Pogrešna je premisa da odredbe Ustava RH imaju pravnu snagu i u BiH. Hadezeovi sabornici nisu proučili ni svoj, a kamoli Ustav Bosne i Hercegovine

Deklaracija Hrvatskog sabora o položaju Hrvata u BiH i evropskom putu BiH razotkrila je mnogo više od onoga što su njeni inicijatori i autori namjeravali. S Deklaracijom oni su, tko zna po koji put, htjeli demonstrirati političko jedinstvo Hrvatske i time još jednom opaliti pljusku razjedinjenom svijetu koji ne želi čuti ni vidjeti što se zbiva u susjednoj državi, iz koje dolazi destabilizirajući cunami koji će ih potopiti. Međutim, desilo se da je Deklaracija više razobličila stanje u Hrvatskoj, položaj hrvatskog naroda u matičnoj zemlji i upozorila Evropu i svijet na razdirući neofašizam koji sve više uzima maha, a koji se prikriva plaštom brige za susjednu državu.

Po njihovim tvrdnjama, briga o Hrvatima u BiH je dio strategije nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske, a to znači i cijele Evrope, jer Hrvatska je u EU, te je nužno ujedinjenje ne samo Hrvatske nego i cijele Evrope oko tog pitanja. Hrvatska će, kao „predziđe kršćanstva“ i odgovorna članica EU, još jednom upozoriti tu uspavanu Evropu od opasnosti koje joj prijete s istoka, ali ovaj put kroz “brigu“ o jednom od konstitutivnih naroda u BiH. Pri tome se ne navode nikakvi argumenti osim onih da jedna nacionalistička hrvatska stranka u BiH nema apsolutnu vlast i da je u tome onemogućavaju upravo državni Ustav i zakoni.

Evropa se trese od straha

Ta „briga“ je dovoljna za alarm i u Hrvatskoj, i u Evropi. Jer, ne radi se o incidentima i omaškama, nego o sistemu države koji tu ugroženost generira i održava. Evropa treba da se strese od straha kada im se upre prstom u građanske demokratske principe i procedure izbora i formiranja vlasti koji ugrožavaju jadni i obespravljeni hrvatski narod, u državi koja je još na putu ka EU. I po staroj poslovici, poznatoj čak i Hrvatima, „ne pada snijeg da pokrije brijeg…“, rasprava u Saboru i glasanje o Deklaraciji, kao ogledalo, otkriše lice cijele hrvatske javnosti. Vapaji za jedinstvom i konsenzusom u Saboru nisu uslišeni. Pokaza se da je Deklaracija samo hadezeov dokument, da nema nikakve veze sa stavovima većine političkih predstavnika u Saboru, pogotovo ne s ukupnim javnim mnijenjem u Hrvatskoj. Izglasali su je samo hadezeovci i njihovi koalicioni partneri, s neznatnom većinom. Sama rasprava je otkrila dubinu političke podijeljenosti Hrvatske koju nije mogla popuniti ni zabrinutost za stanje u BiH, kao što se to nije moglo ni devedesetih godina, uz autokratsku vlast Franje Tuđmana. Pokazalo se da je BiH vrući krompir u rukama HDZ-a koji se ne može prebaciti u ruke drugima. Politika HDZ-a, koja je od svoga nastanka gledala na BiH kao na državni interes RH, a ne kao na interes bosanskohercegovačkih Hrvata, nikada nije uspijevala. Išlo se tako daleko da se skovala obvezujuća sintagma „Hrvati u BiH“, i ljuti neprijatelji su bili svi koji su govorili o bosanskohercegovačkim Hrvatima; i u oslovljavanju naroda moralo se pokazivati izvanjsko porijeklo tog naroda, koji je odnekuda banuo u BiH.

