Oslobodilački rat
Gaj Trifković sarajevski je historičar čiju je izvrsnu historiografsku knjigu Sea of Blood (More krvi) 2022. objavio britanski Helion, vodeći neovisni izdavač za vojnu povijest.
Kako joj kaže i podnaslov, knjiga se bavi vojnom historijom partizanskog pokreta u Jugoslaviji 1941-1945. godine, a dobila je i odlične recenzije u stranim časopisima, iako je u BiH i regiji ostala medijski neprimijećena, što je bio jedan od razloga da se autoru obratimo s molbom za intervju.
Gaj Trifković je rođen 1981. u Sarajevu, a studij historije je završio u Grazu u Austriji. Tamo je i doktorirao na temi Making Deals With the Enemy: German-Partisan Contacts and Prisoner Exchanges in Yugoslavia 1941-1945, o kontaktima Nijemaca i partizana tijekom Drugog svjetskog rata. Doktorat je objavljen kao knjiga na engleskom jeziku 2020. pod naslovom Parleying with the Devil: Prisoner Exchange in Yugoslavia, 1941‒1945, u izdanju Kentucky University Pressa. U međuvremenu je objavio i više knjiga i znanstvenih članaka o temama iz Drugog svjetskog rata, te radi kao stručni saradnik za programe i projekte u Centru za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu.
Sea of Blood prati stvaranje i uspon od komunista i Narodnooslobodilačkog pokreta, preciznije njegovog oružanog krila, kolokvijalno poznatog kao partizani. Trifković s Titovim partizanima prolazi najveće bitke Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije, te svojom studijom partizanskog ratovanja afirmira važnost njihove borbe.
Što Vas je potaknulo da pišete vojnu povijest Titovih partizana u Drugom svjetskom ratu?
TRIFKOVIĆ: Potakla me činjenica da na engleskom jeziku nije postojalo niti jedno djelo te vrste. Postoje sjajne studije o raznim aspektima rata – političkim odnosima (najčešće u trokutu Churchill – Draža – Tito), pojedinim etnničkim skupinama (Bošnjaci i Folksdojčeri), učešću žena, NDH, okupiranoj Srbiji, itd., ali ne postoji jedan “okvir” sa osnovnim podacima u koji bi se onda mogli “ubaciti” ove kockice mozaika.
Na našem govornom području situacija je slična, ako ne i gora ako uzmemo u obzir da se ipak radi o našoj, zajedničkoj prošlosti: posljednje relevantno djelo je izašlo vjerovatno daleke 1988., a radi se o “Pregledu operacija na jugoslovenskom ratištu”, Mladenka Colića.
Ovakvom stanju nije kumovala samo zasićenost temama iz NOB-a i otklon od “crvenih knjižurina” prisutan od ranih 1990-tih, već i svjetski trend pomjeranja proučavanja vojne istorije iz akademskih krugova u amaterske i komercijalne. Valjda sve do 1960-tih, važilo je pravilo istorija = vojna i politička istorija. S vremenom se fokus pomjera – potpuno opravdano – i na druge oblasti i druge aspekte ljudske prošlosti. Ipak, umjesto da se uspostavi nekakav balans, klatno je otišlo u sasvim drugom smjeru. Tako i imamo situaciju da se piše o svim aspektima rata osim o vojnom, odnosno operativnom.
Na kraju krajeva, vodio sam se i mišlju da se test zrelosti istoričara svodi na to da pobijedi unutrašnji nagon da napiše hiljade stranica o temi koju voli, već da je obradi u vidu jedne koncizne i lako razumljive monografije.
Studirali ste i doktorirali u Austriji, knjigu “Sea of Blood” je na engleskom jeziku objavio britanski izdavač Helion. Kako stranci odnosno ostatak svijeta gledaju na Tita i partizane, te postoji li i dalje interes za te teme?
