Jugoslovenska paradigma
Iako on to ne bi nikad priznao, priča o Ćiri Blaževiću je zapravo priča o ostvarenju jugoslavenskog sna. Za koji uopće, u svojoj čežnji za drugim svjetovima i cikličnosti ponavljanja ratova, nismo spremni priznati ni da je postojao, niti smo ga onda ikada i definirali. A činjenica je da on jeste postojao, već i iz toga što je nekoliko generacija ljudi izveo iz nepismenosti i neobrazovanosti, omogućio djeci radničke klase da završe fakultete, doveo ljude u gradove i ponudio im dotad nezamislivi komfor. Sve to nije priča o zaslužnim pobjednicima i pojedincima, nego o narodnim masama koje su imale sreću da taj san prožive, a onda i nesreću, odnosno političke iracionalnosti u izobilju, da ga okončaju u krvi.
No, kad bi trebali birati paradigmu ostvarenja tog sna, priča o Ćiri Blaževiću, čovjeku kojeg je rodni Travnik upravo proglasio za počasnog građanina, predstavljala bi udžbenički primjer ovoga o čemu govorimo.
om nagradom se zaokružio jedan logičan krug i život ispunjen događajima, borbom i uspjesima, nažalost, ne i Ćirinim povratkom ili barem dolaskom u Travnik po nagradu, ali u simboličkom smislu svakako. Svojevremeno je Miljenko Jergović, pišući o Ćiri i o tome kako je promijenio vlastiti odnos prema njemu, zaključio otprilike to da čovjek koji dođe iz Bosne u sredinu koja s visoka promatra njegov zavičaj, ima dvije mogućnosti. Jedna je da se tvrdoglavo opire sredini u koju je došao živjeti i ratuje s njom, a druga da joj se prilagodi, do karikaturalnosti naglašavajući svaku moguću predrasudu te sredine o ljudima iz njegovog kraja i usvajajući dominantne vrijednosti. Ćiro je u ovom drugom bio majstor, ali je to istovremeno podrazumijevalo i činjenicu da se rodnog kraja nikad nije odrekao ili ga zatajio, što je u videoporuci kojom se zahvalio Travniku na počasti i rekao. Uostalom, da nije bio tako prilagodljiv i sklon cirkusu, da nije bio majstor manipulacije medijima i psiholoških priprema ekipa koje je vodio i javnosti koje su tu ekipu pratile, što je on oduvijek nazivao ‘galvanizacijom’, teško da bi mogao biti prihvaćen od svih u tragično posvađanim sredinama kojima je pripadao. (Dragan Markovina, Oslobođenje)
Slomimo kaveze
Naslov nije politička metafora. Ne referiše na represivne autokratske ili totalitarne režime. Na prvi pogled nema veze ni s Weberovim gvozdenim kavezom kapitalizma. Ne upućuje na tekuću političku i društvenu situaciju u zemlji. Nije reč o izbornom borbenom pokliču da se svrgne Vučićev režim pod kojim kao u (političkom) kavezu žive žitelji Srbije. Nije ni sindikalni poziv da se popravi položaj radnika u zemlji. Reč je o kavezima za kokoške.
Poziv iz naslova treba dakle čitati doslovno: slomimo kaveze i oslobodimo kokoške. U toku je potpisivanje peticije za oslobođenje kokošaka. Život kokošaka u Srbiji više je nego težak. Nepodnošljiv je. Dobri ljudi su se organizovali da pomognu kokoškama. Podsticaj je stigao iz takozvanog belog sveta – oslobođenje kokošaka traži globalni Savez Raširena krila. (Dobro, traži ga i administracija EU, ali to bi kod nas moglo značiti lošu karmu za kokoške, pa zato u zagradi.)
Da bi se olakšao život kokoškama, moraju se promeniti uslovi rada (kokošaka) u industriji jaja. Ti uslovi su sramni. Kokoške nosilje smeštaju se u kaveze – njih četiri do šest u jedan kavez. U tom kavezu one nemaju mesta da se pomere niti da rašire krila. Tako nepomične, drže ih u kavezima par godina.
Jedino mogu da jedu i da nose jaja. Da bi se jaja otkotrljala tamo gde treba (na neku pokretnu traku), kavezi su nagnuti. Nagnuta žičana rešetka na kojoj kokoške stoje povređuje im noge. Čak 95 odsto jaja u Srbiji stiže iz takvih kaveza. To znači da je sasvim verovatno da je svako (šareno) jaje koje ćete pojesti ovih dana stiglo iz jednog takvog kaveza. Kavezi s kokoškama naslagani su jedni na druge u halama bez dnevnog svetla. Olakšajmo život kokoškama: za njih se, kao i za ljude, tvrdi da su božja stvorenja.
