Osmog avgusta ove godine počeo je da se primjenjuje European Media Freedom Act (EMFA) (EUR-Lex – 52022PC0457 – EN – EUR-Lex). Riječ je o uredbi o slobodi medija Evropske unije, koja je stupila na snagu 7. maja, ali je, s obzirom na njenu sveobuhvatnost, potrebno vremena da se u potpunosti primijeni (neki smatraju da će za to trebati i dvije godine). Nastavak je ovo evropskih regulatornih napora da se, prije svega, uredi digitalno medijsko okruženje.

EMFA dolazi nakon Akta o digitalnim uslugama (DSA) (The EU’s Digital Services Act) i Akta o digitalnom tržištu (DMA) (Digital Markets Act), te Akta o vještačkoj inteligenciji  (AIA) (The Act Texts | EU Artificial Intelligence Act), koji su usvojeni u posljednje dvije godine. Cilj svih ranije usvojenih dokumenata je da regulativa prati tehnološke inovacije, te da se osigura slobodan, pristupačan i siguran internet.

No, EMFA je fokusirana i na medije i na internet, a kreirana je kako bi se zaštitila njihova sloboda, nezavisnost i pluralizam, ali i njihov (su)odnos sa tehnološkim platformama. Ključna ideja koja je u srži EMFA je povratak javnom interesu, te uređivačkoj nezavisnosti, a ona također pokušava kreirati i uslove za fer konkurentnost medija i sigurnost novinara.

Šta je, zapravo, specifičnost EMFA u odnosu na ranije evropske regulatorne okvire koji su bili na istom tragu i koji su zasnivani na istim principima slobodnog, sigurnog i kvalitetnog informacijsko-komunikacijskog prostora za građane Evropske unije? Možda najveći pomak načinjen je u samom konceptu donošenja i primjene ovog akta, odnosno uredbe u odnosu na ranije.

Normativna regulativa informacijsko-komunikacijskog područja ranije se donosila na nacionalnom nivou (državni zakoni) i međunarodnom nivou (povelje, deklaracije, uredbe i slično), ali je odredbe supranacionalnih dokumenata uvijek bilo nužno transponirati u lokalno zakonodavstvo i kroz njega primjenjivati u zemljama članicama. To je značilo da su se države članice djelimično odricale suvereniteta u procesu donošenja regulative, ali su ga zadržavale u fazi primjene donesenih normi. Sa EMFA EU po prvi put usvaja regulativu koja ne mora da se transponira u zakonodavstvo država članica, nego se primjenjuje direktno u cijeloj Evropskoj uniji.

Nadalje, formira se i novo regulatorno tijelo na nivou EU (European Board of Media Services) koje će, zajedno sa Evropskom komisijom nadzirati primjenu EMFA (upravo to je jedan od razloga zašto će trebati sačekati određeno vrijeme do pune primjene EMFA). Na ovaj način doista dolazi do odricanja dijela suvereniteta država članica nad medijima u korist institucija EU, a rationale za ovakav model primjene nalazi se upravo u pokušaju da Evropska unija zaštiti medije od utjecaja vlada, posebno onih desnih i nedemokratskih kakve u EU, naprimjer, nalazimo u Mađarskoj.

Kako naglašava EU, neke od najvažnijih oblasti koje EMFA treba regulisati su: zaštita uređivačke neovisnosti, zaštita novinarskih izvora (uključujući i zaštitu od upotrebe špijunskog softvera), nezavisnost javnih medijskih servisa, transparentnost vlasništva nad medijima, sprječavanje koncentracije medijskih tržišta i zaštita medijskog pluralizma, transparentnost državnog oglašavanja, transparentnost mjerenja medijske publike te zaštita od neopravdanog uklanjanja medijskih sadržaja sa interneta od strane velikih medijskih platformi (European Media Freedom Act – European Commission).

