Novom pozicijom, Milorad Dodik skreće s utabanog puta po kojem Republika Srpska slijedi Srbiju. Taj se put temeljio na uvjerenju da Srbija, zbog intervencije 1999., nikada neće pristati na NATO integracije

Nakon što je Ustavni sud BiH odbio apelaciju Pravobranilaštva entiteta Republika Srpska po pitanju knjiženja vojne imovine u Han Pijesku, nestala je tehničko-pravna blokada za knjiženje vojne imovine na državu, ispunjenje talinskog uslova i aktiviranje akcionog plana za članstvo u NATO-u (MAP). Nestankom tehničko-pravne prepreke, odmrznute su političke rasprave o tome treba li BiH u NATO, koje su u znaku, ispostavlja se, mnogo dubljih razlika nego što su to bile prije no što je konflikt bio zamrznut nekoliko godina ranije podnošenjem apelacije.

Referendum i druge prijetnje

Nakon odluke Ustavnog suda, promptno je reagovao predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata (i Republike Srpske) Milorad Dodik. Najprije je u intervjuu za rusku agenciju Sputnjik najavio referendum na kojem bi se građani RS-a izjasnili o prijedlogu za pristupanje NATO-u, uvjeren da bi se građani negativno izjasnili, kao da je 1999. a ne 2017. godina. Možda mu treba vjerovati, jer je dovoljno puta ispravno protumačio ili stvorio (ili je to jedno te isto?) raspoloženje većine glasačkog tijela.

Dodik je odluku protumačio kao kršenje principa dobrovoljnog pristupa Alijansi, te kao provođenje politike koja odgovara prvenstveno Bošnjacima. “Očigledno da Bosna hoće, bez volje RS-a, da se strpa u NATO, i u tom pogledu veoma je važno da se zna volja naroda”, kazao je Dodik u spomenutom intervjuu, dodajući da je to “obaveza i onima iz srpskog naroda koji možda misle da treba da se ide tamo”.

Pored prijetnje referendumom, vlasti RS-a, predvođene Dodikom, najavile su da neće provesti presude Suda BiH u vezi sa knjiženjem vojne imovine, za što su dobile izravnu podršku ruskog ambasadora u BiH Petra Ivancova.

Dodikov napad na Ameriku

Novom pozicijom kada je riječ o NATO-u, Dodik je skrenuo s utabanog puta, po kojem Republika Srpska treba da slijedi Srbiju po pitanju svrstavanja ili nesvrstavanja u vojne blokove. Taj “utabani put” se temeljio na čvrstom uvjerenju da Srbija, radi NATO intervencije 1999. zbog Kosova, nikada neće pristati na NATO integracije. Međutim, nakon Vučićevog izbora EU kao “većeg dobra” od Rusije, Srbija sve više klizi i prema NATO-u. To se pokazalo nedavnim učešćem Srbije na samitu Američko-jadranske povelje. Srbija je tu, rame uz rame s Kosovom, u statusu posmatrača, a riječ je o inicijativi koja promoviše – kako se kaže u preambuli Povelje – “zajedničku viziju mirne jugoistočne Evrope potpuno (sic!) integrisane u euroatlantsku zajednicu”.

Nakon podgoričkog samita Povelje, Milorad Dodik je oštro kritikovao američkog potpredsjednika Mikea Pencea nakon što je ovaj osudio negativan ruski utjecaj u regionu. “Kao što svi znate, Rusija nastavlja silom iscrtavati nove granice na zapadnom Balkanu i činila je sve da destabilizira regiju, potkopa demokratije, podijeli vas međusobno i razdvoji od ostatka Evrope”, kazao je Pence. Dodik je uzvratio kritikom na odluke američkog Kongresa, počev od 1990-ih, da prizna nezavisnost i suverenitet sudionica samita Povelje (BiH, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Kosova, Crne Gore, Makedonije i Srbije), optužujući SAD da su produkovale rat i dodajući da su “Rusi na ovim prostorima bili najmanje prisutni”.

Oslobađanje RS-a od utjecaja Beograda

Dodik je tako potrošio vrijeme govoreći o ratovima 90-ih, s naglaskom na NATO bombardovanja RS-a i Jugoslavije, te “otimanje Kosova”, a Pence se isključivo referisao na aktuelni negativni ruski utjecaj, a ne onaj iz 90-ih. Ta razlika između dvije vremenske ravni indikativna je, posebno ako se razmotri u svjetlu Vučićeve fundamentalne teze da se ne želi vraćati u prošlosti i mnogo govoriti o njoj, čime jasno sugeriše odsustvo volje da se, kao “antiglobalista” Dodik, bavi nenaklonjenošću Sjedinjenih Država srpskom političkom vođstvu 90-ih, sve sa ciljem da legitimira rusko prisustvo na Balkanu i blokira NATO i EU integracije, što je strateški cilj Rusije na Balkanu.

