Genocid i oko njega
Bilateralna razmjena raketa s Iranom nije omela Izrael u njegovoj osnovnoj dužnosti, u ubijanju djece, žena i staraca Gaze. Genocid je prioritet, sve ostalo manje je važno i mora ostati u sjeni primarnog zadatka.
Globalna pozornica poprište je povratka moći u najsirovijem izdanju. Ništa rukavice, ništa zaklanjanje iza univerzalnih vrijednosti. Ne postoje pravila ni općeprihvaćeni zakoni i sad ostali igrači ili već igraju po novim regulama, ili čekaju rasplet. Aktuelna zbivanja postavljaju nekoliko bitnih pitanja na koja glavni akteri nikada neće dati odgovor. Evo ih ovdje i ne moraju nužno slijediti redoslijed koji je ponuđen:
Zašto bi iko nakon Hirošime trebao imati nuklearno oružje?
Pogotovo je pitanje zašto ga ima Izrael, taj remetilački faktor broj jedan ne samo u regionu, nego mnogo, mnogo šire?
Ako je svijet sedam decenija živio pod zakletvom da se Auschwitz ne smije ponoviti, kako se moglo dogoditi da on u najbrutalnijem izdanju bude reinkarniran u Gazi?
Ako se pobuniš protiv spaljivanja trogodišnje djevojčice, koji idiot ima pravo da te nazove antisemitom?
Ima toga još. Gaza kao najveći politički grijeh današnjeg svijeta potvrđuje da ideja, filozofija i tehnologija logora kao pakla za ljudska stvorenja nikada nisu umrle. Naprotiv, u izvrsnoj su formi i prijete da se repliciraju i prostorno i vremenski. Nije pitanje hoće li, nego kad i gdje.
Teško je to izreći u ovako mučnoj, bolnoj i tragičnoj priči, ali mora se priznati da ona nije lišena ni povremenih komičnih momenata. Nakon višednevne razmjene raketnih pozdrava i selama, Iran, Izrael i Amerika poigrali su se malo bosanskohercegovačkih stranaka. Sjećate se toga, svaki put kad ovdje završe izbori, svi u prvih nekoliko sati preventivno proglase pobjedu, pa tek nakon neizbježnog verbalnog trijumfalizma krenu s lizanjem rana i analiziranjem propusta. E tako je bilo i nakon ovog raketnog triatlona. Trijumfalnu, veličanstvenu, najveću svih vremena, neponovljivu pobjedu proglasili su, opet ne nužno ovim redom:
Iran;
Amerika;
Izrael.
Čovjeku prosto dođe da se od neke unutrašnje miline upita – pa ima li iko da je zijanio, ili je rat po definiciji pobjednička kategorija? Stari dobri Arsen sigurno bi zavapio: “Mi nećemo imati s kim izgubiti ako svi stalno budete pobjeđivali.”
Slaven Kovačević
Da nije bilo te male epizode, domaća scena bi – uslijed globalnih ratova, klimatskih poremećaja i ukupne planetarne neizvjesnosti – potpuno pala u politički zapećak. Tek je nova odluka Evropskog suda za ljudska prava u slučaju “Slaven Kovačević” skrenula pažnju na činjenicu da i mi postojimo, da se i ovdje valja nekakva politika i da lokalna neprijateljstava nikada ne zamiru. Osobito se u tom smislu istaklo takozvano političko Sarajevo. Već godinama inferiorn i u političkom i sportskom smislu u odnosu na hrvatsku i srpsku komponentu, sarajevski politički krug razvio je specijalnu, zaštićenu vrstu uzajamne netrpeljivosti koja, uporedo s gubicima u materijalno-ideološkoj sferi, postaje sve intenzivnija.
Ovi onima da su izdajnici, oni ovima da su ublehe. To su nuklerni projektili koji iz jednog lete u drugi tabor. Posebno je razočarenje Elmedin Konaković, lider Trojke i Naroda i pravde. Ministar vanjskih poslova po definiciji bi trebao biti neko ko zrači elegancijom i intelektualnom otmjenošću, ko postavlja komunikacijske standarde, ko pegla ideološke i interpersonalne neravnine, ublažava retoriku, smiruje strasti, popravlja atmosferu i superiornim opohođenjem se izdvaja iz nametnutog ludila. Kad prvi među diplomatama ne ispunjava tu ulogu, onda i njegova funkcija u velikoj mjeri gubi smisao. Kome ćeš prodavati diplomatsku vještinu na spoljnjem planu kada si na unutrašnjem dio problema.
Presuda je ponovo rasplamsala strasti. Sa svakom novom svađom sve je jasnije da Sarajevo nema kritički opredijeljenu javnost nego da urlanjem i uvredama samo demonstrira sopstvenu nemoć, nedoraslost protivnicima i situaciji, nesposobnost da se na političkoj sceni isprofilira kao relevantan partner. Udario bot na bota i sad čekamo ko će pobijediti.
Nije da nema razumnih glasova, no su usred masovnog urlanja rijetki i nezapaženi. Kad se razgrnu bijes i animoziteti, s obje strane moglo bi se naći dovoljno argumenata za ozbiljnu društvenu raspravu, ali Sarajevo je na tako niskom nivou političke misli da bi racionalan diskurs doslovno bio kontraproduktivan. Ozbiljna rasprava ovdje nikom ne odgovara, ni vlasti ni opoziciji, strahovito bi narušila zatečeni odnos snaga pa zato udrite, braćo, s već poznatih uporišta, nije nam ni prvi ni zadnji put da ne shvatamo šta se događa.
Jedno je sigurno, bijes je naše najdragocjenije oružje.
Toplotni talasi
Dolaze sve ranije, trajat će sve duže i sve su vreliji. Je li moguće da ovo polako postaje naša stvarnost? I je li moguće da će ljeto – što smo na istom ovom mjestu ustanovili lani – tako brzo iz najiščekivanijeg evoluirati u najnesnosnije godišnje doba.
Mijenjat će se životi, tj. načini preživljavanja na kopnu. Šta je ko uradio do deset ujutro, uradio je. Ko će prvi od trgovaca i uslužne djelatnosti shvatiti da nema više standardnog radnog vremena, onog od osam do 20 sati? Sada radnje i centre treba otvarati dva puta, od osam do jedanaest, recimo, i onda ponovo od 18 do 22. Samo tada se nekako može postojati, sve ostalo je neizvjesno.
Kome si i zbog čega otvoren preko podneva kada je u tom periodu prebacivanje s tačke A na tačku B mala ratna operacija, pakleni zahvat s neizvjesnim ishodom? To što si živ krenuo s polazišne lokacije ne znači i niko ti ne garantira da ćeš u istom agregatnom stanju dobaciti do dolazišta.
Mi po balkanskim gradovima već imamo dva klimatska udara tokom godine. Zimi na škrge dišemo zbog zagađenja, ljeti zbog vreline. Proljeće i jesen ionako su nestali iz kalendara. Zlatan Fazlić Fazla fino je to sažeo: zima do juna, ljeto do novembra.
I to je to, nema ništa između.