Sve navedeno doista jesu ključna pitanja savremenih medija, ne samo u Evropskoj uniji nego i globalno. Ono na šta sada posebno treba obratiti pažnju jeste primjena i dosezi EMFA, odnosno potencijal ovog akta da se ključna pitanja riješe u praksi u svim zemljama članicama.

Bosna i Hercegovina i EMFA regulativa – kako stojimo?

No, šta je sa zemljama kandidatima, među kojima je i Bosna i Hercegovina? Jasno je da se odredbe EMFA primjenjuju samo na države članice, te da će po prijemu u članstvo sve odredbe ovog akta biti važeće i u našoj zemlji. No, do tada EMFA ostaje veoma dobar referentni okvir i mehanizam procjene stanja medijskih sloboda i svih navedenih oblasti koje ovaj akt regulira na nivou Evropske unije.

U tom kontekstu Evropska unija već ulaže značajna sredstva u kreiranje mehanizama (pr)ocjene stanja medijskih sloboda, među kojima su Media Ownership Monitor i Media Pluralism Monitor. Za Bosnu i Hercegovinu postoje platforme na kojima su dostupni pokazatelji istraživanja po metodologiji ova dva mehanizma, odnosno izvještaji o monitoringu medijskog vlasništva (istina, posljednji za 2023. godinu: Who owns the media? | Media Ownership Monitor) i izvještaj o monitoringu medijskog pluralizma (za 2025.: Bosnia and Herzegovina – Centre for Media Pluralism and Media Freedom i Preliminarna studija 2024. za 2023. godinu: Monitoring media pluralism in the digital era : application of the media pluralism monitor in the European member states and in candidate countries in 2023. Country report : Bosnia and Herzegovina).

Oba Monitora pokazuju izrazitu neusklađenost bosanskohercegovačkog medijskog prostora i okruženja, ali i medijske regulative sa standardima koje propisuje i zahtijeva EMFA. Bosna i Hercegovina svrstana je u zemlje visokog rizika po medijski pluralizam, što se prije svega odnosi na izuzetne rizike po tržišni pluralizam, visoku političku ovisnost medija, nezastupljenost i nepredstavljenost manjinskih skupina u medijima, kao i neprilagođenost medijskih sadržaja osobama s poteškoćama, ali i izostanak temeljne zaštite novinara, kako fizičke, tako i pravne i socijalne.

Izvještaj navodi da „mediji u Bosni i Hercegovini djeluju na osiromašenom, prezasićenom i zarobljenom tržištu, u nepovoljnim političkim i ekonomskim uslovima.“ Neki od ključnih problema, kad je o regulativi riječ, odnose se na nepostojanje ključnih zakona u ovoj oblasti (Zakon o transparentnosti vlasništva medija i Zakon o oglašavanju), nepostojanje propisa protiv SLAPP-a, te na činjenicu da su posljedice Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Srpske (RS), kojim je kleveta u bh. entitetu Republici Srpskoj 2023. godine kriminalizovana, postale vidljive 2024. godine (sa nula optužnica, jednom naredbom o istrazi i 130 krivičnih prijava).“

Navodi se i „da politički utjecaj na javne medijske servise već godinama predstavlja problem u Bosni i Hercegovini, te da u 2024. godini nije postignut nikakav napredak u tom pogledu.“ (Bosnia and Herzegovina – Centre for Media Pluralism and Media Freedom).

Kada se Bosna i Hercegovina pogleda iz ugla ključnih oblasti „pokrivenih“ EMFA, ali i drugim srodnim aktima (DSA, DMA, AIA) – a to su, kako je već rečeno, zaštita uređivačke neovisnosti, zaštita novinarskih izvora (uključujući i zaštitu od upotrebe špijunskog sftwarea), nezavisnost javnih medijskih servisa, transparentnost vlasnišva nad medijima, sprječavanje koncentracije medijskih tržišta i zaštita medijskog pluralizma, transparentnost državnog oglašavanja, transparentnost mjerenja medijske publike te zaštita od neopravdanog uklanjanja medijskih sadržaja sa interneta od strane velikih medijskih platformi – primjećuje se izostanak nekih ključnih regulatornih mehanizama, što samo pogoduje sužavanju medijskog pluralizma i medijskih sloboda.