Ni danas HDZ ne može shvatiti da se BiH ne može posjedovati, čak ni pod krinkom “brige“ za jednim od konstitutivnih naroda. (Oni čak ne vide da je njihova sintagma u suprotnosti s konstitutivnošću). Nevjerojatna je moć formule koju su partizani postavili još 1943. godine, kada su BiH definirali kao zajednicu tri naroda – ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i jednih, i drugih, i trećih, i uz to svih njenih građana. U njihovoj definiciji građani nisu nikakva zasebna, odvojena skupina od naroda, nego su građani svojih naroda, drugim riječima, narodi emancipirani u građane, građani s narodnim identitetima. Ta formula pokazuje desetljećima da niti jedan narod zasebno ne može posjedovati BiH, bez obzira na širinu i dubinu svoje „brige“ za njom; onaj koji to pokuša, izgubit će je. Devedesetih godina Milošević je krenuo s politikom „zabrinutosti“ za narod da bi cijelu BiH prisvojio za Srbe. Kada je uvidio da bi se BiH mogla izmaknuti tome, dogovorio se s Tuđmanom da je prisvoje popola. I jedan i drugi pokušaj je propao. Pale su ogromne žrtve, učinjeni strašni zločini, genocid, i sve je bilo uzalud. Milošević je umro u ćeliji Međunarodnog suda kao optuženik za ratne zločine, a Tuđman se našao na vrhu Udruženog zločinačkog poduhvata u presudi tog istog suda.

Ustav RH ne važi u BiH

Nažalost, danas se iz tih povijesnih činjenica ne izvlače nikakve pouke. Naprotiv, zločinci se slave kao heroji, podižu im se spomenici, obilježavaju godišnjice formiranja zločinačkih institucija.

HDZ se danas poziva na dvije pogrešne premise, u nastojanju da se direktno umiješa, ponovno, u stanje i procese u BiH, ne poštujući njen suverenitet, i pri tome pokušava dobiti podršku međunarodne zajednice.

Prva pogrešna premisa je pozivanje na potpis koji je RH stavila na Dejtonski sporazum, zajedno s ostalim državama. Neprestano se tvrdi, agresivno i bestidno, kako temeljem tog potpisa RH ima pravo miješati se u unutarnje stvari BiH.

Tekst Dejtonskog sporazuma je svima na raspolaganju i nije teško utvrditi da su zemlje potpisnice samo preuzele obaveze prema BiH, nisu dobile nikakva prava. U ime međunarodne zajednice pravo je dobio jedino Ured visokog predstavnika, odnosno visoki predstavnik u BiH, i njegova prava su precizirana. Hrvatska je potpisala da će povući vojsku, poštivati suverenitet i teritorijalni integritet BiH, demokratska prava i slobode građana BiH, ravnopravnost naroda. Na prvom mjestu je obveza poštivanja Ustava BiH.

Druga pogrešna premisa je da odredbe Ustava RH imaju pravnu snagu i u BiH. Republika Hrvatska se svojim Ustavom obvezala „štititi prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu i promicati njihove veze s domovinom“ (Čl. 10. ustava RH). Hadezeovi sabornici u Saboru RH nisu proučili ni svoj Ustav, a kamoli Ustav BiH. U Ustavu BiH jasno piše da je Bosna i Hercegovina demokratska država, koja će funkcionirati prema slovu zakona i na temelju slobodnih i demokratskih izbora. U Ustavu RH piše da će se štititi prava i interesi državljana RH koji su izvan Hrvatske. Ta odredba se jasno odnosi na državljane RH, na dio onih državljana koji žive ili borave izvan Hrvatske. Bosanskohercegovački Hrvati nisu građani RH, nisu ni hrvatska dijaspora, niti na privremenom radu u BiH. (Prije bi se moglo tvrditi obrnuto: svaki četvrti građanin RH je, po hrvatskoj statistici, porijeklom iz BiH).  Bosna i Hercegovina je njihova država. To što imaju i državljanstvo RH ne znači da su građani Hrvatske; to državljanstvo imaju i desetine hiljada građana BiH koji nisu Hrvati. Odrednica u Ustavu RH je jasna: „Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita RH“ (Čl. 10. Ustava RH).

Bosanskohercegovački Hrvati nisu nikakav dio, oni su zaseban narod u svojoj državi, neki od njih s dvojnim državljanstvom. Čak u Zakonu o dvojnom državljanstvu RH napravljena je razlika između državljanstva i prebivališta (Čl. 3.).

