Izrael i genocid

Televizija Al Jazeera upozorila je gledaoce na uznemirujuće snimke. Ali, jesmo li baš takve mogli očekivati? Ili smo mislili da smo već sve vidjeli padom Vukovara u Hrvatskoj ’91. i tjeskobnom kolonom prognanih Hrvata iz toga grada, ili one autobuse kojima su Bošnjaci u Srebrenici masovno odvođeni u smrt? Ili kadrove krvavog masakra na sarajevskoj tržnici za vrijeme četverogodišnje opsade Sarajeva, ili iscrpljene zatočenike u hrvatskim logorima za Bošnjake u Dretelju, Heliodromu…? Ne, s ekrana su nas zatekle tamne oči slatke djevojčice u bolničkom šatoru. U Gazi. Ona ima dvije godine i teška je jedva sedam kilograma. Sedam kilograma kostura, tankih nožica i ručica, obavijenih majčinom očajnom spoznajom da joj dijete umire od gladi.

Nagledali smo se, kažem, u našim ratovima iscrpljenih, mučenih ljudi, kolona izbjeglica koja odlaze u nepoznato, ali u svom tom međunacionalnom zlu i kaosu nije se glad koristila kao metoda „konačnog rješenja“, kao način potpunog istrebljenja jednog naroda. A upravo to je Izrael smislio za krajnje uništenje Palestinaca, dok svijet i dalje stišće oči pred mučnim snimcima do kostiju izgladnjele djece ili piramidom naslaganih ljudskih tijela koja se naguravaju jedno preko drugoga i pužu uz visoki betonski zid, ne bi li dosegli prozorčić na vrhu kroz koji s one strane prolazi ruka i gladnoj masi dotura kesicu hrane. Toliku tek da prođe kroz taj sitni prorez na zidu. Poniženje je strašno, ali glad je još strašnija.

Ubijanje glađu tako se pokazuje izvrsnom metodom etničkog čišćenja čitavog jednog naroda čiji je teritorij Izrael zamislio skroz zauzeti, sve uz oportunističko slijeganje ramenima zapadnih birokrata, odbijanje većine članica EU među kojima je i Hrvatska da se Palestina prizna kao država, ili tek diskretne primjedbe kako je iscrpljivanje glađu, od čega mahom umiru djeca, nedopustiva metoda ratovanja.

No, izraelska desničarska vlada nije trebala imati posebne stručnjake za zločin nad djecom čiji nas je izgled zatekao kao jednom davno snimci iz Auschwitza, ne, dovoljno je nažalost bilo kopirati užas što su ga nad Židovima jednom provodili nacisti. U knjizi Jonathana Littella „Dobrostive“ fantastično je opisan način kojim nacistički dijetetičari i nutricionisti izračunavaju koliko je grama – da, grama! – hrane dovoljno dnevno davati zatočenicima da budu sposobni za rad, a da ne umru.

I kao što su kroz rupe na zidovima oko geta u Varšavi židovskim zatočenicima doturani komadi kruha, sve do potpunog rušenja geta i odvođenja Židova u koncentracijske logore, sada svjedočimo zidu kroz koji se palestinskim žrtvama dotura hrana. U gramima! Nedovoljno da ona djevojčica s početka priče nadoknadi potrebnu težinu i preživi. Mislili smo da je, nakon Staljina koji je upravo glađu pobio na milijune svojih sunarodnjaka, da je nakon Auschwitza i ostalih logora smrti naprosto nemoguće gledati dječja tjelešca, tanka poput ptičica tek izašlih iz gnijezda, uz nepodnošljivu nemoć majki koje znaju da gube svoju djecu, ili tek rođene bebe.

Već treću godinu Rusija nemilosrdno uništava Ukrajinu, pa ipak Ukrajinci ne umiru od gladi, oni mogu napustiti zemlju, njih srećemo i u Hrvatskoj, u ne malom broju, ali Palestinci… Njih put vodi tek ravno u more, za njih izlaza nema, niti ih svijet želi. Štoviše, svi se protesti protiv izraelskog uništenja jednog naroda smatraju protudržavnim činom, pa se tako u Hrvatskoj upravo sudi studentima koji su protestirali protiv izraelskog genocida. Najprije su ih uhapsili, potom držali u mračnom kavezu u pritvoru, onda podigli optužnice. Jer hrvatska je vlast izabrala stranu; stranu okupatora, vojne industrije i genocidnog režima. Zato je među devet država EU koje nisu podržale niti simboličnu reviziju sporazuma o trgovinskom odnosu s Izraelom naravno i Hrvatska. I zato je stradanje, masovno ubijanje Palestinaca tek usputna vijest na hrvatskoj nacionalnoj televiziji.