TRIFKOVIĆ: Rekao bih da je interes porastao zbog ratova 1990-tih, te da se stanje sa stranom literaturom značajno popravilo u posljednjih 25 godina, kada je i nastala većina djela koje sam gore spomenuo. Interes postoji, možda zato i što ljudi (prvenstveno na anglofonom području), zavaljujući novim tehnologijama, raznim podcastima i sl.,shvataju da je Drugi svjetski rat (WW2) bio mnogo više od iskrcavanja u Normandiji ili bitke kod Alamejna.
Partizani su pobijedili u Drugom svjetskom ratu, koji je bio i oslobodilački i građanski rat, te su onda pisali povijest svojeg ratovanja i pobjede. Danas često možemo čuti s desnice da je sva ta “socijalistička/partizanska povijest” lažna i da sve to treba iznova istražiti i napisati. U tom smislu je Vaša knjiga i prilika za reinterpretaciju nekih starih narativa i otkrivanje novih činjenica.
TRIFKOVIĆ: Istoriografija iz perioda socijalizma se nikako ne može a priori odbaciti samo zato što je nastala kada je nastala. Naprotiv, što se operativne strane rata tiče, ona je uglavnom pouzdana. Tako je zvanični prikaz sukoba, Oslobodilački rat naroda Jugoslavije, koji je objavljen u dva toma krajem pedestih i početkom šezdesetih, i dalje dobra osnovica za daljna istraživanja. Naravno, djela ove vrste treba znati čitati. Navode o neprijateljskim gubicima tako uvijek treba uzimati sa rezervom, ali ovo važi za ratnu istoriju uopšte, bez obzira na ideologiju i vrijeme nastanka.
Ima li nešto što se u svojim arhivskim istraživanjima pronašli a da Vam je naročito ostalo u sjećanju?
TRIFKOVIĆ: Mnogo toga; dokument “Vodeće ličnosti komunističke gerile u slici i riječi” kojeg je sastavila Abwehrova (njemačka vojna obavještajna služba) ispostava u Zagrebu; ili izjave njemačkih učesnika “Martovskih pregovora” i kontakata sa partizanima uopšte, koje su bile isječene iz različitih zapisnika makazama i spojene ljepilom u kolaž od strane nekog službenika OZNE.
O prirodi rata koji se vodio u Jugoslaviji plastično govori nekoliko unosa u dnevniku njemačkog 69. rezervnog korpusa iz sredine 1943. U sklopu priprema za predstojeće putovanje iz Austrije u Slavoniju, svi članovi štaba korpusa su bili dužni posjetiti jedno bečko strelište i bar jednom opucati iz svog službenog oružja. Po prelasku granice NDH, dnevnik kaže da je “štab spreman za borbu; podijeljena je dodatna municija i ručne bombe.”
U uslovima regularnog rata, štab korpusa se nalazi barem desetak kilometara u pozadini i po prirodi slovi za jedno od najsigurnijih mjesta na frontu. U okupiranoj Jugoslaviji, to međutim nije slučaj – niko i nigdje nije bio siguran, bez obzira na čin i mjesto služenja. O tome svjedoči i niz visokih osovinskih dužnosnika koji zamalo nisu izgubili živote u partizanskim zasjedama.
Tito je do kraja rata dobio titulu maršala. Kako ga ocjenjujete kao vojnog, ali i političkog lidera? Koji su mu najbolji potezi?
TRIFKOVIĆ: Mislim da je Koča Popović – koji je imao stalne nesuglasice sa Vrhovnim štabom za vrijeme rata, i koji bi mnogo šta imao zamjeriti Titu sa lične strane – sve rekao nazvavši Tita “istinskim kondotijerom” i dodavši kako funkciju vrhovnog komandanta niko ne bi bolje obnašao. Tito je vidio “veliku sliku”, pa je tako ili osmislio ili dao zeleno svjetlo za praktično sve strateške poteze NOP-a. Dalje, imao je “nos” za talente, o čemu svjedoči i činjenica da je Popović napredovao tokom cijelog rata bez obzira na spomenuta trvenja.
Možete li izdvojiti njegovu najveću grešku dok je bio vojni zapovjednik?