Pogrešne premise

Iz pogrešnih premisa proizilazi pogrešan zaključak o tome da RH ima pravo i obvezu miješati se u unutarnje odnose u BiH. Ignorira se činjenica da bh. Hrvati žive u zajednici s druga dva naroda i da im je BiH zajednička domovina i država. HDZ ne interesira kako će oni reagirati na njihova samoproglašena prava prema BiH i u kojoj će mjeri njihova „briga“ ugroziti položaj hrvatskog naroda u vlastitoj državi.

Sreća je, međutim, da je politika HDZ-a prema BiH, sistematizirana i obrazložena u Deklaraciji, došla pred Sabor. Opozicija u Saboru je dovoljno rekla o toj politici i dokazala da se radi o stranačkom dokumentu oko koga ne postoji političko jedinstvo, niti jedinstvo hrvatskog javnog mnijenja. Rasprava i glasanje u Saboru su pokazali da HDZ ne može nametnuti svoje laži i obmane ukupnom mnijenju Hrvatske kada je BiH u pitanju. Nije im pomogla ni zaglušujuća buka državnih i nekih drugih medija koju su stvarali oko toga. Nitko nije uspio pokazati zašto bi položaj jedne nacionalističke stranke u BiH ugrožavao sigurnost RH, ili Evrope. A radi se samo o položaju HDZ BiH i njenog vođstva. Demokracija i građanske slobode zaista ih ugrožavaju jer oni opstaju na stranačkoj strahovladi, širenju straha od drugih, monopolu na nacionalnu politiku, kontroli državnih sredstava i resursa, i štošta drugom.

HDZ se, zapravo, boji demokratizacije Hrvatske. Radi toga žuri nametnuti i hrvatskom i evropskom javnom mnijenju princip „većinskog izbornog legitimiteta“. Taj princip žele, prije svega, ozakoniti u BiH, a onda ga, kao najnovije demokratsko otkriće, izvesti u svijet. HDZ Hrvatske godinama osigurava sebi vlast glasovima iz „dijaspore“ (BiH) i podrškom nacionalnih manjina, i znaju da im to nije dovoljan garant za budućnost. U okviru EU, gdje se vlast formira parlamentarnom većinom, zalagati se za „većinski izborni legitimitet“ nije samo politički nepismeno nego je i blamaža. Ali to njima ne smeta, za njih prisustvo u Evropskom parlamentu i nije prilika da se nešto nauči, nego da se ima korist. Zato im je važno pokušati taj princip instalirati u BiH, kao nekom pokusnom mjestu, pa ako uspije, tim principom balkanizirati Evropu.

Sav taj napor se opravdava jednom teorijskom ispraznošću u Deklaraciji, koja pretendira biti i tačan opis stanja u BiH: „Svi postupci utemeljeni na načelima unitarizma i secesionizma izravno ugrožavaju prosperitet i opstojnost Bosne i Hercegovine“. Princip „legitimnog većinskog predstavljanja“ se suprotstavlja „unitarizmu“ i „secesionizmu“. Pri tome se svaka borba za suverenitet i teritorijalni integritet BiH poistovjećuje s unitarizmom, iako su te vrijednosti garantirane Ustavom BiH, i na tome počivaju sve države. Prešućuje se, međutim, otvoreno i jasno reći, da su glavni zagovornici tih principa u BiH Dodik i njegov politički partner Čović; jedan želi samostalnu RS izvan BiH, drugi želi treći entitet unutar BiH (barem privremeno). Naravno, te njihove tvorevine bi bile unitarističke, jer RS to već jeste, a Čovićeva bi to postala jer taj princip već vlada svugdje gdje HDZ ima vlast.

