Zatrta sjećanja

(…) Bio je Matvejević Mostarac i Evropljanin koji je ove prostore, izložen brojnim prijetnjama, napustio 90-tih, ali ostao angažiran u suprotstavljanju ratu u Bosni i diktatorskim režimima, zauzimao se za prava Srba u Hrvatskoj i Bošnjaka u svom Mostaru, predavao na sveučilištu u Rimu i tamo živio, ali Mostaru se vraćao svakom prigodom. Njegova rodna kuća u istočnom djelu grada, što ga je hrvatska vojska silovito rušila kako bi od tamo istjerala i one Bošnjake koje već nije strpala u strašne logore Dretelj, Gabela, Heliodrom… teško je oštećena, a taj dio prelijepog grada uglavnom pretvoren u ruševine. Ratni zločinac Slobodan Praljak, onaj patetični ispijač otrova u haškoj sudnici, dao je srušiti i čudesni Hajrudinov Stari most, simbol Mostara, uz čije se skute smještaju radosne male radionice, starinskih, umirućih zanata. Od rušenja Mostara od strane Tuđmanove soldateske prošle su međutim godine, vlast u cijeloj Hercegovini drže emisari i mafijaši HDZ-a, produžene ruke hrvatskih vladajućih nacionalista, pa se čini da nije bilo ničeg neprirodnog da nedavno bageri zabrundaju u mahali Cernica i sa zemljom sravne rodnu kuću Matvejevića. Niti su je tamošnji vlastodršci zaštitili kao kulturno dobro i dom jednog pisca, njihova rođenog, niti je grad pristao kuću otkupiti, pa je prenamijeniti u Rezidenciju za pisce, kakvih ima po čitavoj Evropi i koje pridonose kulturi svakog grada, niti su napravili barem minimum – stavili neku ploču u znak sjećanja na pisca, ljevičara, borca za ljudska prava, koji je opjevao taj svoj Mostar.

Ne, zatrli su mu svaki trag sjećanja, iako je u kandidaturi Mostara za Evropsku prijestolnicu kulture 2024. navedeno kako će se upravo Matvejevićev dom urediti kao „Mediteranska kuća“ – budući je pisac Mostar stavljao u srce Mediterana – a u nju smjestiti njegova velika biblioteka i rukopisna ostavština. Logičan prijedlog, jer se u svijetu kuće značajnih književnika tretiraju kao važno kulturno nasljeđe.

A opet, čemu spomen na vlastitog i evropskog intelektualca u gradu kojim vladaju nacionalističke hulje, pa i prijedlog tamošnje male, lijeve stranke da se po Matvejeviću nazove barem neka gradska ulica, zvuči groteskno u mjestu čijim ulicama ne nedostaju imena zločinaca nekadašnje ustaške države Hrvatske.

Stoga, bolje da ga nema u tom nečasnom društvu, bolje da ga prekrije zaborav u gradu u kojemu je malo prije rušenja njegove rodne kuće napravljen još jedan strašan kulturocid –  zastrašujuća devastacija Partizanskog groblja kojom je uništeno skoro 700 nadgrobnih ploča partizanima i antifašistima. Odnosno čitavo groblje. Težak i dobro organiziran posao inspiriran fašističkom politikom, onom čiji su „učitelji“ u Hrvatskoj odavno posmicali sve spomenike antifašistima.

I nije to prvi put da su partizani na meti fašistima, ali nikada nije napravljen ovako temeljit posao, uz jadnu reakciju gradonačelnika, iz redova HDZ-a dakako, koji muca nešto o grupi vandala, iako je s nebesa vidljivo da tako „ozbiljan“ posao rušenja podrazumijeva dobru i obimnu organizaciju. „Ubijati“ mrtve partizane mogu samo kukavni, bijedni fašisti, pa nije li onda bolje da je kandidatura Mostara za EPK odbačena? O kakvoj se, naime, kulturi može govoriti u gradu pojedenog antifašizma, gdje su sile mraka koje slave fašizam zavučene u institucije kojima je onda i totalna destrukcija Partizanskog groblja, spomenika kulture, tek sitni vandalski čin?