Tom sve jačom razlikom između pozicija Banjaluke (Dodik) i Beograda (Vučić), odnosi u regionu u geopolitičkom kontekstu dobivaju nove dimenzije. Nekada se činilo da je gravitacijska privlačnost Beograda neodoljiva, no u zadnje vrijeme se čini da RS i Srbija ulaze u dvije, ne samo različite, već suprotstavljene geopolitičke orbite: rusku i američko-evropsku. Ironiju navedenog, dijalektičkog procesa, najbolje osjećaju prodržavne snage u Bosni i Hercegovini, koje su nekada žalile što je Banjaluka pod prevelikim utjecajem Beograda, a sada sve češće žale što više nije tako.

Katehon i “hladan tuš” za Vučića

Nova pozicija RS-a, koja donosi eksplicitno prkošenje NATO-u i implicitno Beogradu, nije nešto što analitičari nisu anticipirali. Navedenu poziciju RS-a već su ranije ocrtali analitičari ruskog think-tanka “Katehon”, koji su direktno povezani s predstavnicima ruskog političkog i propagandno-obavještajnog aparata.

Osnivač i predsjednik Upravnog odbora “Katehona” je Konstantin Malofejev, magnat blizak Putinu, kojeg Zapad i Ukrajina povezuju s finansiranjem separatista na istoku Ukrajine, a čiji bliski saradnici Aleksandar Borodin i Igor Girkin 2014. postaju glavne političke i vojne figure u Donjeckoj Narodnoj Republici.

Članovi uprave “Katehona” su, između ostalih, i ruski akademik i ekonomista Sergej Glazijev, Putinov savjetnik; zatim bivši načelnik analitičke uprave ruske obavještajne službe i direktor Instituta za strateška istraživanja Leonid Rešetnikov, koji je u posljednje vrijeme dovođen u vezu s utjecajem na predsjedničke izbore u Bugarskoj; tu je i Andrej Klimov, član Odbora za međunarodne odnose Dume; te možda i najpoznatiji među njima – kontroverzni geopolitički analitičar Aleksandar Dugin, koji je član savjetodavnog doma predsjednika Dume i predavač na moskovskom univerzitetu Lomonosov, a smatra se i začetnikom ideja euroazijske integracije i ruske vanjskopolitičke doktrine.

Dvije ključne analize “Katehona”, u kojima je ocrtana nova, radikalno proruska pozicija RS-a, jesu: Why is Bosnia Important to Russia, autora dr. Stevana Gajića iz Instituta za evropske studije u Beogradu, te Bosnia 2016: The fate of Republika Srpska is the fate of Serbia and Russia, autora Jafe Arnolda.

Gajić je utvrdio da Rusija može ostvariti svoje interese na Balkanu jedino uz obnavljanje velikosrpskog projekta, jer se srpski politički faktor, kako kaže, jedini nije previše odnosno dovoljno podredio euroatlantskom “frameworku”, u kojem su već odavno i Bugarska i Grčka i Rumunija, a odnedavno s jakim intenzitetom i Makedonija. Nakon velikog povlačenja 90-ih, i još većeg povratka na svjetsku scenu s ratovima u Gruziji, Ukrajini i Siriji, Rusija se posvetila “pacifističkom” hrvanju sa NATO-om i na Balkanu, a u tom kontekstu, dodaje Gajić, Rusiji ne odgovara podijeljenost srpskog naroda u četiri-pet državica.

Međutim, u Gajićevoj teoriji nisu čak ni Srbi u tom smislu kompaktni. Gajić uvodi tezu o podzemnom strateškom sukobu Dodikove i Vučićeve politike, navodeći primjer referenduma iz 2016. u RS-u, odnosno objašnjavajući da je to bio “hladan tuš za Vučića”, koji je pozvao Dodika da razmotri tu odluku.

Dodikova krnja Jugoslavija

“Relativna srpska nezavisnost RS-a je više bazirana na Dodikovoj ličnosti i postratnom mentalitetu bosanskih Srba nego na njihovoj realnoj poziciji. BiH je još uvijek formalno okupirana EUFOR-ovim (NATO) snagama, a teritorija RS-a je podijeljena na dva dijela koja spaja koridor kod Brčkog. Republiku Srpsku je teško odbraniti i njena je populacija  pet-šest puta manja od populacije Srbije. No, i pored toga, pod Dodikovim vođstvom, RS pokazuje zavidan nivo nezavisnosti u poređenju s drugim dijelovima Jugoslavije, gdje je Dodik ekstremno popularan u srpskoj etničkoj komponenti (Srbija, Crna Gora, Makedonija)”, piše Gajić.

