja sudjelovali su, osim muslimanskoga, i drugi etničko-kulturni elementi (katolički, pravoslavni, sefardski, romski…). Tako su sudjelovali i u nastanku, a pogotovo u prakticiranju pjesme.

Orijentalno-azijski elementi jesu obilježili „sevdalinku“, osobito njezinu muzičku strukturu, na isti način na koji su proželi i sve druge vidove profane kulture neislamskih zajednica na Balkanu i u Bosni (leksiku, zanate, nošnju, kuhinju, kulturu stanovanja, stanovite crte mentaliteta…). No, jezik, lirska struktura, metrika i uopće zakoni versifikacije, tip osjećajnosti, simbolika, imaginacija, arhetipovi – svi ti elementi bosanske lirske pjesme imaju izvor u kulturno–tradicijskom supstratu koji leži u zajedničkoj, predosmanskoj podlozi bosanskoga i balkansko-slavenskoga pučkog nasljedstva. Žene u južnoj Mađarskoj još do jučer pjevale su pri komušanju kukuruza melankolični ikavski napjev Vezak vezla lipa Kata tačno po melodiji po kojoj se u bosanskih muslimana pjeva Vezla vezak Adem kada. A te žene iz okolice Pečuha potekle su od onih bosanskih katoličkih rodova što su iz Bosne morali bježati i skrasiti se u Ugarskoj krajem 17. stoljeća, nakon Bečkoga rata i pustošenja Eugena Savojskoga 1697. godine. One, dakle, pjevaju svoje pisme tri stotine godina nakon što su im preci otišli iz starih bosanskih zavičaja, nakon što su vjerojatno i jezik zaboravile. Ta starinska matrica poravne pjesme počiva na formi i strukturi čvršće ukorijenjenoj u kulturnu memoriju nego i sam jezik. To je prozodijski i melodijski obrazac u kojemu stih ima trinaest slogova, tačnije osam plus pet, sa cezurom poslije osmoga. Uz spomenutu pjesmu o nesretnoj lipoj Kati / Adem-kadi, takve su, pri­mjerice, moćne pjesme Zaplakala stara majka Džafer begova, U Cazinu bijela kula od tri tavana, a u zbirci Mihovila Pavlinovića iz XIX stoljeća zabilježene su dvije takve, baš iz Varcara: Grad gradila bila vila pod Biogradom i Sinoć dodje tudje momče, iz tudje zemlje. O ravnoj pjesmi kao načinu pjevanja koji je u Bosni „izvoran, najrašireniji i najomiljeniji, ima svoje ime, tradiciju, i zato ga valja poštivati više od svih drugih napjeva” pisao je davno, 1906. godine, češki etnomuzikolog i sa­kupljač Ludvik Kuba, te ustvrdio: „Nijesam ove melodije niti ikoji njen trag našao u susjednim zemljama: ni u Crnoj Gori, ni u Dal­maciji, ni u Hrvatskoj, ni u Istri, ni u Slavoniji, niti u Srbiji.” Vrsni etnomuzikolog i kompozitor Vlado Milošević posvetio je toj mu­zičkoj formi cijelu studiju: Ravna pjesma (Banja Luka 1984).

5.

„Sevdalinka“ istinski živi samo u onom trenutku dok se pjeva, a živi na onaj način na koji se pjeva – dobar ili loš. Ima u njezinom pjevanju, u izvođenju, nečega što ne smije biti povrijeđeno, a ako bude povrijeđeno, sve se pretvara u vulgarnost. Zato bi sevdalinku smio pjevati samo tko može i umije nepovredivo pjevati. Ljepota i potpunost neodvojivi su od unutarnjega jedinstva, koje čine lirski tekst, melodija, i njezina konkretna izvedba. Od nužde prihvativši naziv sevdalinka kao tehnički termin, Vlado Milošević piše: „Sevdalinka postaje ono što jest tek onda kad ju zapjeva pravi pjevač. Ne u slovu i notama, pa ni u riječima i zvuku, nego u osjećanju i doživljaju leži snaga svake pjesme, a ovo naročito vrijedi za sevdalinku. Ona se pjeva sa najjače izraženim osjećanjem, punom emocijom. To je sevdalijski način pjevanja. Od mjesta gdje se pjeva i za koga, zavisi i kako će se pjevati: za intimni, uži, ili porodični krug, ali i za javnosti. To je estradno kafansko pjevanje koje uslijed prečestog isticanja dekorativnih elemenata može da se izopači u ispraznu kićenost.”

6.

U mojemu muzičkom osjećaju pjesma koju zovu „sevdalinkom“ počela je propadati kad se uz nju vezala harmonika. Voluminoznošću i praznim obiljem zvuka, ispraznim virtuozitetom (kićenošću) koji je brzo zarazio i pjevače, taj evropski instrument je iznutra nespojiv i nesrodiv s beskrajno rafiniranom eliptičnošću i emocionalnom gosposnošću bosanske lirske pjesme, jednako poetskom kao i muzičkom.

7.