TRIFKOVIĆ: Osnovni Titov problem je bio njegov temperament i često mijenjanje mišljenja, što je izuzetno otežalo, recimo, izvlačenje 3. i 7. divizije sa Sutjeske, i gotovo dovelo do “samoubistva” NOVJ na Neretvi. Dalje, bio je sklon mikromenadžemntu, pa je rane 1945. uz pomoć radio-veze pokušao upravljati bitkom u dolini Drine na taktičkom nivou.
Percepcija Tita kao čovjeka netalentovanog za vojna pitanja potiče vjerovatno iz Đilasovih memoara, u kojima autor kaže da ga je jednom zatekao kako se muči pokušavajući pročitati vojnu kartu. Ovdje treba dodati da Đilas, za razliku od Tita, nije imao nikakvog ratnog iskustva prije 1941.
Sve i da je to istina, on je imao dovoljno zdravog razuma da pored sebe gotovo cijelo vrijeme rata drži aktivne oficire iz kraljevske vojske – Branko Poljanac, Arso Jovanović, Velimir Terzić, i Rade Hamović- koji su bili tu da njegove ideje uobliče na odgovarajući način, pretoče u konkretne mjere, ili ih po potrebi koriguju.
Koliko je efikasan bio partizanski gerilski rat protiv okupatora? Churchill je rekao da će početi podržavati partizane jer “ubijaju najviše Nijemaca”. Jesu li partizani bili opasna prijetnja, ili barem opasna smetnja okupatorima?
TRIFKOVIĆ: Za Nijemce se u Jugoslaviji sve okretalo oko resursa, ne samo prirodnih (koji su bili prilični), već i ljudskih (radna snaga, legionarske jedinice). Od samog početka važilo je pravilo: maksimalna eksploatacija uz minimalne troškove. U vojnom pogledu, troškovi su se najčešće obračunavali u broju okupacionih trupa. Od 1941. do sredine 1943. na zadacima osiguranja i aktivne antigerilske borbe je vezano od 4 do 7 divizija, a od sredine 1943. do dolaska Crvene armije od 5 do 9 divizija; krajem rata ovaj broj iznosi između 11 i 15, plus isto toliko jedinica u rangu puka/brigade. Neko će reći da je to mali broj u poređenju sa ukupnom snagom nacističke vojne sile, međutim, menadžment resursima funkcioniše drukčije, gleda se bukvalno na svakog čovjeka. Postoji jedan pregled njemačke vrhovne komande iz kasne 1943. o broju potpuno uvježbanih regruta koji im stoje na raspolaganju i koji bi se mogao iskoristiti za popunu jedinica na Istočnom frontu. On iznosi samo 20.000, od kojih se 10% nalazi u Jugoslaviji. Oni, međutim, ne dolaze u obzir za transfer jer su vezani borbama “protiv bandi”.
Koča Popović ima auru možda i najboljeg partizanskog komandanta, naročito zbog proboja na Sutjesci. Je li to historiografski utemeljena ocjena njegovog ratovanja u Drugom svjetskom ratu?
TRIFKOVIĆ: Jeste. Narodski rečeno, da je samo uradio šta je uradio na Sutjesci, bilo bi dovoljno. A uradio je mnogo više. Ipak, činjenica je da je on u novije vrijeme postao neka vrsta urbane ikone u jugonostalgičarskim krugovima, pa se od stabla zvanog “Koča” ne vidi šuma zvana “ostali partizanski komandanti”. Evo, ni Vi ne pitate o Peki Dapčeviću, Vasi Jovanoviću, Milutinu Morači, a ko se još sjeća Petra Drapšina?
Tu je, naravno, i neslavna činjenica da još ne postoji savremena studija o višem komandnom kadru NOVJ slična onima koje su napisane o, recimo, njemačkim ili američkim generalima. Opet dolazimo do “zapuštenosti” vojnog aspekta istorije WW2 na našim prostorima.
I sami Nijemci su ocjenjivali da su partizani bilo vrlo motivirani borci. Kako je izgledalo ratovanje u partizanima iz perspektive običnog vojnika? U zapisima iz tog vremena se često spominje npr. glad kao veliki problem u određenim trenucima.