Tezu da RS ne prati i da neće pratiti Srbiju, podcrtava i Jafe Arnold u svojoj analizi. “U postojećem okviru, može se očekivati da RS počne dobivati sve veći značaj za ostale aktere kako se tenzije u BiH budu intenzivirale. Ako Srbija uistinu bude uvučena u zagrljaj EU, i ako to bude više od neiskrenog manevra srpskog vođstva, onda se može očekivati da inercija RS-a djeluje kao masivna protuteža, koja će zahvatiti raspoloženje Srba diljem prostora bivše Jugoslavije”, piše Arnold. Dodaje i da će NATO i SAD pružati podršku bosanskom vođstvu za pritisak na RS, ali i da Rusija mora intenzivirati odbranu, jer RS nije važna samo zbog sebe već i zbog Srbije, te da u slučaju pretjerivanja u EU i NATO integracijama može biti stub antivladine inicijative u Srbiji.

Iako “Katehon” otkriva karte – što mu je i namjera – ruske politike na Balkanu, ipak se stječe utisak da stavljaju preveliko breme na leđa režima u RS-u. Traži se da se Dodik ne samo brani od bosanskih i srbijanskih pritisaka, već čak da sam bude toliko snažan pritisak da utječe na stanje dominantne političke volje u Srbiji, iako su Federacija BiH i Srbija ekonomsko-finansijski mnogo snažnije od RS-a, a EU i NATO imaju veće ekonomske odnosno vojne kapacitete od Rusije za podršku svojim partnerima.

Duhovna supremacija Istoka i materijalna Zapada

U politici je sve moguće, pa i to da Dodik, uz pomoć Rusa, nametne svoju volju i u BiH i u Srbiji, ali je u sadašnjem manevarskom prostoru primjerenija pesimističnija (motivaciono-zastrašujuća) panorama koju ispisuje proruski analitičar Slaviša Batko Milačić, u članku US Ofensive on the Western Balkans, objavljenom 16. avgusta na portalu Geopolitica.ru. “Nažalost, SAD su ostvarile veliki uspjeh u posljednje vrijeme ne Balkanu. Vašington je uveo Crnu Goru u NATO, imenovao Zorana Zaeva za premijera Makedonije, Aleksandar Vučić je postao predsjednik Srbije, i već je ocrtao plan za prepuštanje Kosova, dok je Republika Srpska u teškoj ekonomskoj situaciji”, piše Milačić.

Govoreći jezikom klasične metafizike: dok EU i NATO-u priznaju primat u materijalnoj snazi (vojni, ekonomski i finansijski kapaciteti), proruski analitičari se uzdaju u navodnu prevlast u takoreći duhovnim kategorijama, kao što su privrženost Srba Rusiji (tradicija i religija), te ruskim obavještajnim i propagandnim kapacitetima.

Tako Aleksandar Dugin, sa panslavističkim pathosom iz 19. stoljeća, proriče krimski scenarij za RS, odnosno odcjepljenje RS od BiH i pripajanje Srbiji, što će Srbiju odbiti od daljnjeg pristupanja EU i NATO-u. “Vidjevši tako odlučan korak RS-a, u patriotskom smjeru, građani Srbije će se ohrabriti”, kaže Dugin, a onda najavljuje da će to pokrenuti i pravoslavne narode Bugarske, Makedonije i Grčke. To što je Duginov raspučinovski stil za naše zapadnjačke čitalačke oči neozbiljan, ne znači da je i on kao utemeljitelj evroazijske doktrine, koja je postala zvanična politika ruskih vlasti, neozbiljan. Dugin govori šta Rusija hoće, a ne šta može i šta jest.

Makedonski scenario

Na Dodikove najave o referendumu, opozicija u RS-u je odgovarala mahom “podsjećanjima” da je (i) Dodik nekada bio za NATO, čime je opozicija samo nehotimično priznala – ono što je Dodik i htio od njih – da jesu za NATO. Kada opozicija kaže Dodiku da je on potpisao dokumente koji obavezuju RS, on odgovara omalovažavajući te dokumente, i poručuje opoziciji da ne moraju “deterministički” raditi ono što lično ne bi htjeli (čak i kad ih je on, nekadašnji, obavezao na to), već da prate put svoje “slobodne volje”, i njegove (sada kad se promijenio), i budu za “ono za šta je narod”.

U politici nije bitno za šta ste prije bili, već za šta ste sada – to jednako kao Dodik bi trebali znati i Vučić i SDS, a zna samo Vučić – te ukazivanje na Dodikovu nekonzistentnost nema potencijal da mu naškodi, a još manje da doprinese koristi onima koji to rade. U logici političke volje, koja je drugačija od obične logike, Dodik pokušava (i ako SDS ovako nastavi, vjerovatno će i uspjeti) ubijediti glasače da se on promijenio nabolje, a opozicija nagore. Jednako kao i Vučić? Ne baš. Ni Dodik ni Vučić (još) nemaju interes da ističu međusobne različitosti, za razliku od SDS-a koji ima interes, ali ne čini to ni u približno dovoljnoj mjeri.