Tako Bosna i Hercegovina nije obuhvaćena Digital Service Actom i stoga nema transparentne podatke koji bi omogućili da se procijeni kako i koliko velike platforme ograničavaju sadržaj pružatelja medijskih usluga u Bosni i Hercegovini.

Iako nema dokaza o digitalnom nadziranju novinara, izmjene Krivičnog zakona u RS ga odobravaju, u određenim slučajevima. Izostanak Zakona o transparentnosti medijskog vlasništva otežava (iako ne onemogućava u potpunosti) dolaženje do podataka o stvarnim vlasnicima medija, posebno kada su u pitanju digital native online mediji, odnosno oni koji su pružatelji medijskih usluga isključivo u online prostoru).

I štampani i elektronski i online mediji su u potpunosti neregulisani u pogledu socijalne zaštite novinara u slučaju promjene vlasništva i u tom kontekstu sve je prepušteno tržišnim okolnostima. Kodeks za štampane i online medije propisuje mehanizme koji pružaju zaštitu novinarima od proizvoljnog miješanja vlasnika ili uprave u uredničke odluke i medijski sadržaj, ali se oni ne provode efikasno.

Ne postoji Zakon o oglašavanju, pa je tako i državno oglašavanje u medijima neregulisano i netransparentno. Također, nezavisnost sistema javnog emitiranja ostaje dugogodišnji problem, bez naznaka da bi uskoro mogao biti riješen, baš kao što nema ni naznaka, odnosno najava da bi mogao biti u potpunosti primijenjen Zakon o sistemu javnog emitiranja u BiH, niti da bi mogao biti donesen bilo kakav akt koji bi djelovao kao samoregulatorni mehanizam koji osigurava jednak pristup javnim emiterima za sve političke subjekte, što je jedan od zahtjeva evropske regulative.

Finansiranje Vijeća za štampane i online medije u Bosni i Hercegovini je još jedan veliki problem, koji onemogućava ili otežava efikasnu samoregulaciju štampanih i online medija, kao i ažuriranje samoregulatornih normi (Kodeksa za štampu i online medije BiH) u skladu sa promjenama medijskog tržišta i medijskog okruženja. Mjerenja medijske publike veoma su suspektna i ne nude tačne, na jasnoj metodologiji zasnovane i iz pouzdanih izvora dobivene pokazatelje, a regulativa u ovoj oblasti izuzetno je slaba i nedovoljna da riješi ovaj problem.

Korak unazad: nemamo više ni na papiru dobru regulativu koja se loše provodi u praksi

Kada se sve sagleda i uzme u obzir, može se reći da više ne vrijedi ni ustaljena mantra da Bosna i Hercegovina na papiru ima dobru regulativu koja se loše provodi u praksi. Neki od ključnih zakona već godinama (pa skoro i decenijama) nedostaju. Kod donošenja nekih novih, poput Krivičnog zakona u RS, čine se koraci unazad u pogledu medijskih sloboda. Neki se već godinama ne primjenjuju (poput Zakona o sistemu javnog emitovanja u Bosni i Hercegovini), a i oni normativni akti koji su ranije bili dostatni ili barem dijelom usklađeni sa evropskim, sada sa primjenom EMFA to više nisu.

Jasno je, dakle, da će tek punom primjenom EMFA i u Bosni i Hercegovini, a što će se desiti tek ulaskom BiH u EU, doći do izvjesnih pomaka u reguliranju neuređenih i neriješenih problema medijskog prostora. Naravno, pod uslovom, da EMFA i u praksi zaživi u svim zemljama EU do tada. To, naravno, ne sprječava bosanskohercegovačke vlasti da sva ključna područja obuhvaćena EMFA urede u skladu s evropskim standardima i prije ulaska u EU. No, otvoreno pitanje ostaje ne samo njihova spremnost, nego i kompetentnost da to doista i učine.