A ja se prisjećam intervjua iz davne 1994. s velikanom arhitekture, piscem, gradonačelnikom Beograda, Bogdanom Bogdanovićem, koji je zbog prijetnji srpskih fašista morao otići u egzil. Što bi, da je živ, taj renesansni intelektualac, autor knjige Ukleti neimar – kako je sebe nazivao – rekao da vidi ruševinu još jednog svog spomenika na ovim prostorima? Jer smatrao je Partizansko groblje svojim najraskošnijim djelom, i bio u pravu bolnom izjavom da se „bivši grad mrtvih i bivši grad živih gledaju, ali praznim, izgorjelim očima“. Počasni građanin Mostara umro bi svakako još jednom (Heni Erceg, Mladina)

Početak i kraj civilizacije: Saosjećanje

Antropologinja Margaret Mead tvrdi da je saosjećanje najpouzdaniji znak početka ljudske civilizacije. Prema njenim riječima, taj početak može se vrlo precizno dokazati – kada na drevnim skeletima pronađemo pokušaj liječenja dugačke butne kosti. Antropologinja je tvrdila da liječene kosti nisu pronađene tamo gdje je još uvijek vladao zakon jačega.
Dakle, civilizacija ne počinje onda kada čovjek pronalazi tehnološke metode za lakše preživljavanje, poput navodnjavanja, nego onda kada počinje pomagati drugom čovjeku u nevolji. Onda kada pokaže empatiju…
Empatija civilizovanom čovjeku mora biti dio prirode, besmisleno ju je glumiti ili prizivati. Takav prizor je obavezno bizaran, kao kada se ljudi tokom maškara prerušavaju u strašna bića iz narodnih priča. Ili obratno. Također, važno je dodati, sramotno je kada se empatija ističe zarad bilo kakve koristi.

…

U romanu “Kap veselja” napisao sam ovaj odlomak:

Sreo sam ga jedne večeri, nije se smijao, bio je blijed, umoran. Ispričao mi je da je nakon deset godina ponovo bio u svom selu gdje su ekshumirali žrtve zakopane u voćnjaku. 
Dijelove skeleta položili su na najlonsku plahtu a on je u jednoj lobanji odmah prepoznao svog amidžu. Bilo je dovoljno da zamisli vrh nosa, obrve iznad praznih duplji i meso se nekako samo, kako mi je rekao, “navlačilo na kosti”.
“Valjda zato što sam slikar, u životu sam uradio mnogo portreta”.
Ostatak vrelog dana proveo je sjedeći u hladovini. Seljaci su mu donosili lobanje a on ih je prepoznavao, škiljio i “dozivao meso na kosti”. U ranu zoru, dok su svi spavali, otišao je iz sela.
Kada smo se ponovo sreli ispričao mi je da je opet bio u selu, ali samo pola sata. Noć prije zatekao je oca kako plače u spavaćoj sobi i ponavlja da se želi vratiti kući. Starcu su od suza omekšali obrazi, rekao mi je, kao u djeteta. Pokušao je da ga smiri, objašnjavao da nema više kuće, zapaljena je, nema više ni rodbine, pobijena je ili protjerana, a i njive su podivljale, ne mogu se prepoznati. Otac je slušao, brisao suze, pio vodu i dok mu se kocka šećera topila na jeziku, naglo prenuo i rekao:
“Ostala je jabuka, sigurno nisu posjekli staru jabuku”!
Slikar je ujutro sjeo na avion, otišao u selo i posjekao jabuku.

Dok sam čitao ovaj odlomak na promociji romana u jednom gradu iz komšiluka, uz nervozno odmahivanje rukom iz prostorije je izašao ljutiti muškarac, kao da sam ga uvrijedio. Ne znam zašto, možda je mislio da izmišljam, namjerno pretjerujem… Nisam to radio, sve je istina u ovom odlomku, ništa nije izmišljeno. Priču mi je ispričao prijatelj koji je nedavno preminuo. Pamtim ga kao izuzetno vedru osobu, punu saosjećanja. Iako je sa sobom nosio ovako teško iskustvo, nije dozvoljavao da ga ono promijeni, da mu oduzme humanost.
Ne mogu biti kriv ako nekome smeta ovaj odlomak, ne mogu ga mijenjati ili ublažavati kako bi ga nečija ćud lakše podnijela. Bio bi to i besmislen posao, jer rješenje problema ne leži u priči.

