(Tvrtku Kulenoviću)

0. Gdje sam tu ja?

Uvijek su me zanimale relacije između čitanja i pisanja. Mnogo, mnogo prije Brucknerovog romana po kojem je Polanski snimio film Gorki mjesec, znao sam da ne možeš biti slušalac/čitalac jedne priče a da ne postaneš i njen dio, njen lik. Ovo što slijedi na tu je temu:

1. Tijelo knjige

Na bočnoj strani prizemnice nalazio se razbijeni prozor. Bija se provlači pod jorgovan, gura svoje prste kroz rupu na staklu i otvara ga. Unutra, u polumraku, nema polica, a pod našim nogama su brda nečega mekanog i nečega tvrdog, spotičemo se o kutije i kartone, prelazimo u drugu prostoriju u koju dopire svjetlo od prozora preko kojih su navučene zelene rolete. Kroz njih se istaču svijetle lokve i špricaju zelenkasti mlazevi svjetlosti pod kojima vidim knjige, hrpe “otpisanih knjiga” koje su izgubile svoje korice i konačno se otrgle od svojih autora. Cijelo ljeto smo se nas petoro izvlačili iz društva i uvlačili u veliku riznicu anonimnih priča gdje smo poput gladnih svinja rovili po prašnjavim gomilama. Bila su tu izdanja s pečatima Solvay Bibliotheke s datumom iz 1914., nalazili smo pokidane slikovnice, debele knjige o morima, i planetama, čudne leksikone i knjige o ljubavi. Knjige smo zavoljeli zbog njihovih tijela, dopadala su nam se ona vitka i rastresita s linijama mišića koje su označavale dijaloge, a nisu ona tusta i debela s previše opisa i razmišljanja.

Pratili smo pomjeranje sunca i čitali na podu naslonjeni jedni na druge. Uprkos toj fizičkoj blizini, bili smo zaboravljeni sami od sebe, i međusobno. Neko od nas bi se izvukao i otišao iz ko zna kog razloga i ponovo se vratio a da ostali to ne bi ni primijetili. Neko bi otišao a da se više ne bi ni vratio, a mi se ne bismo mogli sjetiti ko je taj dan bio unutra.

Uveče smo u kutijama za cipele naše lektire prenosili na tavan Arčijeve šupe i poslije ih jedni drugima pozajmljivali. Jer su bile bez naslova i autora, poteškoću nam je predstavljalo razumijevanje tuđih želja. Njen vlasnik ju je nekako morao znati predstaviti.

2. Odbačene knjige

Knjige smo dijelili iz ruke u ruku, ali tek u Arčiju bi one postajale stvarne, istinske, onakve kakve i trebaju biti. Zbog Burroughsovih knjiga o Tarzanu jeli smo prijesno meso, zubima smo trgali krvave batake i dobili gliste, verali smo se po drveću i odozgo urinirali jer je zbog sile Zemljine teže tako zdravije, čekali smo Afriku sjedeći uveče u krošnjama parka jer se Zemlja okreće, pa gdje smo mi danju, noću dođe Afrika; iz jedne od knjiga smo saznali da smo nastali realizacijom psovke o ocu i majci (ta je psovka tako postala magična, kao i sve narodne kletve), pecali smo ribu ispod zamrznutog jezera, pravili strijele i čuvali municiju za borbe s dječacima iz Pavlove ulice.

Biblioteka pored fabrike sode sa svojim je otpisanim knjigama ostala raj iz koga nikad nisam ni izašao. Otpisanost je postala jedan od uvjeta mnogih mojih kasnijih izbora, i ne samo književnih.

3. Sve su priče ispričane, samo ih treba pronaći

“Provala oblaka, kiša stiže u naletima, ukoso, kao hitnuto seme, pokazuje kako izgleda vetar. Udara u susednu višespratnicu i obrušava se poput slapa. Mlazevi šibaju po igralištu. Nebo nad Hustonom je belo-sivo, no nešto nedostaje, Svetski trgovinski centar, nestao je, zbrisan. Sad horizont nije viši nego što je bio tridesetih godina, u vreme mog rođenja…“ (E. L. Doktorov, Životi pesnika, 1984., prev. J. Stakić)

