„Ako to želite, ako želite ono što nazivate palestinskom državom – napravite je u Londonu, Parizu, u svojim zemljama!“, ljutito je poručio predsjednik izraelskog parlamenta (Knesseta) Amir Ohana tokom svog govora na Svjetskoj konferenciji predsjednika parlamenata zemalja članica Međuparlamentarne unije (IPU), koja se održava u Ženevi.

Bila je to njegova reakcija na najave konačnog priznanja države Palestine od strane nekih od najmoćnijih svjetskih država, poput Francuske, Velike Britanije ili Kanade, odnosno ozvaničenja njihovog prihvatanja rješenja koje Izrael i Palestinu vidi kao dvije države (two-state solution), što međunarodna zajednica zagovara decenijama. Ohana je tako na svjetskoj konferenciji parlamentarnih vođa jasno natuknuo šta misli o uspostavljanju izraelske i palestinske države jedne uz drugu kao dugogodišnjem stavu UN, SAD i EU, te Zapadu bukvalno poručio: „Ako želite Palestinu, uzmite je k sebi!“

Naravno, Ohana ne bi govorio to što govori da nije svjestan kako na tom Zapadu ima puno onih kojima njegove riječi prijaju i u kojima pronalaze odjek vlastitih misli. Naprimjer, ismijavajući najavu francuskog priznanja Palestine, nizozemski desničar Geert Wilders je nacrtao mapu Francuske u kojoj je Palestinu smjestio na Azurnu obalu, a komentar slične prirode je imao i američki ambasador u Izraelu i bivši evangelistički propovjednik Mike Huckabee. Huckabee je čak skovao podrugljivo ime Frankenstina, kombinirajući imena Francuske i Palestine u aluziju na čudovišnog Frenkensteina.

Wilders i Huckabee su samo možda najotvoreniji reprezenti zapadnjačkog desničarskog cionizma kojeg brojni teoretičari historije i politike vide kao – suštinski antisemitizam. To je ono zbog čega, naprimjer, svjetski popularni profesor historije sa Univerziteta u Austinu Roy Casagranda današnji cionistički Izrael opisuje kao „nacistički mokri san“.

„Za Hitlera bi to bila win-win situacija, da kaže ‘hej, uspio sam protjerati Jevreje iz Europe i još postići da tamo gdje su otišli nastave ubijati semitski narod'“, opisuje Casagranda ono što danas radi izraelska vlast koju utjelovljuje Amir Ohana, inače prvi otvoreno gay političar koji je u Knesset izabran kao zastupnik desnice.

Ako ovo Casagrandino tumačenje i odbacimo kao slikovitu simplifikaciju, činjenica je da se najpriznatiji svjetski autoriteti po pitanju historije Bliskog Istoka kao što su Rashid Khalidi, Ilan Pappé ili Edward Said, slažu kako stvaranje države Izrael predstavlja kolonijalni projekt naseljavanja uz podršku Zapada. Puka je slučajnost činjenica da su ova tri autora jedan musliman, jedan jevrej i jedan kršćanin sa istim stavovima – Khalidi palestinsko iskustvo opisuje kao „posljednju veliku antikolonijalnu borbu“, Pappé Izrael naziva „jedinim europskim kolonijalnim projektom u Aziji koji je uspio“, dok Said kaže kako je riječ o „izuzetku od globalnog talasa dekolonizacije“.

I uistinu, ako pogledamo kretanje tog velikog talasa dekolonijalizacije „globalnog juga“ i uporedimo ga sa fazama nastanka Izraela, vidjećemo zanimljive anomalije. Samo godinu dana nakon što je u Indiji Mahatma Gandhi dočekao oslobađanje od britanskog imperijalizma, Izrael je polovinu ukupne tadašnje palestinske populacije protjerao u pogromu koji će ostati upamćen kao Nakba. Dok su pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća bivše afričke kolonije jedna po jedna mirnim putem ostvarivale dekolonizaciju i nezavisnost, Izrael je nasiljem, protjerivanjem i otimanjem zemlje konsolidirao jedan de facto kolonijalni projekt.