…

Ako prihvatimo kao istinitu tvrdnju da početak civilizacije nastupa kada čovjek pokaže saosjećanje, onda bi njen kraj počeo onda kada saosjećanje potpuno nestane iz ljudi. Bez obzira na veliki tehnološki napredak, bio bi to povratak na zakon jačega, na vladavinu nagona i okrutnosti.
Posebno veliku tugu Portugalci nazivaju “saudade”. U približnom prijevodu to znači – prisustvo odsustva. Što se mene tiče, saudade se manifestuje svakog jedanaestog jula.( Selvedin Avdić, Žurnal)

Izborna lista seksista

Zastupnik Domovinskog pokreta, Ante Prkačin, naziva Bošnjake polunarodom, javno ističe da su ustaše bili domoljubi, a partizane naziva izdajicama koji su se borili protiv hrvatske države. S obzirom na navedeno ne čudi da je ime tog ratnog načelnika Glavnog stožera HOS-a i bivšeg člana HSP-a, čija je postrojba u BiH spominjana u kontekstu ratnih zločina nad civilima, postalo sinonim i za primitivne ispade prema saborskim zastupnicama, posebno dok lamentira o omraženom mu antifašizmu i antifašističkoj borbi.

Prvo je za govornicom SDP-ovu gradonačelnicu Siska, Kristinu Ikić Baniček, nazvao “debeljuškastom” i “masnom”, spominjući “vampire koji organiziraju party oko proslave Dana antifašističke borbe”, a predsjedavajući Željko Reiner na primjedbu zastupnica nije našao za shodno udijeliti opomenu Prkačinu, nego Ivani Kekin, opravdavajući se time da ljudi kažu mnoge stvari s kojima se on osobno ne slaže pa stoga na njih i ne reagira. Koji dan kasnije s istoga mjesta Prkačin je uputio i gnjusne poruke zastupnici Možemo! Urši Raukar-Gamulin, koja je ustvrdila da su izbjeglice iz Afganistana i Sirije u podređenom položaju u odnosu na one iz Ukrajine. Nakon što je Prkačin u huškačkoj maniri izrekao da nad sudbinom izbjeglica s Bliskog istoka kukaju oni koji su navijali za Srbe i Jugoslavene, Raukar-Gamulin mu je poručila da se srami, što je bio razlog da joj u lice kaže da je “nakaza” i da ju je “Bog tjelesno i u glavu unakazio”. Umjesto da mu uz opomenu, koju je dobila i Raukar-Gamulin, oduzme riječ, što je obaveza prema članku 240. Poslovnika, Reiner se pravdao da ništa drugo nije mogao napraviti pa se zapitao što se u takvim slučajevima uopće može napraviti.

O razini navedenih skandala svjedoči i javno saopćenje Višnje Ljubičić, pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, u kojem, između ostalog, piše: “U manje od tjedan dana (…) došlo je do opetovanog vrijeđanja žena temeljem osobne procjene njihova fizičkog izgleda, a u svrhu političke difamacije. Takvo procjenjivanje i objektivizacija u javnom govoru izrazito je rodno utemeljena, u pravilu je usmjerena prema ženama te predstavlja izraz šireg patrijarhalnog narativa koji od žena, uz smjernost i pokornost, očekuje i društveno normiran fizički izgled. Stoga se ovdje ne radi o pukom vrijeđanju, kojem nažalost pojedini političari redovito pribjegavaju, već se radi o eklatantnom ponavljajućem seksizmu. Nažalost, sporne događaje nije popratila adekvatna reakcija predsjedavajućeg sjednicom.”

Zahvaljujući Prkačinu, Sabor se u samo šest dana pokazao kao utvrda seksizma, što je i u nekoliko navrata ranije bio slučaj s tim najvišim predstavničkim tijelom. No neprimjerenim se rječnikom nauštrb žena služi(o) i predsjednik Zoran Milanović, koji je u rujnu 2020. zastupnice Marijanu Puljak i Daliju Orešković, nakon što su ga javno kritizirale, nazvao Thelmom i Louise, aludirajući na filmske junakinje, ali i samodopadnim narikačama, analizirajući pritom njihove karijere, što je izazvalo žestoke reakcije dijela javnosti. Nije to Milanoviću bilo prvi put: nakon što je 2013. poručio svojim kolegicama “izborite se, budite bolje, pametnije, inteligentnije, lukavije i zaboravit će da ste žene, bojat će vas se”, što upućuje na stav da moraju zaboraviti da su žene da bi uspjele, proglašen je seksistom godine, barem prema glasovima na portalu Libela.org, gdje još uvijek stoji tzv. stup srama na kojem se prikupljaju seksističke, homofobne i generalno diskriminirajuće izjave javnih osoba.