TRIFKOVIĆ: Biti partizan sigurno nije bilo nimalo ugodno iskustvo, poglavito zbog loših uslova života koji su vladali praktično cijelo vrijeme rata. Postoji, recimo, priča o 22. diviziji NOVJ raspoređenoj u Sandžaku krajem 1944., sa zadatkom da ometa povlačenje Grupe armija “E”. Borci su, međutim, tako loše snabdjeveni i obučeni da komandant divizije na svoju ruku povlači dobar dio ljudi sa položaja i raspoređuje ih po selima u pozadini. Možemo uzeti i primjer 11. korpusa raspoređenog u Lici, Gorskom kotaru, i Hrvatskom primorju. Njegovi borci rane 1945. dobijaju tek 1.000 kalorija dnevnog sljedovanja, što ih čini praktično nesposobnim za aktivne operacije. Namjerno navodim ove primjere iz kasnijeg perioda, kada je postojala i podrška iz inostranstva i kakva-takva vlastita pozadina. Zamislite samo kako je bilo prije toga.
Otkud onda taj visoki borbeni moral? Također, što je partizane očekivalo ako bi bili zarobljeni?
TRIFKOVIĆ: Što se njihove visoke motiviranosti tiče, sami Nijemci su joj značajno pridonijeli svojom politikom prema zarobljenicima. Do kraja 1943. za gerilca bi predaja u 90 odsto slučajeva značila trenutnu smrt. Da je upravo ovo, a manje patriotska osjećanja ili ideološki razlozi, bilo presudno za moral na Neretvi i Sutjesci potvrđuje i Vlado Dapčević (naš najčuveniji ibeovac) u svom intervju datom pokojnom Slavku Ćuruviji. Nijemci tek nakon bitke na Sutjesci polako počinju mijenjati politiku (što, između ostalog, dovodi i do povećanja broja razmjena zarobljenika), ali je već bilo kasno.
Ipak, nagon za samoodržanjem nije bio jedini faktor. Činjenica da su komunisti činili tek mali procenat od ukupnog broja članova NOVJ nekako odgovara i jednoj i drugoj strani političkog spektra u prepucavanjima oko WW2. Desni kažu to je dokaz kako komunistička ideologija nikad nije imala većeg odjeka u masama. Lijevi to uzimaju kao dokaz da NOVJ nije bila vojska partije, već prije svega armija svih patriota; termin “antifašista” je posve zamijenio salonski neprihvatljiv termin “komunista”. Drugim riječima, borba se na neki način nastoji deideologizirati. Mislim da je program KPJ u svojoj cjelosti bio jak motivacioni faktor, ne samo za članove partije, nego i za veliki dio boraca.
Koje su prednosti u vojnom smislu partizani imali u odnosu na ustaše i četnike?
TRIFKOVIĆ: Oružane snage NDH su bile praktično teritorijalna vojska sa izrazito defanzivnom funkcijom: nakon izbijanja ustanka, režim u Zagrebu nije mogao sebi dozvoliti da izgubi još teritorije, pogotovo one naseljene punopravnim građanima. Ovo je značilo da OS NDH nisu imale mobilnu rezervu (poput npr. 1. Proleterske brigade/divziije) koja bi krstarila zemljom i aktivno progonila partizane. Najbolja ustaška jedinica, Poglavnikovi tjelesni sdrug/ovi, je tako rat provela osiguravajući Zagreb i sjeverozapadne dijelove Hrvatske. Kada bi uzeli aktivnog učešća u ofanzivnim operacijama, ustaše su obično ratovale kao regularne trupe, pa su se samim tim lako dale izbjeći ili izmanevrisati.
Za razliku od partizana, četnici su ostali konglomerat seoskih milicija sa jako malo iskustva u kompleksnijim operacijama. Njihove jedinice, barem u Srbiji, se sastoje od malog aktivnog kadra koje se popunjavaju mobilisanima po potrebi. Masa vojnika i ne zna baš zašto se bori; slušaju o savezničkoj borbi i ustanku “kada kucne čas”, a vide njemačke kamione koji im dostavljaju municiju i jedinice NDH na istoj strani fronta. Fali im upravo ona jasna i dosljedno sprovođena platforma koju nudi KPJ.