Paradoks „sevdalinke“ – danas globalno-javnoga fenomena, k tomu opečaćenog jakim nacionalnim (dakle, političkim) atributom – jest u tome što ona puninu smisla, ljepote i doživljaja ima kad se pjeva u intimnom privatnom okruženju; tako je i nastajala, to joj je najjači poetički znak i kod. U mome iskustvu i ukusu, oni koji su pokušavali nemoguće, i u tome uspijevali – da pomire rascjep između privatnoga i javnog u pjevanju – bili su Hamić Mešanović i Zaim Imamović, te maestralni Vejsil Hadžibegić, malo sniman i još manje populariziran (Travu pase kikavo jelenče, Pošetala Hana Pehlivana…)

I kad pjeva za javnost, i na pločama, Zaim pjeva tako da ničim ne povrijedi intimitet, to srce pjesme: Lov lovio Muharem-beg, Ja iskopah bunar u avliji, Gledaj me, draga, nagledaj me se – treba li uopće nabrajati. Najbolje Zaimovo pjevanje koje sam ikada slušao, njegov je privatni, kućni snimak na običnom kazetofonu, a pjesma je ona čudesna Boluje Anka Prijedorka na krilu Kara Zaima. (Je li Anka, kako to ime izgovara Zaim, ili je Hanka? Kakva životna priča stoji iza pjesme? – bilo bi zanimljivo istražiti, mimo kojekakvih neobavezujućih naklapanja.) Pjevam tu pjesmu i sām, još od one začarane večeri u Bilajcu na drumu prije milijun godina kad sam je prvi put čuo od varcarskoga mehandžije Zaima. Pjevam je sam sebi, u sebi, i ne znajući; to se ona u stvari pjeva sama.

S Hamićem Mešanovićem, pjevačem i sazlijom, umro je posljednji izvođač sevdalinke, kojemu je to bila sudbina a ne profesija. I to se, kao u svakog ukletog bluzera, čulo u svakome njegovom promuklom, piskavom, ružnom i – božanskom akordu! (Na Bentbaši, na Babića bašči, U Travniku, na Daltabaniku, Je li vedro il oblačno…) O pjesmi Na Bentbaši, na Babića bašči, o Hamićevom pjevanju i muziciranju, skicirao sam esej početkom sedamdesetih godina. Ostao je u ladici s drugim rukopisima, nije preživio slavno proljeće Devedesetdruge na Grbavici.

Jednom ili dvaput davno-davno imao sam priliku slušati/gledati staru majku u varcarskoj muslimanskoj mahali kako pjeva dok oko ruke okreće veliku tepsiju-demirliju rubom oslonjenu na pod: Zaim se majki moljaše, da ide za grad Mejruši. I danas osjetim iste trnce kao onda. Od svega drugoga, što sam u životu svojim ušima čuo, najbliže toj vrsti nebrušenoga savršenstva bilo je pjevanje Hajrije Mujkić-Halilović iz varcarske Rike ispod Glavice. Na toj Glavici u varcarskim ljetnim večerima pjevale su cure iz mahale, i ja sam svoju djetinju zatravljenost njihovom pjesmom tek mnogo kasnije spoznao kao potpuni glazbeni i doživljajni ekvivalent španjolskom cante jondu i portugalskom fadu. Te se daleke unutarnje korespondencije i suzvučja možda ni u čijem pjevanju ne osjećaju kao u anđeoske Ksenije Cicvarić kada pjeva svoje podgoričke: Havuša sadi vinograd, Đevojka je momku prsten povrćala, Sjever ružu niz polje nijaše. A kad Lela Karlović, Kreševka, pokrene S one strane vode Sane, širina i punoća te moćne a nježne kantilene podigne te u nebesa…

8.

„Jedne večeri piju, na zelenom zaravanku kraj Ukrine, fra Serafin i Rasimbeg iz Dervente.“ – majstorska je  slika akšamluka dvojice prijatelja iz Andrićeve priče. Fra Serafin je malo zamišljen, a Rasimbeg „poznaje to ćutanje i čeka strpljivo da fra Serafin zapeva“. Pa kad ovaj počne da pjevuši a zatim  pusti „svoj sjajni i slatki tenor koji ni posavska rakija ni trebinjski duvan zadugo nisu mogli da načnu“, pjesma Rasimbega snažno trone.

Akšamluk, rakija: njome se ne napijaš, s njome razgovaraš. Mora biti majstorski ispečena, da miruši po šljivi, zapravo više po kadifenoj modroj màšini što se zorom uhvati na zarudjelom plodu, ne prejaka, nego da se razlijeva blaženo po utrobi i udovima, hvata polako i drži dugo, a dušu ispunja plemenitom bezutješnom melankolijom. I izvlači pjesmu. Tihu, poravnu: Oj, Vrbasu, vodo hladna, odnesi mi jade moje. Akšamluk, takva pjesma i takvo pjevanje nisu zabava ni razonoda, nisu besposlica i opuštanje. Pravi akšamluk je umjetnost življenja; rafinirana institucija kulture svakidašnjice, a u svojim sretnim trenucima – ozbiljno dosezanje vrhunca doživljaja u kojemu čovjek u sebi prepoznaje nekoga drugog, nesretnijega a boljeg od onoga koji svakodnevno stanuje u njegovoj koži. (Ivan Lovrenović, dnevnički zapisi)