Moja profesorica Katarina je tvrdila da su – baš kao i ova o “Svjetskom trgovinskom centru“ – sve važne priče već ispričane i da se zasigurno nalaze u nekoj Knjizi; nju, tu knjigu, svako za sebe mora pronaći. Nešto drugačije je mislio njen muž Redžep, zvani Fritz; on je smatrao da je Priča jednog ljudskog života, kao bog Dioniz, razbacana po suhim poljima mnoštva knjiga, a da se njeni dijelovi prepoznaju po “težini“ i ne daju se lako i “na prvu“ razumjeti. Zbog toga je on u svoju bilježnicu prepisivao te zahtjevne dijelove. I kada bismo ga vidjeli kako za drvenim stolom u hladu velike lipe iz bilježnice isijeca ko zna kada prepisane pasuse, znali smo da ih je tada razumio, da je sklopio neki važan segment iz Priče svoga života. Kada je umro, iza njega su ostale prazne korice, a za stolom u ulici Marije Macan ostala je sjediti samo Katarina. Komade životne Priče svoga muža ona je onda ponovo vadila iz kutija za cipele, gdje ih je on ko zna kada odložio, i slagala ih u svoj herbarij. (Ljubav svoga života profesorica je pokušala oživjeti po temama i idejama.)

4. Pinokijev zakon

Kada sam se sjetio da je pasalo podne, da me brat nešto pitao i vukao za majicu, da je otac došao s posla i da su me svi čekali na ručku za stolom, shvatio sam da me jedno vrijeme nije bilo među njima, da sam, dakle, čitajući Pinokija, postojao negdje drugdje. Kad sam ustao i odložio knjigu pored krompir-pirea i pohovanih patlidžana, sjetio sam se i da sam bio gladan. Dohvatio sam prstima grudu pirea i stavio je u usta. Osjetio sam miris i okus nove i nepoznate hrane. Zagrizao sam šnitu patlidžana i na nepcu osjetio slast jela koje nikada prije nisam probao. Onda sam podigao glavu i pažljivije razgledao kuhinju. Prostor je bio ispunjen teškim i prozirnim medicinskim loptama od kojih je svaka imala svoj smisao, svaka je bila jedan svijet za sebe, i sve skupa su učestvovale u jednom većem i obuhvatnijem smislu. Kretanje kroz taj prostor mi je pričinjavalo veliko zadovoljstvo, i imalo smisla – i sve je tada imalo smisla. Zgrabio sam knjigu, nazuo natikače, ljeto je bilo, i izletio napolje. Protrčao sam pokraj dječaka koji su se igrali, prošao pokraj kina, dospio na trg, pregazio užeglu travu oko tvorničke fontane i upao pravo pred bibliotekarku Fadilu. Navukao sam se na smisao nestajanja i htio sam drugu knjigu. Ona nije vjerovala da sam je pročitao i zahtijevala je da joj kažem o čemu se u knjizi radi. Ja nisam znao reći o čemu se u knjizi radi… Mislim da sam zbog toga upisao studij književnosti.

Pinokijev zakon: Čitalac istiskuje onoliku količinu stvarnosti iz sebe koliko duboko uroni u knjigu. Ne može se znati kada i na kojem nivou čitanja se to uranjanje događa, zato što se mjesto urona i nestanka, prirodno, događa na nemjestu stvarnosti. A nemjesto stvarnosti ne može se vidjeti iznutra, ma koliko se čitalac trudio.

5. Don Juan

Nije, dakle, bilo te dobre knjige koju, dok sam je čitao, nisam i sam pisao. I ne samo zbog toga što su naše knjige bile bez imena autora. Ako u njima nisam nalazio ništa svoje, ni likove, ni priču, u početku, niti atmosferu i ideju kasnije, ne ni oblike i metode na kraju, ako ih ja nisam mogao pisati, ja sam ih ostavljao, jer su me na bibliotečkim rafama kao pravog Don Juana čekale bezbrojne druge u koje je trebalo ući. Ali, baš danas, u zreloj dobi, te me čekaju – ono što pustiš niz vodu, naći ćeš uz vodu. Ne/čitajući i studirajući književnost, nakupio sam more knjiških “nerazumijevanja” (Fritz) i zato, dok pišem, uopće nisam siguran da li to samo sabiram fragmente onoga o čemu ću podrobnije morati misliti, ili, možda, kao moja profesorica, samo pokušavam sklopiti jedan prohujali (i čitalački) život. (Makar po temama i idejama.)