Bitke na Neretvi i na Sutjesci popularno se smatraju vrhuncima partizanskog rata u smislu trijumfa i poraza, ali i trijumfa u porazu. Kako vi gledate na te događaje i jesu li oni doista ključni periodi partizanske oslobodilačke borbe?
TRIFKOVIĆ: Radi se bez sumnje o prijelomnim događajima, kada se ne zna koji će tas prevagnuti i u kojem će se smjeru okrenuti istorija. To je bila posljednja prilika Osovine da promijeni tok rata u svoju korist. Partizani i KPJ ne bi prestali postojati ni da su izgubili ove dvije bitke, ali je veliko pitanje da li bi se i u kojoj mjeri uspjeli nametnuti za značajan faktor na jugoslovenskoj političkoj sceni.
Je li postojala razlika u odnosu na to kako su partizani ratovali s ustašama ili četnicima u odnosu na njemačku vojsku?
TRIFKOVIĆ: Postojala je, jer se svaki od tih protivnika borio na različit način. Partizani su najčešće napadali ustaše po naseljima i borbe su obično bile vrlo krvave, jer se zarobljenici nisu uzimali ni sa jedne strane. Što se četnika u Bosni, Hercegovini, i Dalmaciji tiče, oni se do kraja bore gerilski, pa to do 1944. stvara problem već dobrano regulariziranim jedinicama NOVJ koje ne mogu da ih stignu i prisile na otvorenu borbu (četnici su partizanima ono što su partizani Nijemcima). Borbe su zbog toga manje krvave, ali i zbog partizanske politike da se obični četnici pošteđuju za razliku od svojih starješina.
Kako gledate na amnestiju koju je Tito više puta tokom rata nudio vojnicima “domaćih izdajnika”? Kakvu je to ulogu imalo u povećanju broja pripadnika partizana koji izrastaju u Narodno-oslobodilačku vojsku Jugoslavije?
TRIFKOVIĆ: Amnestije su samo nastavak politike koja se sprovodi od samog početka rata. Cilj amnestije iz augusta-septembra 1944. je da maksimalno iskoristi nepovoljnu situaciju Njemačke u to doba i “otrgne” što je moguće više vojnika iz kolaboracionističkih formacija. Ona je na području NDH veoma uspješna, broj prebjega se broji u hiljadama. Ipak, ubjedljivo najveći broj vojnika NOVJ (od 1.1.1945. Jugoslovenska armija) dobija mobilizacijom iz oslobođenih istočnih krajeva, poglavito iz Srbije (njih gotovo 300.000). Uopšteno gledajući, diferenciran tretman pripadnika različitih neprijateljskih formacija je bilo jedno od najmoćnijih oružja NOP-a za vrijeme rata. Ovim se izbjegla situacija da se od desetina hiljada običnih neprijateljskih vojnika stvaraju očajnici koji se bore na život i smrt, baš kao partizani na Sutjesci.
U knjizi jasno prikazujete raznolikost partizanske borbe od Vardara pa do Triglava, ali i različit intenzitet djelovanja. Je li ispravno reći da je BiH bila središte partizanskog rata?
TRIFKOVIĆ: Jeste, jer je u njoj boravila partizanska glavnina od posljednjih dana 1941. do sredine 1944 (prije toga, težište rata se nalazilo u Srbiji). Ona se, po prirodi stvari, nalazila u žiži dešavanja (neprijateljske ali i partizanske ofanzive). Tek u drugoj polovini 1944. se fokus prebacuje u istočne krajeve zemlje, ali i u sjeverne (Srem, Podravina), odnosno južne (dalmatinska obala). Naravno, treba istaći da slovenački partizani djeluju neprekidno od 1941., a također i oni u Lici, na Kordunu, i Baniji, a malo poslije i u Dalmaciji i dijelovima Slavonije i Srema. Ne treba zaboraviti ni jug Srbije, gdje NOP nastavlja djelovati i nakon pada Užičke republike. U tako teškim uslovima, opstanak je, zapravo, predstavljao pobjedu.