Neprihvatljivi koncepti

Rješenje koje nudi Deklaracija kao izlaz između ova dva „neprihvatljiva“ koncepta, pokazuje i totalno neznanje iz političkih teorija i beskrupuloznu ambicioznost pisaca Deklaracije. U Deklaraciji piše: „Ravnopravnost konstitutivnih naroda, nacionalnih manjina i svih građana BiH ostvariva je jedino u okviru federalno-konsocijacijskih aranžmana“. Nejasno je samo kome je ovo namijenjeno. U Hrvatskom saboru ne sjede samo hadezeovci, tamo ima i obrazovanih i politički formiranih ljudi. Ako je namijenjeno Evropi, onda je to čista blamaža jer se u Evropi dobro zna što je federalizam, a što konsocijacija. Federalizam kao princip uređenja države je u suprotnosti sa konsocijalnim uređenjem; federalizam je jedinstvo decentralizirane vlasti, konsocijacija je paralelizam vlasti razjedinjenog i segregiranog društva. Ova kontradikcija u pojmovima se ne može prodati ni Hrvatskom saboru a kamoli Evropskom parlamentu.

Posebno je podal i zločest pokušaj „prijatelja“ iz Hrvatske da se ova proturječnost podmetne Bosni i Hercegovini. Prvo, morali bi znati, kada su se već upustili u povijest bosanskohercegovačkog društva u Deklaraciji, da to društvo nikada nije bilo segregirano, i da segregacija kao projekat nije uspjela ni u ratu, usprkos stalnom proizvođenju neprijateljstava. Taj pokušaj se nastavlja danas mirnim sredstvima, legaliziranjem trećeg entiteta. (Rudimentarni oblik je projekt „dvije škole pod jednim krovom“). Drugo, BiH je već federalizirana u Federaciji BiH. Legitimna je ideja racionalizacije vlasti u BiH, koja je raspodijeljena na pet nivoa. Federacija sama ima 10 kantona. Međutim, mora se znati što znači ideja federalizacije u ustima HDZ-a. Oni žele Federaciju BiH refederalizirati, svesti na tri kantona, jedan bošnjački, drugi hrvatski, treći distrikt Sarajevo, distrikt glavnog grada sa paritetnom vlašću. Ne radi se dakle ni o kakvoj demokratskoj decentralizaciji i racionalizaciji države nasuprot unitarizaciji, nego o entitetskoj podjeli države i trostrukoj unitarizaciji.

Teško je pobrojati sve laži na kojima je ispisana Deklaracija, i sve obmane koje se njome žele postići. Najveća ali i najprozirnija je ona o „institucionalnoj ugroženosti“. Osim Srba koji su Ustavom BiH povlašteni kod entitetskog glasanja u Zastupničkom domu Parlamenta BiH (ali na to se Deklaracija ne osvrće jer bi to poremetilo sporazum Dodik– Čović), konstitutivni narodi potpuno su ravnopravni na svim razinama vlasti. Hrvatska malobrojnost uopće ne utiče na to. Domovi naroda, kao i nacionalni klubovi na lokalnoj razini vlasti, sastavljeni su paritetno, a u njima se odlučuje konsenzusom, bez mogućnosti preglasavanja. U Predsjedništvu države Ustavom je garantirana jednaka zastupljenost naroda, u čelništvu Federacije također. Ministarsko vijeće kao državna vlada je sastavljeno na paritetnom principu i odlučuje konsenzusom  (takav primjer ne postoji u Evropi). Vlada Federacije ima proporcionalan broj ministara iz sva tri naroda i mehanizme koji mogu zaustaviti odluke koje su u suprotnosti sa vitalnim nacionalnim interesima. Kantonalne skupštine također imaju nacionalne klubove za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa. Pariteti su zastupljeni i u pravosudnim organima vlasti. Treba još dodati da u kontinuitetu HDZ imenuje državnog i federalnog ministra financija, te direktora Uprave za neizravno oporezivanje BiH.

Apstraktna priča o „institucionalnoj ugroženosti“ samo treba otvoriti proces izmjene temeljnih državnih akata, kako bi se došlo do odvajanja državnih i političkih institucija na etničkoj osnovici. Tako bi svaki narod formirao svoje institucije, tako bi svaki narod otvorio unutarnji proces političke pluralizacije. Cijena ove „demokratizacije“ koja bi nesmetano vodila u „legitimno predstavljanje“ bila bi raspad Bosne i Hercegovine.