Trebalo mi je preko trideset godina vježbanja pisanjâ i nešto manje godina javnog pisanja da bih mogao sažeti ovakvu rečenicu: Na početku bio je raj iz kojeg smo istjerani.

Neko bi raj mogao zamisliti kao biblioteku u prirodi, sa zelenim perivojima, knjige bi bile u lisnatim policama, od živog drveta, posvuda bi tekli potoci i voda bi izbijala iz zemlje, kako bi čitanje imalo dobru zvučnu pozadinu; blago šumorenje lišća i protjecanje vode. Idealan ugođaj da vas zajedno s pročitanim riječima zavede i odvede u čitalački raj.

Moje prvo sjećanje na mitsko čitalačko blještavilo, na zabljesnutost tokom i nakon čitanja knjige, seže u djetinjstvo, u sedmi osnovne, kada mi je tečić Samir dao Pukovniku nema tko da piše. Mali roman koji je objavilo zagrebačko Znanje 1982., biblioteka Evergreen.

Kada sam pročitao roman bio sam tako sretan i ispunjen, a onda je nastupila iznenadna tuga, jer sam nevoljko shvatio da je autor mrtav. Pošto su svi pisci koje smo čitali za lektiru bili mrtvi i svi pisci, na koje bih nabasao šetajući između visokih polica gradske biblioteke u Bosanskoj Krupi, koja je imala 59.000 knjiga (isto koliko je imala stanovnika), također su bili mrtvi. Morao je i Marquez biti mrtav kao i oni, to je bio moj zaključak.

Grad bez knjižare

Kad sam otkrio da je Marquez živ, mom čuđenju i sreći nije bilo kraja. Čim su izašla njegova izabrana djela odmah sam otišao i kupio ih. To je bilo u knjižari blizu Milicije, koja odavno više ne postoji, kao što ne postoji nijedna knjižara u gradu, a tokom osamdesetih bilo ih je nekoliko. Ako vas neko bude pitao zašto se toliko pozivamo na osamdesete, sjetite se da je to bilo doba u kojem si utorkom mogao gledati najbolje (art) filmove na svijetu u terminu od 21:00, bile su to Festove premijere. I nemojte zaboraviti napomenuti knjige na svakom koraku.

To je onaj raj iz moje rečenice s početka teksta.

Smisao i svrha propasti rajeva je da nas podsjećaju da smo nekad živjeli u Zlatnom dobu. Boris Buden kaže da je Jugoslavija bila Zlatno doba Južnih Slavena. Teško je ne složiti se s ovom konstatacijom. Mi smo sada na razvalinama Zlatnog doba, a na ruševinama uvijek buja novo i nepoznato cvijeće.

U ruševinama se svašta može pronaći, znam to jer je moj grad, Bosanska Krupa, bio spaljen i stucan do temelja. Pa kako da se ne sjetim kada sam hodao ulicom čija je nadmorska visina bila 2-3 metra veća od one prijeratne. Pitate se kako je to moguće, zašto se nivo zemlje u mom gradu digao za nekoliko metara? Zato što su se zapaljene kuće tokom četiri ratne godine slegle na ulice, a onda su se njihovi ukućani mašili lopata i krampova nakon kraja rata, te izbacili zemne ostatke kuća na ulicu. Sjećam se kako sam polupijan, u zanosu preživjelog čovjeka, hodao tim novim brdovitim ulicama. Iznad su bile zvijezde, ispod raj koji se upravo lomio pod mojim nogama. Osjećaj koji je morao imati Adem svježe istjeran iz pravog Raja.

Nisam tada razmišljao o smislu svega toga. Nisam znao da ćemo se tako brzo dići iz pepela kao Bosna u onoj pjesmi iz idealističkog doba 1992. kada smo vjerovali da će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj. Izdigli smo se iz jednog, stvarnog pepela, iz onog drugog se još izdižemo i još dugo ćemo se izdizati. Taj drugi pepeo je humus iz kojeg nastaje naša poslijeratna kultura.

Jedino je kultura ona snaga koja će nam omogućiti da se skroz oporavimo i možda nekad, u daljini, opet ugledamo sjajne kapije Zlatnog doba. Naše je da pišemo, jer svaka knjiga popunjava užasnu prazninu srušenog svijeta, onog svijeta koji se slomio na našim leđima.

Rodonačelnica i njene priče

Možda će zvučati bombastično, ali mislim da nismo ni svjesni kako svjedočimo jednom potpuno novom i autentičnom literarnom bumu u Bosni i Hercegovini. To je književni bum mladih spisateljica, ovdje svodim isključivo prozne autorice. Mogao bih kao njihovu rodonačelnicu uzeti Fadilu Nuru Haver i njenu ključnu knjigu kratkih priča Kad umrem da se smijem (2004). Ponekad oni koji dolaze poslije nisu ni svjesni onih koji su im omogućili dolazak na svijet.