Koja je uloga Titovih partizana u cjelukupnosti borbe protiv nacifašističke Osovine u Drugom svjetskom ratu?
TRIFKOVIĆ: Borba protiv Hitlerove distopije je imala mnoštvo različitih oblika, a pobjeda bila kumulativni rezultat svih ovih napora. Ne treba ispuštati iz vida da se za svaki, pa i najmanji akt otpora, lako moglo završiti u logoru smrti ili pred streljačkim vodom. Sipanje pijeska u rezervoar tenkova na remontu, organizivanje štrajkova, ispisivanje parola na zidovima, javljanje podataka o njemačkom raketnom programu, sabotiranje proizvodnje teške vode, krijumčarenje fotografija iz Auschwitza, spašavanje kompletne jevrejske populacije prebacivanjem u neutralnu zemlju, podmetanje bombe pod krevet nacističkom guverneru, su samo neke od manifestacija antifašizma.
Je li otpor Titovih partizana bio izuzetak, ili pravilo u tadašnjem okupiranom svijetu?
TRIFKOVIĆ: Spletom okolnosti, na našim prostorima je otpor bio izrazito vojničke prirode: po obimu i intenzitetu ratnih dejstava okupiranoj Jugoslaviji nije bilo premca u okupiranoj Evropi, pa čak ni u Sovjetskom Savezu, čiji je partizanski pokret ipak bio produžena ruka Crvene armije. Partizanska priča postaje još fascinantnija kada se uzmu obzir okolnosti i omjer snaga sa njenih početaka u proljeće 1941. Da se štagod slično dešavalo u Sjedinjenim Državama, Steven Spielberg i Tom Hanks bi već snimali šestu sezonu neke mini-serije nalik na “Band of Brothers” i “Pacific”.
Suma sumarum: partizanska borba je značila manje sirovina za nacističku vojnu mašinu i manje vojnih resursa za frontove na kojima se odlučivao ishod rata. Saveznici bi pobijedili Treći Reich i bez nje, ali bi im trebalo i više vremena i više krvi. (Gordan Duhaček, Valter portal)
Svjetski poredak predvođen Zapadom će nestati u Gazi
Bez obzira na koji način se završi, tužba Južne Afrike na Međunarodnom sudu pravde u kojoj se tvrdi da je Izrael prekršio Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida ostat će zapamćena u historiji. Bit će upamćena ili kao prvi korak ka konačnom odgovornom postupanju prema odmetničkoj državi koja ponavlja dugotrajna kršenja međunarodnog prava; ili kao posljednji izdisaj nefunkcionalnog, međunarodnog sistema predvođenog Zapadom.
Jer licemjerje zapadnih vlada (i zapadne političke elite u cjelini) konačno je dovelo takozvani „na pravilima zasnovani svjetski poredak“ koji navodno vode do tačke s koje nema povratka. Puna zapadna podrška izraelskom genocidnom pohodu u Gazi zaista je otkrila dvostruke standarde Zapada u pogledu ljudskih prava i međunarodnog prava. Povratka nema, a Zapad za to može okriviti samo svoju aroganciju.
Niz ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti koje je počinio Izrael u Gazi jasan je kao dan svakome ko ima pametni telefon. Društvene mreže prepune su videosnimaka bombardovanja bolnica i škola, očeva koji izvlače beživotna tijela svoje djece iz uništenih zgrada, majki koje plaču nad mrtvim tijelima svojih beba. Bez obzira na to, reakcija zapadnih vlada, izuzev naizgled bezgranične vojne i političke podrške, bila je da etiketira svaku kritiku Izraela kao antisemitizam i zabrani bilo kakav izraz solidarnosti sa palestinskim narodom.