Dok su se krajem šezdesetih nove nezavisne države udruživale u Pokret nesvrstanih, Izrael je u Šestodnevnom ratu okupirao Gazu, Zapadnu obalu i Golan. U vrijeme kad je svijet većinski težio Fukuyaminom „kraju historije“ i sociokulturnoj evoluciji, Izrael je uspostavljao državu brutalnog aparthejda i segregacije koja se danas potpuno podredila genocidnom projektu istrebljenja Palestinaca za koje u njihovoj domovini, po riječima Amira Ohane i sličnih jastrebova Benjamina Netanyahua, ne smije biti mjesta.

Zanimljivo, Ohana je po porijeklu mizrahi, odnosno jevrej sa arapskog prostora. Roditelji su mu se u Izrael doselili iz Maroka, a on je rođen u Beershebi – gradu koji je i po UN-ovom planu iz 1947. trebao pripasti Palestini, i iz kojeg su Palestinci protjerani tokom Nakbe. Jedan od zanimljivijih detalja iz njegove karijere je onaj iz 2020. kada je kao ministar javne sigurnosti naredio da se zatvorski čuvari prioritetno vakcinišu, dok je zatvorenicima uskratio vakcine. Vjerovatno ne treba ni napominjati da su zatvorenici mahom bili Palestinci, što ovaj potez čini odvratnim činom klasične segregacije i dehumanizacije, koji je ugrožavao ljudske živote – i to živote tačno određene grupe ljudi.

A to prepuštanje određene grupe ljudi smrti u zatvoreništvu zvuči kao jedna jako dobro poznata praksa koja je u Izrael došla iz Europe i koju danas gledamo u izgladnjelim i masakriranim tijelima u Gazi. Iako je jevrejski narod u Izrael došao noseći teško naslijeđe višestoljetne patnje koja je kulminirala u Holokaustu, njegovi cionistički lideri su uspjeli na tlu Bliskog Istoka rekreirati sve ono najgore što su mogli ponijeti iz Europe i u čemu ih danas podržavaju oni u osnovi iskonski antisemitski krugovi Zapada.

To su krugovi koji će uvijek istaknuti kako je „Izrael okružen neprijateljima“ iako Izrael nije bio „okružen“ neprijateljima nego „uguran“ među države i narod(e) u kojima je jevrejski narod imao prijatelje sve dok Zapad nije odlučio ispuniti svoj antisemitski san i na Bliskom Istoku napraviti koloniju za dio vlastitog stanovništva kojeg nije želio. Cijenu toga je morao platiti neko, a ispostavilo se da će to – ni krivi ni dužni – biti Palestinci.

„Ako želite palestinsku državu, napravite je kod sebe“, poručio je u srcu Europe čovjek koga su roditelji, strani doseljenici na prostor Palestine, rodili na zemlji otetoj od Palestine, u gradu iz kojeg su protjerani Palestinci. Teško se ne zapitati – postoji li granica drskosti za nekoga ko onima koji su mu poklonili tuđu zemlju savjetuje da sebi uzmu izvorne vlasnike te zemlje i to u trenutku dok na njima vrši genocid?

Vrhunac je to arogancije i bezobrazluka kojeg Zapad definitivno zaslužuje čuti nakon svih ovih decenija tetošenja svog kolonijalnog projekta i svega onog anticivilizacijskog što je učinjeno u njegovo ime.

No, ono što definitivno ne ulijeva vjeru u neku budućnost u kojoj ćemo biti oslobođeni dominacije narativa raznih Ohana, Wildersa i Huckabeeja jeste to što taj Zapad nikad neće smoći časti i hrabrosti da u jednom momentu prevrne čašu vlastitog licemjerja, te da na prijedlog o uspostavljanju Palestine u Europi pošteno odbrusi: „Da smo željeli praviti nekakvu semitsku tvorevinu u Parizu ili Londonu, smjestili bismo Izrael ovdje.“