Za ostarjele tipove, rođene pedeset i neke godine prošlog stoljeća, dvadeset prvi vijek u svakom je pogledu nesnosan. Brz, nervozan, sklon čestim i radikalnim promjenama, on nas svakim danom osuđuje na nepopravljivo zaostajanje za dominantnim trendovima. Izgubili smo korak, više ne možemo da upratimo ni najbezazlenije mijene.

Ovaj, 21. vijek – to je doba razgoropađene tehnologije, sumraka ekologije, klimatskog kolapsa, demografske eksplozije, trajne ekonomske krize, vječnih lokalnih ratova, a iznad svega, tu su: promjene, promjene, promjene… Što stariji čovjek biva, njemu svako iskakanje iz kolotečine teže pada. Ono što se nekada mijenjalo na mjesečnoj ili čak godišnjoj osnovi, danas se mijenja na sedmičnoj, ili čak dnevnoj. Jedva prihvatiš mobitel, a za vrat ti već pušu inovacije neuporedivo kompliciranje od te sprave koja je označila kraj sporog i početak brzog života.

Šta je ostalo od komunikacije?  Prvo je došao mobitel, pa e-mail, a onda se na nas sručila sva sila tehnoloških supstituta za pravu komunikaciju: elektronska navigacija, Skype, Facebook, Twitter, iPod, iPhone, iPad… Za mlade ljude sve su to izvanredne stvari, koje komunikaciju olakšavaju i pospješuju, ali za starce rođene sredinom prošlog stoljeća to su razlozi zbog kojih komunikacija zamire. Sve se manje viđamo i sve manje razgovaramo, a sve više izmjenjujemo informacije. Stari dobri razgovor, ako je nadahnut, može skrenuti u monolog, poeziju, priču, a SMS završava ili kao vic, ili kao trač. Bilo šta ambicioznije od to dvoje tehnološki je neizvodivo. Ne možeš nakucati više od 100 znakova a da ne pobudališ.

Šta je ostalo od poezije? Mi stariji imamo jednu nastranu naviku, kad pričamo s mlađim (pričati s nekim: gledati se oči u oči, razgovarati i pritom srkati kahvu, ili lokati pivo, ili bar šetati…), pitamo kada je zadnji put kupio/la zbirku poezije. Tako odmjeravamo duh vremena. Izuzimajući jednog tipa od kojeg smo to najmanje očekivali, niko već 15 godina nije imao takvu investiciju. Od proročanstva da će svi pisati poeziju, ostala je vulgarna devijacija – svi kucaju SMS-ove, twitove i viber poruke.

Šta je ostalo od hrane? Jedemo sve više  gume i plastike, sve manje voća i raštike. Eto ga,  još jedan SMS-haiku. Sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka popularna je bila vizija čarobne pilule, koju ćemo progutati ujutro, time eliminirati glad i unijeti sve nutritivne elemente potrebne da bismo bili zdravi i vječno mladi. Ta je utopija živjela nekoliko godina i onda bez vidljivog razloga nestala sa spiska ljudskih fantazija. Odnedavno je na Zemlji osam milijardi ljudi. To je, da bismo svi bili siti, 24 milijarde obroka dnevno. Planeta takvu količinu ne može ni proizvesti niti toliku proizvodnju izdržati. Ili će neko hitno smisliti onu pilulu, ili nam nema spasa. A i tada nije izvjesno bi li pomoglo, jer treba nam, pri ovom stanju stvari, sedam milijardi pilula dnevno, odnosno 210 milijardi mjesečno, odnosno…

Šta je ostalo od seksa? A industrijalizacija nam je donijela i ovo: ženama treba sve više vremena da bi doživjele orgazam, muškarcima sve manje. One su to nekada postizale za sedam-osam minuta, danas im treba petnaest do dvadeset. Muškarci su to nekada radili za četiri do pet minuta, danas šprcnu već u drugoj. Seksolozi govore o civilizacijskoj inverziji: doživjeli smo strašnu redukciju seksa, odnosno povratak korijenima: dok su ljudi živjeli vani, na otvorenom prostoru, valjalo je to uraditi brzo, jer se strahovalo od zvijeri. Danas su na toplom i sigurnom, ali opet to rade kao onda – što brže i stresnije. Zvijeri su danas u nama.

Šta je ostalo od prijatelja? Kad vidiš dragog čovjeka, od sreće bi zakliktao. Ali znaš da se ovdje – ovdje i danas – svaka radost skupo plaća, pa ušutiš u trenu. Suzdržavaš se, kontroliraš, “gušiš divlju navalu radosti”. Došla je neočekivano, trajala kratko i toliko te prestravila da si je sasijekao u korijenu. Radost je nepoželjna; uvijek i u svakom trenutku kontrolirati tu opasnost, čudo zvano život nekako privesti kraju bez većih potresa i to je to. Znači, za prijatelje nema mjesta u nabijenom radnom danu. Pa zato je i izmišljen facebook, kažu mladi, energični i moderni ljudi.

Šta je ostalo od radosti? Zanemarimo sad činjenicu da radost i šesta decenija života i ne idu baš pod ruku. Pravimo se da to nije bitno i da se čak i u tim godinama, makar teoretski, može biti radostan. I onda dođemo pred zid. Za radost je, uz sve ostale materijalno-tehničke pretpostavke, potrebno još i malo vremena. A ko danas ima vremena? Zatvorenici, bolesnici i penzioneri. Radost i sporost su kompatibilni, a mi živimo brzinu. Radost je iscurila. Danas je čovjek kiseo, anksiozan, gorak, zajedljiv, sprčen životom, kreditima, brzinom i brigom. Što nabereš radosti u djetinjstvu i mladosti, to ti je sve. A kad ti rat oduzme i djetinjstvo i mladost, onda ništa. Više sreće u sljedećoj reinkarnaciji.