Ali i šutnja o zločinu je zločin, a cijena otpora visoka. Ipak, novinari Haaretza u Tel Avivu hrabro pišu o izraelskom genocidu, potresno razlažu šutnju većine Izraelaca o ratu, što ih, kaže Orit Kamir, „lišava prava da se žale na njemačke zločine nad Židovima“. „Četrdeset godina se bavim istraživanjem Šoe“, piše Daniel Blatman, „i pročitao sam bezbroj svjedočenja o strašnom genocidu nad jevrejskim narodom, ali masovna ubojstva koja je počinila jevrejska država, koja me po jezivoj sličnosti podsjećaju na svjedočenja iz arhiva Jad Vašema, nisam mogao zamisliti ni u najgorim noćnim morama“. Neumorni Gideon Levy prisjeća se svoje bake i djeda, ubijenih u holokaustu, dok se sirene glasaju na dan Šoe, i piše: „Kako je moguće stajati dok sirene zavijaju i ne pomisliti na smaknuće 15 članova palestinskog tima hitne pomoći od strane izraelskih vojnika koje su potom zakopali u pijesku…, kako ne misliti o stočarskim zajednicama na južnim padinama Hebrona i o neprekidnim pogromima koje ti mirni ljudi trpe od strane vojske i doseljenika koji su se udružili da ih protjeraju s njihove zemlje.“

Stoga, piše Levy, „nije u pitanju usporedba sa Šoom, već stravično upozorenje kuda stvari idu. To je krvoproliće, ne ratovanje, događa se u tišini i odvratnoj ravnodušnosti većine Izraelaca“. A upravo zbog iste, odvratne ravnodušnosti svijeta ono izgladnjelo djetešce iz potresnog televizijskog snimka – kao i tisuće drugih – možda više nije među živima. (Heni Erceg, Mladina)

AMER BAHTIJAR: Djeca Palestine

Palestinska djeca, ni kriva ni dužna, postala su metafora svih zaboravljenih. Ona više ne brane samo sebe. Ona brane holokaust od zaborava, Srebrenicu od poricanja, Sarajevo od zaborava, Ruandu od geografskog zatvaranja, Ukrajinu od zamora empatije. Svaki antisemitski ispad, svako poricanje genocida danas vrijeđa ne samo Jevreje i Bošnjake – nego i Palestince. Jer djeca nisu podijeljena po vjeri. Ona su braća po suzama.

Broj nije važan. Ne znamo ga tačno, nećemo ga nikada ni znati. Nije važno. Jer nijedno dijete ne bi smjelo umrijeti! Nijedno! Ni zbog imena, ni zbog boje, ni zbog zastave, ni zbog nesreće da se rodi u pogrešnom vremenu i pogrešnom mjestu. Djeca Palestine nisu više statistika – ona su univerzalni simbol onoga što nikada nije smjelo biti dozvoljeno. Djeca su ubijana! I svijet je šutio!

U toj šutnji – gorkoj, pokornoj, civilizacijski sramotnoj – dogodilo se nešto neočekivano. Dok su rakete parale nebo iznad Gaze, a glad škripila kostima djece koja ne znaju čitati, ni šta im se dešava, svijest svijeta počela se buditi. Ne među silama, vladama, kabinetima i vojnim analizama, već među običnim ljudima. Među mladima i starima. Na ulicama i stadionima. Na protestima i muralima. Među irskim ribarima i francuskim učiteljima. Među navijačima Celtica i PSG-a. Među onima koji nemaju nikakvu moć, osim jedne: da se sjete šta znači biti čovjek.

Palestinska djeca, ostavljena da umiru pod ruševinama i da gase oči gledajući granate kako dolaze, spasila su ne sebe – nego nas. Na njihovo umiranje reagovali su oni koji još vjeruju da Kant, da Voltaire, da Rousseau nisu zaboravljene bajke. U svijetu u kojem desnica pjeni, puca i laže; u vremenu u kojem mržnja ponovo nosi kravatu i ulazi u parlament – ta djeca su bila posljednja istina. Istina bez ideologije, bez oružja, bez cinizma.

