Zabrinutost oko širenja dezinformacija i takozvanih lažnih vijesti porasla je u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji koja je proglasila “infodemiju” nakon pojave Covida-19. Ovaj vodič odgovara na nekoliko ključnih pitanja koja treba uzeti u obzir tokom čitanja vijesti ili postova na društvenim mrežama.
Postoji razlika između pogrešnih informacija i dezinformacija. Pogrešne informacije su informacije koje obmanjuju javnost, ali to nije učinjeno namjerno. One uključuju sve od nečega što je prijatelj objavio na Facebooku do tvrdnji dužnosnika ili čak i novinara.
Dezinformacije su namjernije i distribuiraju se s namjerom da zbune, uznemire ili izazovu reakciju. Također uključuju vjerodostojne informacije podijeljene na neiskren način, kao što je lažni Twitter račun što može stvoriti iskrivljeni dojam popularnog mišljenja.
Naročito obmanjujući oblik dezinformacija jesu videozapisi takozvani “deepfake” s neprimjetnim popravkama na originalnim snimkama čime se prave videozapisi o nečemu što je neko izgovorio ili učinio, a da to nikada nije rekao ili učinio.
Poseban oprez neophodan je u vezi s pogrešnim informacijama i dezinformacijama tokom kriza koje pružaju plodno tlo za iskorištavanje straha, bijesa i drugih osjećaja.
Postoji nekoliko stvari koje treba uzeti u obzir da bi se znalo koji su izvori vijesti vjerodostojni.
Kada je u pitanju fotografija potrebno je postaviti pitanje koje informacije ona pruža, potrebno je provjeriti i ko ih objevljuje i njihov postupak provjere činjenica, provjeriti ko ih finansira i zašto te da li je poslovni model vijesti donekle ovisan o generiranju “klikova” i ako jeste kako je to moglo utjecati na ovu priču.
U obzir je potrebno uzeti i činjenicu da li oni objavljuju ispravke pogrešaka u pričama, što ukazuje na transparentnost i odgovornost i da li su prepoznati po novinarskoj izvrsnosti. A iako niti jedna od ovih metoda nije sigurna, one mogu pružiti bolje razumijevanje izvora vijesti.
Kako mogu provjeriti određenu tvrdnju?
Web stranice za provjeru činjenica pojavljuju se po cijelom Internetu kako bi pomogli upravo u toj misiji. Laboratorij na Univerzitetu Duke, koju vodi kreator PolitiFacta, sastavio je popis takvih stranica.
Njihova baza podataka uključuje više od 237 provjeravatelja činjenica u gotovo 80 zemalja – što je porast od 26 posto. Neki od njih specijalizirali su se za razotkrivanje mrežnih prevara i dezinformacija.
Moguće je otići direktno na jednu od tih stranica potražiti da li je neko od njih već analizirao tvrdnju koju analiziramo. Ako takve tvrdnje nema na stranicma za provjeru činjenica, moguće je potražite web stranicu na kojoj se moež prijaviti sumnja u neku činjenicu.
Ako je riječ o fotografiji čija se autentičnost pokušava potvrditi, pretraživanje slika na Googleu može pomoći da se utvrditi njezino porijeklo. Ponekad se fotografije postavljaju izvan konteksta ili s lažnim natpisima o godini, mjestu i događaju u kojem su snimljene.
Šta je s pristranošću?
Kako su mediji postali polariziraniji, sve je prisutnije pristranije izvještavanje, ali ga je zato moguće i lakše uočiti. Evo nekoliko pitanja koja trebate postaviti dok se čita članak:
Ugao izvještavanja: Na koji se diskretni aspekt teme taj članak pokušava osvrnuti i šta to govori o prioritetima i/ili svjetonazoru novinske organizacije?
Opseg: Da li je članak odgovorno napisan i da li pruža relevantne podatke u odnosu na prostor koji mu je dat? Koji su vremenski okviri, geografski doseg i raznolikost ljudi uključeni u pogledu dobi, spola, rase, kulturne pozadine, profesionalne stručnosti, političkih stavova itd.
Izvori: Ko su izvori, koja je njihova stručnost i kako njihov rad doprinosi toj temi? Koji je relativni naglasak na svakom izvoru? Ko se najviše citira?
Autor: Ko je autor teksta? Šta je studirao i gdje? O čemu inače piše? Šta objavljuje na Twitteru? Ima li ikakvih veza (prošlih ili sadašnjih) koje bi mogle uticati na pristup temi?
Postaviti lična pitanja sebi: To bi moglo biti najteže od svega! Ako gledate mapu i želite slijediti plavu stazu, ali u tom trenutku nosite crveno obojene naočale, možda ćete na kraju slijediti ljubičastu stazu, a da toga niste svjesni. Stoga se vrijedi zapitati: Šta to boji način na koji čitam taj izvor vijesti, izdanje ili članak?
Gdje mogu pronaći više izvora o medijskoj pismenosti?
Projekt Oxfordskog instituta za internet nudi mnoštvo izvora o dezinformacijama namijenjenih grupama civilnog društva koje su relevantne i za pojedince. Data & Society, nezavisna neprofitna organizacija u izvještaju detaljno objašnjava pojave pogrešnih informacija i dezinformacija.
Evropski novinarski centar objavio je novo izdanje svog Priručnika za verifikaciju koji se bavi dezinformacijama i manipulacijama medijima. Postoje i internetski kursevi, poput onog o temi „Borba protiv dezinformacija: Pismenost digitalnih medija“.
UNESCO je osmislio kurs od sedam modula za podučavanje o novinarstvu, lažnim vijestima i dezinformacijama. Usmjeren je na predavače, ali je dobar i za ličnu poduku. Centar za medijsku pismenost i Projekt novinske pismenosti također su sjajni resursi za učitelje.
Jednom kada naučite o medijskoj pismenosti svoje znanje moguće je testirati zabavnom igrom “Factitious” koju je razvio American University Game Lab kako biste vidjeli možete li razlikovati stvarne od lažnih vijesti.
Izvor: csmonitor.com
Autor: Christa Case Bryant