Potpišimo peticiju i prisilimo vlast da ih oslobodi. Jer, kokoške (baš kao i domaći radnici) mogu raditi, to jest nositi jaja i u drugačijim, humanijim (ako se to tako kaže) uslovima. One se mogu držati izvan kaveza, istina i dalje u halama, ali na podu i s dnevnim svetlom. Još bolje bi bilo ako se nađu u organskom uzgoju ili slobodnom uzgoju. Tada bi imale i pristup dvorištu, mogle bi da šetaju, prave gnezdo i ponašaju se u skladu sa svojom prirodom.
Naravno, ni u tom slučaju ne bi sve bilo savršeno: i tada bi se zbog jaja ubijali muški pilići, a svaka koka bi posle dve godine završila u klanici. Inače, živela bi pet do deset godina. Ali, sve i ako joj se daje da živi samo dve godine, neka budu to godine života u slobodi. One nama jaja, mi njima slobodu – to bi bila pogodba. Kad već nismo u stanju da oslobodimo sebe, oslobodimo kokoške. Neka barem neko u ovoj zemlji živi dostojanstveno, makar i nakratko. Potpišite peticiju, slomite kavez. (Dejan Ilić, Peščanik)
Kanalizacija iz predsjednikovih usta
Vidimo, dakle, 55-godišnjeg muškarca kako stoji tu i govori o tome što Jasenovac znači za hrvatsko društvo, o važnosti antifašizma, jer došao je na komemoraciju godišnjice proboja logoraša iz Jasenovca pred kraj Drugog svjetskog rata.
Vidimo predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića. Ali ono što čujemo je žamor kanalizacije koja curi direktno iz njegovih usta u javni prostor Hrvatske, a i šire, jer Milanović se rado očeše i o susjede.
Umjesto da u Jasenovcu govori o značaju Jasenovca za Hrvatsku danas, Milanović je lansirao još jednu prostačku tiradu protiv Andreja Plenkovića, HDZ-a, UDBA-e, BiH, ovog, onog.
Milanovića nije briga za žrtve Jasenovca
Točno se vidjelo da Milanović danas nije došao u Jasenovac jer mu je stalo do Jasenovca i onoga što predstavlja, već zbog kamera i mikrofona za koje je znao da će ga čekati kao predsjednika koji dolazi na komemoraciju. I to je maksimalno iskoristio, nastavivši najnoviju sezonu dugotrajne serije verbalnih ratova s Plenkovićem, svojim bivšim frendom iz Ministarstva vanjskih poslova, pokazavši tako, između ostaloga, potpuni izostanak kućnog odgoja.
Jasenovac nije mjesto za takve nastupe. Zamislite njemačkog predsjednika koji u Auschwitzu daje izjavu u kojoj o drugim političarima u Njemačkoj govori kao o smeću. Čak i da je tako, to nije mjesto ni vrijeme.
Milanović može uvijek sazvati konferencije za medije na Pantovčaku i gaditi koga želi. (Dapače, to i čini ponekad.) Naročito je sramotno kada se tako ponaša predsjednik Republike, koji zbog svoje dužnosti ipak treba u javnoj komunikaciji imati više standarde od birtijskog pijanca ili kvartovskog siledžije. Tj. od Zorana Milanovića.
Poput Zdravka Mamića
Zapravo imamo predsjednika Republike Hrvatske Zdravka Mamića. Tipa koji se ne umije kontrolirati kad se zalaufa ili kada mu pukne živac, a ima tanke živce. “Nećeš, razbojniče” i “Nećeš, matere ti”. Jedno je rekao osuđeni kriminalac i bivši (i sadašnji?) šef Dinama, a drugo predsjednik države. Uočite razliku.
Pritom se Milanovićeva neotesanost i krkanluk ne ograničavaju samo na Plenkovića i HDZ, pa ni na domaće teme.
Ono što laprda u vezi s Ukrajinom jednako je skandalozno. Još gore je što Milanović nije Putinov čovjek, kako ga promašeno napada Plenković, on je Putinov korisni idiot. Jer ako išta sigurno znamo o aktualnom predsjedniku, onda je to da je sve što izlazi iz njegovih usta proizvod njegova narcisoidnog uma.
Milanović nije Putinov čovjek, već Putinov korisni idiot
Pred invaziju je uvrijedio Ukrajinu, onda je tvrdio da ona prijeti nuklearnim oružjem, što je laž, pa da Ukrajina nije demokratska, a neki dan je sugerirao i da je Bruxelles Ukrajinu gurnuo u rat. (Gordan Duhaček, Index.hr)