Ne bismo ovdje trebali zanemariti ni seksističke ispade kojima je često pribjegavao i danas pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić: “Opet vi! Vi opet. Vi pilate. Da vi znate kako vi mene rajcate”, dobacio je u ljeto 2019. pred kamerama novinarki koja ga je pitala kako je zadovoljan radom Čistoće. Bivšem ministru zdravstva Milanu Kujundžiću na tapeti su pak bile medicinske sestre, kad je prilikom posjete KB-u Dubrava u veljači 2018. u susretu s ravnateljem te ustanove izjavio: “Lako tebi kad imaš mladu i lipu glavnu sestru.” Citirajmo ovdje i izjavu premijera Andreja Plenkovića pred kamerama u listopadu 2018. godine novinarki RTL-a Damiri Gregoret nakon pitanja u vezi afera tadašnjeg potpredsjednika HDZ-a Milijana Brkića: “Slatki ste, Damira; sumnjivo, uvjerljivo, činjenice… na sve sam vam to već odgovorio.”

Vjerojatno je i bivši ministar zdravstva, SDP-ov Siniša Varga, početkom 2015. bio uvjeren da je šarmantan kad je ispalio: “Volimo da su sestre u pripijenom.” Zastupnik HDZ-a Dujomir Marasović u studenome 2012. izjavio je pak kako se “dosta oporbenih zastupnika prema vladajućoj garnituri ponaša kao stari roditelji koji su jedva dobili dijete u stare dane i to žensko”. Od neukusnih izjava nije prezao ni zastupnik Radimir Čačić, koji je prilikom razgovora o izgradnji Hidroelektrane Ombla prije deset godina tadašnjoj ministrici zaštite okoliša Mireli Holy poručio da “ne zamara svoju glavicu ekonomskim temama jer ima tko brinuti o tome”.

HDZ-ov lav Vladimir Šeks riknuo je pak u listopadu 2011. godine u smjeru SDP-ove zastupnice Gordane Sobol: “Vi ćete govoriti o moralu, gospođo Sobol? Gdje vam je suprug? Nije u zatvoru? Nećete vi meni govoriti o pristojnosti. Držite se pristojnosti, kao što se držite plesa oko štange.” A njegov stranački kolega Frano Matušić je prihvatio: “Neće nas spriječiti ni da govorimo o tome kako su se politički promovirali, kao što se gospođa Sobol politički promovirala kada se slikala sa štangom.”

U historijatu seksističkog saborskog beščašća nadaleko je ostao upamćen jedan od najvećih ispada te vrste svih vremena, nadošao iz usta tadašnjeg zastupnika Ante Kovačevića. Nakon što je tadašnja predsjednica HNS-a Vesna Pusić u jednoj raspravi 2001. godine napomenula da nije istina da svi magistri prepisuju svoje radove kao što je to učinio Anto Đapić, filozof Kovačević je mrtav-hladan kazao: “Gospođo Pusić, u ime digniteta ovog Sabora moram vam reći da vas je Bog stvorio za madraca, a ne za mudraca.” Pusić je ostala vidno uzrujana zbog te grube kvalifikacije, pitajući višekratno što je s opomenom, ali umjesto iskaza nužne solidarnosti i stegovne mjere za Kovačevića, predsjedavajući Mato Arlović samo je izustio “polako”, želeći smiriti stvari. Međutim, baš poput Reinera, potaknuo je novu spiralu primitivizma. To je vidljivo iz kasnije nadopunjene Kovačevićeve seksističke izjave: “U Hrvatskoj nema nijedne zgodne, lijepe cure kojoj bi to smetalo, problem je onih cura koje uđu u jesen života, kao što sam ja sada, pa im počinje sve smetati, pa onda postanu prvo velike feministkinje i, drugo, veliki borci protiv seksizma.” Seksističke izjave odzvanjale su Saborom i 1990-ih, spomenimo samo onu notornog hadezeovca Vice Vukojevića koji je bivšoj predsjednici HSLS-a Đurđi Adlešić poručio da “više rađa, a manje priča”.

Zahvaljujući tome što je politika javni posao, građanke i građani imaju priliku uvjeriti se za kakve pojedince glasaju. U to su se uvjerili još jednom u srijedu, kad je Hrvoje Zekanović u raspravi o izmjenama Ustava seksistički prokomentirao izgled i odijevanje Sandre Benčić. (Dragan Grozdanić, Novosti)