Nepovratno uništen kredibilitet
Bez obzira na ovo tlačenje, deseci hiljada ljudi izlaze na ulice dan za danom izražavajući gađenje prema izraelskim zločinima i saučesništvu Zapada. U očajničkom pokušaju da vrate neki privid kredibiliteta, zapadne vlade (uključujući i SAD) nedavno su počele djelomično kritikovati izraelske napade. Međutim, to je nedovoljno i zakašnjelo. Kredibilitet Zapada nepovratno je uništen.
Licemjerje Zapada, naravno, nije nikakva novost. Prema zapadnim vladama, svijet bi trebao biti na nogama zbog ruske agresije, ali bi trebao biti savršeno zadovoljan izraelskom brutalnošću i ignorisanjem međunarodnih normi. Ukrajinci koji bacaju Molotovljeve koktele na ruske okupacijske snage su heroji i borci za slobodu, dok su Palestinci (i drugi) koji se usude usprotiviti se izraelskom aparthejdu teroristi. Bijele izbjeglice iz Ukrajine su više nego dobrodošle, dok tamnopute izbjeglice iz sukoba na Bliskom Istoku, u Aziji i Africi (iza većine kojih stoji Zapad) mogu potonuti na dno Sredozemnog mora. Zapadni stav je zaista bio: pravila važe za tebe, ne i za mene.
Stav Zapada prema Kini karakteriše ista neiskrenost. Kina je doslovno okružena američkim i savezničkim vojnim bazama, naoružanim do zuba. Svejedno je Kina ta koja je kriva za… Šta? Nesposobne da ukažu na bilo kakav konkretan prekršaj, zapadne vlade i mediji mogu samo optužiti Kinu za „izraženu asertivnost“, tj. za to što ne zna svoje dodijeljeno podređeno mjesto u zapadnom poretku koji karakteriše prevlast.
Međunarodna pravda postala je bolesna šala. Da Međunarodni krivični sud (ICC) funkcioniše efikasno, izraelskim liderima bi se sada sudilo, i ne bi bilo potrebe da se Južna Afrika obraća ICJ-u. Kako stvari stoje, međutim, ICC je podigao optužnicu samo protiv Afrikanaca do 2022. godine, kada je najavio istragu o ruskoj invaziji na Ukrajinu manje od sedam dana nakon njenog početka. ICC je izdao optužnice, uključujući onu za ruskog predsjednika Vladimira Putina, za manje od godinu dana. Suprotno tome, ICC-u je trebalo više od šest godina da pokrene istragu o situaciji u Palestini, i čak sada, godinama kasnije, još uvijek se nije poduzelo ništa značajno. Dok je Izrael nastavio svoje orgije nasilja nad narodom Gaze, Britanac Karim Khan, glavni tužitelj ICC-a, posjetio je Izrael i naglasio potrebu za procesuiranjem zločina Hamasa, dok je bio popustljiv prema izraelskim zločinima. Nije ni čudo što mnoge organizacije civilnog društva traže njegovu smjenu.
Licemjerje nije ništa novo
Naravno, licemjerje Zapada nije ništa novo. Od samog početka, međunarodne pravne norme trebalo je da se primjenjuju samo na tzv. „civilizovane“ (čitaj: bijele) ljude. Divljaci se ne računaju i moćne zapadne države su im mogle raditi šta požele, što su i činile. Starosjedioci sigurno nisu „posjedovali“ zemlju ili prirodne resurse, a kolonijalne sile su slobodno mogle krasti i eksploatisati to kako im je volja. I cionizam je zasnovan na takvim rasističkim stavovima – stavovima koji su u srži izraelskih politika do danas.
Ovi dvostruki standardi očiti su kada je riječ o pravu na samoopredjeljenje – temeljnom pravu svih naroda da izaberu svoj politički sistem i kontrolišu svoje prirodne resurse. Nakon Prvog svjetskog rata, američki predsjednik Woodrow Wilson insistirao je na tome da samoopredjeljenje bude vodeći princip novog svjetskog poretka – naravno, samo za Evropljane. Palestinci i drugi Arapi su na teži način naučili da je kolonijalizam i dalje živ: bili su pod mandatom Lige naroda, koji je opravdavao kolonijalnu vladavinu za „narode koji još nisu sposobni biti samostalni“. Povelja Ujedinjenih naroda također je uključivala odredbe o pokroviteljstvu, u suštini na isti način kao i mandati Lige.