Inače, kao i onaj što pravi ćevape, izbacuje ih iz mašine, reda u blokove po četiri, kako smo ih mi nekad redali kad je mati držala restoran i ćevabdžinicu birvaktile, tako se i piscu mogu zgaditi knjige i čitanje, kao ćevabžiji miris ćevapa. Znalo se to dešavati, zasićenje pisanjem i čitanjem.

Desilo bi se da mi neke knjige dođu same, kao kad sam bio u nekom žiriju i pod ruke mi pade šifriran rukopis pod naslovom Povratak među zvijezde. Taj će rukopis, u izmijenjenom i dorađenom obliku, poslije postati poznat kao knjiga kratkih priča Zovite me Esteban Lejle Kalamujić. Ipak, zvaću ga Povratak među zvijezde, jer je njen rukopis bio najbolji od svih 45 koliko ih je došlo na konkurs. Što je bio prvi zvjezdani momenat rukopisa.

Onda mi je dopao šaka rukopis Jedna priča o tvom tijelu Senke Marić, a s tim naslovom sam odmah stao na ratnu nogu i znao sam da se mora mijenjati, jer ima barem nekoliko knjiga sličnog ili istog naslova. A ja imam opsesivno-kompulzivni poremećaj i strah od ponavljanja. Originalnost je bitna bez obzira šta vas univerzitetski profesori uče uzdajući se u svoje bajate proroke takozvane postmoderne.

Slučajno sam bio urednik Senkine knjige i naš zajednički rad je bio dugotrajan i uspješan. Radi se o jednom hipnotičkom rukopisu od kojeg ne možete pobjeći kad ga počnete čitati, stil i jezik ove knjige čak i nadmašuju temu romana. A tema je borba na život i smrt. Malo ko je, ako je uopšte i iko, uspio uhvatiti se u koštac s ovakvom temom o preživljavanju teške bolesti na našem zajedničkom jezičkom prostoru. Pri tome to je knjiga o ženskom tijelu, o erosu, čulnosti, erotskom spoznavanju vlastite tjelesnosti u dominantno muškom i mačo svijetu. Dovoljni su to razlozi da odete do Buybooka i kupite Senkinu knjigu.

Tu bi onda bila Tanja Stupar Trifunović i njena knjiga Razmnožavanje domaćih životinja, još jedna moja autorica, koju sam objavio u maloj biblioteci Nulta stvarnost. Ne volim jake epitete za lapidaran opis knjige, ali trebao bih neki sad izabrati, koji god pronađem nekako mi se čini nedovoljan i netačan. Ko voli savremenu poeziju, jednostavno mora pročitati ovu knjigu, kao i Tanjinu prethodnu knjigu, roman Satovi u majčinoj sobi, za koji je dobila nagradu EUPL 2016. Trebalo bi pročitati i Tanjinu stariju poetsku knjigu O čemu misle varvari dok doručkuju (2008), knjigu u kojoj su temelji njene autorske poetike.

Treba spomenuti i Senkinu knjigu poezije Do smrti naredne, naslova koji nisam mogao promijeniti iz prostog razloga jer nisam bio urednik ove odlične knjige, u kojoj sam vidio začetke, skice onog što će postati roman Kintsugi tijela. Znao sam da je u Senkinoj poeziji zametak buduće proze kada sam naletio na stihove u kojima pjesnikinja za postoperativni ožiljak (na vlastitom tijelu) kaže hirurgu: Uradili ste odličan posao! / kažem doktoru dok zabija veliku iglu / u moje meso…

Grad i divlje životinje

Zatim mi je pred oči naletjela knjiga kratkih priča Nine Tikveše, o čemu sam pisao u kolumni u magazinu Dani. Tad sam bio u Bostonu, na američkoj turneji. Stanovao u kući staroj preko sto godina, u bogatom kvartu, u kojem divlje životinje legalno i legitimno participiraju u gradskom životu. Tako sam prvu noć vidio neke ogromne tamne mrlje u visokim krošnjama drveća. Ujutro sam skontao da su to divlje ćurke. Divlje životinje su konstitutivni građani Sjedinjenih Američkih Država.

Tu sam, po drugi put, čitao knjigu djetinjastog naslova I sreli su medu Nine Tikveše. Riječ je o nježnoj i brutalnoj prozi istovremeno. Postoje neke scene u njoj koje su toliko snažne i poetske, nadrealne i panteističke, da ih je teško zaboraviti. Kao kad dvoje ljubavnika vode ljubav u prirodi a od njihovih životnih energija sve lista i rađa se iznova.