Njihove suze probudile su suze drugih. Katalonaca. Škota. Slovenaca. Bošnjaka. Srba. Hrvata. Kurda. Čečena. Italijana. Muslimana i Jevreja. Ateista i katolika. Protesti u Briselu, Barceloni, Buenos Airesu, Sarajevu, Rimu, Dublinu i Berlinu više nisu samo politički čin – oni su obnavljanje zavjeta. Da čovjek mora biti čovjek! Da dijete mora biti dijete!

Kada Pippo Inzaghi podigne palestinsku zastavu pod tornjem u Pizzi, kada navijači Paris Saint-Germaina skandiraju Palestini, kada stadion Celtica postane platno pokrivača za nebesko groblje svih nevinih – osjećamo da se nešto mijenja. Da i mrtvi slušaju. Da Ana Frank nije sama. Da je drži za ruku neka Fatima iz Gaze, djevojčica bez doma, bez škole, ali s pravom da bude voljena. Jer djetinjstvo nije vlasništvo nacija. Djeca nemaju vojske. Djeca nisu odgovorna.

I zato možda, samo možda, ova djeca – ta koja nisu dočekala svoje rođendane, škole, prve ljubavi, šarene olovke, roditelje – nisu umrla uzalud. Jer dok padaju pod bombama, ona spašavaju ono što smo skoro zaboravili da imamo: savjest. Na njihovom nebu piše: “Ovdje su zajedno umrla djeca čovječanstva.” Nisu pitala ko je kriv. Nisu stigla ni da nauče šta je krivica. Ona su nam dala sve, a nisu tražila ništa. I zbog njih se ponovno piše himna ljudskosti.

U svijetu koji je izgubio osjećaj za pravdu, djeca Palestine možda su posljednja nada za novo bratstvo. Ono u kojem je bol jedne majke bol cijelog čovječanstva. Ono u kojem djeca više neće morati umirati da bi nas naučila da budemo ljudi. (Amer Bahtijar, Tačno.net)

Harvard i osveta loših đaka

U rekordnom roku, sud je makar privremeno zaustavio najnoviji napad na Harvard u sklopu šire odmazde koju je Trampova administracija započela u aprilu. Ministarka nacionalne bezbednosti Kristi Noem poništila je prošlog četvrtka Harvardov sertifikat za prijem inostranih studenata, što je izazvalo strah i egzistencijalnu neizvesnost kod više hiljada mladih ljudi i njihovih porodica. Brza sudska blokada ovog rešenja stigla je kao olakšanje. Ali nema mesta opuštanju.

Napadi neće prestati i naivno je misliti da je sve ovo pre svega Harvardov problem ili izazov upućen samo visokom obrazovanju. U svom dopisu Harvardu, Noem je jasno pokazala da će Tramp i njegove ulizice koristiti državu kao oružje protiv svih kojima nisu zadovoljni. Sudovi možda mogu da spreče najgori ishod, ali ovaj čitav obrazac se mora prekinuti ako želimo da imamo nekakvu nadu da ćemo živeti u zemlji bez straha i sa bar minimalnim poštovanjem vladavine prava.

Kako se s pravom ističe u tužbi Harvarda protiv ministarstva nacionalne bezbednosti, ministarkino rešenje se uklapa u osvetničku orgiju Trampove administracije zbog odbijanja Harvarda da se povinuje očigledno nezakonitim zahtevima izdatim sredinom aprila. Između ostalog, trampisti su istakli svoje pravo da određuju odgovarajuće nivoe „raznolikosti stavova“ među profesorima i studentima. Pošto je Harvard podneo tužbu, zamrznuto je 2,2 milijarde dolara za istraživanja, a zatim je ministarka obrazovanja Linda Mekmehon na sednici vlade 30. aprila navela da Harvard ne prijavljuje „novac iz inostranstva“. Ova linija napada sada je proširena apsurdnim tvrdnjama da Harvard „koordinira sa Komunističkom partijom Kine“ i da je nekako „proteroristički“.