Čisanje je proces kojim se (či)tanje pretvara u p(isanje), to jest, kada se ono što čitamo pojavljuje kao dokaz našeg postojanja. Istina, nije to ni neki poseban i hvalevrijedan dokaz, a niti život, ali je već kasno da to mijenjate kad se čovjek u djetinjstvu na to navuče. Kada čisate, tada shvatite da Tolstoj nije plakao zbog smrti Ane Karenjine u Tolstojevom romanu, nego zbog smrti žene koju je, čitajući tekst ispred sebe, slijedio kroz njen život. Nisam ni ja plakao zbog smrti malog Nemečeka iz Molnarova romana, nego zbog njegove smrti u mom romanu – pričajući s njim, nagovarao sam ga da bude najhrabriji i najpošteniji, iako je bio najsitniji i najnježniji. Nas dvojica smo zajedno ratovali za grund protiv crvenokošuljaša. Ja sam bio taj ko ga je na kraju doveo u krevet u kojem je umro.

Čitate, npr., Istoriju bolesti Tvrtka Kulenovića i u njegovoj priči vi otkrivate i prepoznajete sebe; morate znati da u trenutku vašeg čitanja pisac upravo piše vas (ne: piše vama!) i tako vas smješta u zajednički tekst; on oživljava vas, vi u vama oživljavate njega, oboje vas oživljava tekst.

Istorija bolesti: “Dvadeset minuta pošto bih sjeo u autobus koji je vodio iz mog provincijskog gradića u Njujork, pojavljivali su se u dnu obzorja, ako je vrijeme bilo lijepo, dva tornja Svjetskog trgovinskog centra: dešavalo se da izranjaju iz magle koja sve pokriva, kao jedini dokaz ljudskog postojanja (…). Dešavalo se da vidim kako im se oblaci svijaju oko grudi, čak oko pasa.“ (Bosanska knjiga, Sarajevo, 1994., str 94.)

6. Dnevnik čisanja

Danas čisam opušteno i slijedim upute koje me iz jedne vode ka drugoj knjizi. One su nekada izravne, nekada sasvim slučajne i asocijativne; često su to staze koje prepoznajem u jednoj, a nastavljam pratiti u drugoj ili trećoj knjizi. Zrelost je Don Juanu podarila ono što mu je mladost oduzela i sada čisam smireno, polako i natenane. I kad savijem uši na stranici i podvučem važan pasus, znam da je važno i ono što ne obilježim.

6.1.

“Naglašavam da bez mojih beležaka Šejdov tekst jednostavno nema nikakvu ljudsku stvarnost, s obzirom da ljudska stvarnost pesme kao što je njegova (odviše nestalna i ćutljiva za jedno autobiografsko delo), uz izostavljanje mnogih snažnih stihova koje je lakomisleno odbacio, mora u potpunosti da se zasniva na stvarnosti njenog autora i njegove okoline, sklonostima i tome sličnom, stvarnosti koju jedino moje beleške mogu da pruže.“ (V. Nabokov, Bleda vatra, prev. D. Albahari, čisao u januaru o.g.)

6.2.

“Ponekad bi proteklo više dana a da se Ludmila ne pojavi u šumi. Leha bi tada obuzimao tihi bes. (…) Konačno bi, posle produženog proučavanja, odabrao najjaču pticu, vezao je za svoj zglob i pripremio smrdljive farbe najrazličitijih boja koje bi izmešao koristeći sve moguće sastojke. Kada bi ga mešavina zadovoljila, Leh bi okrenuo pticu, i obojio joj krila, glavu i grudi u dugine nijanse tako da je na kraju izgledala gizdavije i živopisnije od buketa poljskog cveća. (…) Kad se jato gavrana pojavilo iznad naše kolibe, Leh je oslobodio obojenu pticu. (…) započela je ogorčena bitka. Izopačeni je napadnut sa svih strana.“ (J. Kosinski, Obojena ptica, čisao u februaru o.g.)

6.3.

“Žurim sada na kraj ovog poglavlja, između Bicikla i Bajsa trebalo bi izaći iz kaveza Klo-Salombijea i preći u sadašnjost.“ (E. Siksu, Sanjarije divlje žene, čisao u februaru)

6.4.

“Nikad nijedan roman nisam počeo s više strepnje. Zovem ga roman samo zato što ne znam kako bih ga drugačije nazvao.” (S. Mom, Oštrica brijača, 1947., čisao u martu o.g.)

6.5.

Između svega toga čisao sam roman pod naslovom Kuća Teodore K i u njemu nalazio jednog mladog pisca koji bi htio tu i ostati, ostati či-talac onoga što piše.

6.6.

U hladnoj zimskoj noći

Tam’ gde je visok sneg

Smrznuo se potočić

I pokrio ga led.

Kad zaspimo, ulazimo u san iz kojeg se budimo. Kad umremo, ući ćemo u san iz kojeg se nećemo probuditi. Ali i kad smo se rodili ušli smo u san iz kojeg se nismo probudili.” (T. Kulenović, čisano nedavno).