Ratovi za nezavisnost u Aziji i Africi zaustavili su ovo. Novonastale nezavisne države uspješno su zahtijevale da se samoopredjeljenje podigne na nivo prava za sve. Dva međunarodna sporazuma o ljudskim pravima, usvojena 1966. godine, oba propisuju pravo svih naroda na samoopredjeljenje u svom zajedničkom Članu 1, jasno dajući na znanje da samo s političkim i ekonomskim samoopredjeljenjem bilo koje drugo ljudsko pravo može biti značajno.
Diskusija o pravu na samoopredjeljenje otišla je korak dalje, na žalost zapadnih vlada. Generalna skupština UN-a više puta je izjavila da je oružana borba (uključujući i onu palestinskog naroda) protiv kolonijalne vladavine legitimna. I dopunski protokol Ženevskoj konvenciji iz 1977. godine, o zakonima rata, također je naveo da su borbe protiv kolonijalnih i rasističkih režima validne. Međunarodno pravo se definitivno razvilo u pravom smjeru.
Ali, sistemi za provedbu međunarodnog prava i dalje su slabi. To je s namjerom tako i omogućava moćnim državama da djeluju nekažnjeno i čuvaju svoje štićenike – kao što je slučaj sa SAD-om i Izraelom. Sve i ako ICJ izda privremenu naredbu da Izrael zaustavi nasilje, i čak i ako, godinama kasnije, utvrdi da je Izrael kriv za genocid, bez ikakve provedbe, Izrael može (i vjerovatno će) jednostavno ignorisati te odluke. To bi bez sumnje bio kraj trenutnog svjetskog poretka, jer bi se svaka fasada pravičnosti srušila.
Zahtijevati revolucionarnu reformu međunarodnih institucija
Provedba međunarodnog prava je u rukama Vijeća sigurnosti UN-a, ali sa pravom veta za pet država koje su se 1945. godine našle na pobjedničkoj strani, to tijelo se u više navrata pokazalo nesposobnim za ispunjavanje svog mandata. Generalna skupština nema nikakvu moć provedbe. I UN, ICC, i većina drugih međunarodnih organizacija neprekidno su nedovoljno finansirane, što znači da se umnogome oslanjaju na dobrovoljne priloge država. To ih čini ranjivim na nepravedan utjecaj bogatih i moćnih: drugim riječima, bogatih zapadnih zemalja.
Na najosnovnijem nivou, ove međunarodne institucije nisu predstavničke. Iako organizacije civilnog društva mogu doprinijeti većini debata, samo vlade imaju pravo glasa u procesu donošenja odluka – uprkos činjenici da, kao što vidimo u slučaju Gaze, čak ni vlade navodnih demokratija ne predstavljaju nužno volju svojih ljudi.
Izraelska agresija i kolonizacija moraju biti zaustavljene, a kršitelji ljudskih prava u Palestini moraju biti pozvani na odgovornost – uključujući zapadne lidere koji su saučesnici u genocidu. Međutim, ne smijemo se tu zaustaviti. Moramo zahtijevati revolucionarnu reformu međunarodnih institucija. Moraju biti stvarno demokratske i egalitarne. Moraju odražavati glas naroda, kroz organizacije civilnog društva i druge demokratske načine predstavljanja – a ne vlade koje su često podređene bogatim i moćnim interesima.
Stvaranje svjetskog poretka koji će osigurati pravdu i jednaka prava za sve neće biti lako. Zahtijevat će kontinuirane napore građana svijeta, kroz vršenje pritiska za promjene na vlade i međunarodne organizacije. Međutim, to je jedini način na koji možemo osigurati da „nikada više“ postane stvarnost. (Saul J. Takahashi, Al Jazeera)