Šum u pozadini zvanične prepiske stvaraju predsednikove objave na društvenim mrežama u kojima on vređa Harvard (umesto da se posveti ozbiljnom državnom poslu klevetanja Brusa Springstina i Tejlor Svift). Tramp je osnivač univerziteta čiji su polaznici dobili 25 miliona dolara odštete u sudskoj nagodbi sa njim. I baš on je našao da optuži najstariji američki univerzitet za „obmanjivanje javnosti“, što je „pretnja demokratiji“, dok nedužne mlade Amerikance izlaže „mahnitim ludacima“ (za razliku od nemahnitih ludaka). Po dobro poznatom obrascu autoritarnih režima, potčinjeni se trude da udovolje vođi predviđajući njegove želje i oponašajući njegov stil. Zvanični dopisi, objave na mrežama i saopštenja ministarstava nacionalne bezbednosti i obrazovanja, ne samo da ne pružaju dokaze, i ne samo da krše proceduralne norme, i ne samo da ispostavljaju ad hoc zahteve bez pravne osnove, već su puni slovnih i pravopisnih grešaka i gluposti na nivou obdaništa, po ugledu na predsednikovu retoriku. To je pravi primer upravljanja državom rukovođenog željom da se zadovolje gledaoci Foksa, onlajn Maga bande i Glavni Osvetnik.

Nesposobnost aktera ne čini ove mere manje opasnim. One ulivaju strah čak i kada se umešaju sudovi da zaštite studente i univerzitete (i nisu svi studenti vrhunskih fakulteta razmažena i zaštićena deca bogataša). Noem je, u daljoj eskalaciji, zahtevala snimke i audio zapise sa svih protesta na Harvardu. To je jasan signal mladima da ućute. Ali poslat je signal i stranim predavačima. U svom dopisu ona ističe da „Harvard ima privilegiju da zapošljava strance“. Pretnja je u skladu sa nativizmom glavnog ksenofoba Stivena Milera, savetnika u ministarstvu nacionalne bezbednosti, koji nije samo protiv imigranata već protiv stranaca kao takvih.

Međutim, retorika Kristi Noem takođe je usklađena sa logikom autoritarnih populističkih lidera koji tvrde da samo oni predstavljaju „pravi narod“. Čak ni američki državljani neće biti pošteđeni optužbi Trampa i njegovih ulizica da nisu pravi Amerikanci. Tramp je na sednici vlade 30. aprila izjavio: „Njihovi studenti, njihovi profesori, njihovi stavovi nisu američki.“ I Noem je u svom dopisu jasno stavila do znanja da njena zloupotreba države neće biti ograničena na kampus Harvarda. Napisala je da „zlo antiamerikanizma“ mora biti iskorenjeno u „društvu“ u celini.

Iz ovog – zasad – neuspelog napada, možemo izvući šire pouke (još uvek je u toku osam istraga koje vode šest različitih državnih službi). Treba biti spreman – advokati Harvarda su očigledno bili. Univerziteti moraju stati jedni uz druge. Noem ih je sve upozorila da moraju da se „saberu“ ili će biti svašta. Čelnici univerziteta treba da objasne široj javnosti i mehanizme kojima trampisti, u dosad neviđenom pohodu nacionalnog samouništenja, sprečavaju istraživanje bolesti raka, nanose štetu američkoj mekoj moći i uništavaju jedan od glavnih izvoznih proizvoda zemlje, visoko obrazovanje.

Kao i sa mnogim drugim Trampovim odlukama, napad na univerzitete zapravo nije popularan. Čak i nakon što su godinama novinari i pojedini profesori pothranjivali uverenje da kampuse kontrolišu woke komesari i „marksistički manijaci“ (to je Trampov izraz i još uvek ih uzaludno tražim na svom odeljenju za ekonomiju), jasna većina Amerikanaca ne odobrava Trampov pristup visokom obrazovanju. Konzervativci su decenijama podsticali ogorčenost prema „liberalnim pametnjakovićima“, ali kada im se deca razbole i dalje veruju lekarima koji su završili najbolje fakultete. Takođe, nijedan roditelj ne želi da mu deca na studijama budu žrtve političkih igara i hirova administracije. Teško je zamisliti čak i Džej Di Vensa kako svoje potomstvo šalje na Katolički univerzitet Petar Pazmani u Budimpešti (bez uvrede). (Jan-Werner Müller, The Guardian, za Peščanik Prevela Milica Jovanović)