Ne valja spominjati autore koji još nisu objavili knjigu, ali moram spomenuti Magdalenu Blažević i njene kratke priče koje možete naći u internetskim književnim časopisima. Prvo sam pročitao priču Ivana, i ta priča me potresla i odmah sam se zaljubio u stil ove priče, mada sam pomislio kako je ovo samo odlomak iz neobjavljenog romana. To je priča (koja će, nadam se, biti ostvarena i objavljena kao roman) o djevojčici Ivani koju strijeljaju zločinci iz redova Armije BiH, negdje u paklu 1993. u Srednjoj Bosni. Priča koja sva trepti od života, jedne postapokaliptične sci-fi atmosfere i senzibiliteta, iako se radi o sasvim realističnoj prozi.

Pošto sam na sci-fi atmosferi, treba spomenuti i roman u rukopisu Emine Žune 1000 zašto 1000 zato, koji ima pomno razrađenu priču i autentično skinutu atmosferu odrastanja u Jugoslaviji tokom osamdesetih, a sve u naučnofantastičnom sižeu. Čitajući odlomak iz njenog romana neminovno mi je u memoriji uskrsnula prva sezona Netflixove serije Stranger Things, jer Eminin rukopis ima istu vrstu prefinjene nostalgije za osamdesetim.

Prošle godine je objavljen obimom nevelik roman Via Apia Emine Smailbegović. Kada sam ga čitao nisam mogao vjerovati da ga je napisala osoba od 23 godine, koja je inače pijanistica. Radi se zaista o književnom new entryju kakav je rijetko viđen na štokavskom govornom području. Ova knjiga toliko obiluje erudicijom, načitanošću, ali, što je još bitnije, Emina vlada romanesknom strukturom i gradi svoj roman potrage uvjerljivo i suvereno.

Na kraju, tu je Lana Bastašić, za koju sam navijao da dobije NIN-ovu nagradu, koju nije dobila, ali je osvojila mnoga čitalačka srca, uključujući i moje. Lanin roman se zove Uhvati zeca i objavljen je prošle godine u beogradskom Kontrastu, a ove godine, prije nekoliko dana, u mojoj biblioteci Nulta stvarnost.

Treba li reći koliko je to divna i potresna, vješto napisana knjiga? Nesumnjivo da pleonastički treba. Već prije sam čitao neke Lanine putopisne zapise u časopisu Polja, a kada sam pročitao intervju za Slobodnu Evropu i naišao na rečenicu koju izgovara jedna od junakinja: Uvijek smo u Bosni, znao sam da moram pročitati njen roman i objaviti ga u Buybooku.

Moram priznati da sam čitajući ovu knjigu osjetio dubok stid zbog toga što sam shvatio koliko muškarci malo ili nikako ne poznaju žensku tjelesnost (a, realno, svaki muškarac misli da zna sve o ženi), svijet ženske duše (ako mi je dozvoljena ova konstrukcija) i koliko je muški egoizam, takozvana muška pamet, nešto što je tako sputavajuće i zaista glupo.

Plus, priča je to o ratu u Bosni i Hercegovini a da se on gotovo i ne spomene u cijeloj knjizi.

Roman Smrtova djeca Amile Kahrović Posavljak sam također čitao kao član žirija. Ova knjiga se bavi temom kojom se malo ko bavio nakon rata: odrastanjem u gradu pod opsadom. Knjiga je to mračne, mučne atmosfere, ali napisana zaista vješto i znalački kao da se radi o petoj a ne tek o drugoj knjizi mlade autorice. Hiperbola i kataloško nabrajanje glavne su stilske odlike ove proze. Smrtova djeca nisu samo portret odrastanja generacijâ djece u opkoljenom Sarajevu, nego je to i precizna slika raspadanja svijeta koji smo poznavali. Apokalipsa se već desila, samo je mi nismo ni primijetili.

Na početku bio je raj iz kojeg smo istjerani.

Ilija Ladin je napisao, među množinom proročanskih stihova, i ove stihove: Ima ima Ima dobra u tome / Ima dobra u tome kad ti sruše kuću na zemlji / Mora ga biti.

Pisanje će nas nanovo izgraditi i konačno osloboditi. Možda ne sad, možda ne koliko već sutra, ali, jednog dana, sigurno, doći ćemo i mi na zelenu granu. Ako bih tražio neki zajednički nazivnik za sve pomenute spisateljice i za svu našu generaciju/e koje su devedesete tematski odredile i biografski obilježile, to bi bilo: pisci iz ruševina.

Objavljeno: 23.06.2019.