Tek je Dragan Mektić u nekoliko navrata insistirao na toj razlici, a ona je trebala već da doživi kulminaciju u kampanji vezanoj za NATO. To je dobro uočio Dodikov koalicioni partner DNS, koji je preko predsjednika Narodne skupštine RS Nedeljka Čubrilovića poručio da RS treba da prati put Srbije. U smislu, “dok Dodik dijeli srpski narod, gurajući ga u ruske provalije novog rata protiv NATO-a, dotle ga SzP i Vučić (i DNS?) ujedinjavaju, vodeći ga prema mirnoj i prosperitetnoj evropskoj budućnosti”.

S obzirom da će Dodik (kako pokazuju napadi na formalnu i neformalnu, srpsku i bošnjačku opoziciju) voditi kampanju u znaku optužbi da se opozicija finansira američkim novcima, trebalo bi mu pomoći da to (makar) postane i istina, pa da opozicija i organizacijski i finansijski dočeka spremnija iduće izbore, i da na njima dođe do promjene vlasti, bez “obojenih revolucija”.

Po novom zakonu o sankcijama, SAD će uložiti ogromna sredstva u borbi protiv negativnog ruskog utjecaja, i može se očekivati da će američka podrška biti dovoljan stimulans Savezu za promjene da preuzme vlast, uz svijest da se ne trebaju pravdati za to, jer svi već znaju da je i Dodik uz američku pomoć došao do vlasti. Ako SzP ponudi programsku, evropsku kampanju poput one koju je ponudio Zaev u Makedoniji, te ubijede glasače da je Dodik korumpiran (kao Gruevski), neće biti dovoljno. Pored toga, morat će i organizacijski, uz podršku Zapada, da odoli eventualnim ruskim “varnicama” i ostane na nogama do kraja, čak i ako ga Dodikovi ekstremisti budu gađali skupštinskim stolicama u glavu.

Bosanski odgovor

Ništa se neće desiti samo od sebe, pa će tako dobar dio ishoda zavisiti i od bosanskog bloka u RS-u, koji može imati ulogu kakvu je imao albanski blok u Makedoniji. Naravno, s obzirom na “kompromitirajuću” funkciju, ni Dodikova koalicija ni Savez za promjene neće htjeti da koaliraju s bosanskim blokom, no – ukoliko im bude trebalo za formiranje većine, to će htjeti i jedni i drugi. U tom slučaju, bosanski blok će moći da postavi svoje zahtjeve, i da odabere stranu koja se obaveže na njihovu realizaciju, prvenstveno – da odabere stranu koja će voditi BiH prema EU (i NATO, s argumentom “slijeđenja puta Srbije”), a onda i sa specifičnim zahtjevima poput prestanka institucionalnog negiranja bosanskog jezika (koji je i u Srbiji priznat) i slično.

Nedavno je pokret “Odgovor”, koji, nastavljajući posao “Prvog marta”, nastoji biti neka vrsta medijatora između bosanskih stranaka u RS-u, zauzeo jasan stav da, u vremenu punom izazova, bosanski blok treba nastupiti jedinstveno, kako bi bio presudni glas nakon izbora 2018. koji će približiti RS (a onda i BiH, pa i Srbiju u konačnici) evropskom bloku i udaljiti ga od Dodikovog režima i negativnog ruskog utjecaja. Imajući to u vidu, od većeg će značaja biti da i FBiH i Zapad energiju ulože na podršku u organiziranju bosanskog bloka u RS-u nego da šire rusofobiju, srbofobiju ili anestetički narativ da je i ovaj referendum “samo skretanje pažnje s realnih problema”.

Na prošlim općim izborima, koalicija “Domovina” je osvojila preko 34.000 glasova i pet mandata, dok je SDP, koji je nastupio samostalno, osvojio 12.000 glasova, što mu nije donijelo nijedan mandat u NSRS. Sa SDP-ovim glasovima, Domovina bi imala dodatnu snagu, vjerovatno i dovoljnu za skidanje Dodika s vlasti. Međusobne razlike stranaka u Federaciji ne smiju biti – a valja se boriti da i ne budu – razlog za nejedinstven nastup u RS-u i možda još jednu propuštenu šansu za svrgavanje režima. Šansa je tu, i sigurno će biti propuštena ako budemo mislili da se borba za Bosnu i Hercegovinu vodi samo u Federaciji, a ne na njenom svakom pedlju.