Niko kao Dugme

Prije točno dvadeset godina, 2005., Goran Bregović je okupio preživjele članove Bijelog dugmeta i poveo ih na povratničku postjugoslavensku turneju od Sarajeva preko Zagreba do Beograda. Posljednji koncert, onaj na beogradskom Ušću, iskusni je veletrgovac lukavo uglavio 28. lipnja, na Vidovdan, koji je i u bivšoj Jugoslaviji i u trenutačnoj Srbiji bio crveni datum u kalendaru, kao dan na koji je 1389. održana mitska Kosovska bitka: na taj dan, recimo, 1914. godine atentatom u Sarajevu započeo je Prvi svjetski rat, a na isti dan 1919. Versajskim ugovorom i završio, na taj dan, najzad, 1989. godine govorom srpskog vožda Slobodana Miloševića na Gazimestanu najavljeni su balkanski ratovi, koji su Miloševićevim izručenjem Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu na isti dan 2001. i završili.

Vidovdan je očito bio dan za povijesne stvari, pa je veliki vidovdanski povratnički koncert Bijelog dugmeta odmah upisan u povijest, nadmašivši legendarne koncerte Franka Sinatre, Tine Turner i Paula McCartneyja, koji su osamdesetih na kultnom stadionu Maracanã jedan drugome otimali svjetski rekord, pa je na Ušću na koncu pao i dotadašnji apsolutni rekord nama nepoznatog japanskog banda Glay, koji su pet-šest godina ranije na sajmištu Makuhari u Chibi prvi na svijetu prodali dvjesto tisuća karata. Obnovljeno Bijelo dugme za svoj je koncert toga Vidovdana prodalo, naime, fantastičnih dvjesto dvadeset hiljada ulaznica: na koncu je, kažu, bilo više ljudi nego na Miloševićevom slavnom mitingu na Ušću 1988. godine.

Koji je, uzgred, bio besplatan.

Bilo je, eto, i većih koncerata, ali tu je bila riječ festivalima, znalo je biti čak i višemilijunske publike – Rod Stewart na Copacabani i Jean-Michel Jarre u Moskvi devedesetih su okupili po tri i pol milijuna ljudi – ali to su, baš kao i Miloševićevi mitinzi, bili besplatni nastupi: nitko nikad kao samostalni izvođač nije okupio dvjesto dvadeset tisuća ljudi s plaćenim kartama.

Punih dvanaest godina vidovdanski povratak Bregovićevog Bijelog dugmeta na beogradskom Ušću držao je tako svjetski rekord, sve dok talijanska kantautorska superzvijezda Vasco Rossi za svoj koncert u parku Enzo Ferrari u Modeni 2017. nije prodao točno dvjesto dvadeset pet hiljada i stotinu sedamdeset tri ulaznice.

A onda je prije nekoliko dana Marko Perković Thompson senzacionalno rasprodao svoj koncert na zagrebačkom Hipodromu zakazan za 5. srpnja: u svega šest sati prodano je nevjerojatnih stotinu trideset tisuća karata, a do kraja dana, za manje od dvadeset četiri sata, službeno je objavljeno da su rasprodane somnambulne dvjesto osamdeset jedna tisuća sedamsto sedamdeset četiri ulaznice. I to nije sve: jučer je pušten u prodaju novi kontingent od stotinu tisuća karata, i na koncu će na Hipodromu biti možda i više od tri stotine i pedeset hiljada ljudi, dakle više nego što ih je 2011. na zagrebačkom Hipodromu prisustvovalo open-air misi pape Benedikta XVI.

Koja je, uzgred, bila besplatna.

Svi svjetski mediji odmah su objavili kako je oboren apsolutni svjetski rekord, pa je istog dana ispravljena i Wikipedija, te ažurirana lista najvećih komercijalnih samostalnih koncerata svih vremena. I na njoj tako, među deset bendova i pjevača s najposjećenijim koncertima u cjelokupnoj povijesti svjetskog show-businessa – čak tri iz bivše Jugoslavije!

Čekaj, reći ćete, kako tri?

Eh, kako. Lijepo. Eno tamo, uz Thompsona i Bijelo dugme, dolje malo niže, odmah ispod Vasca Rossija, Glay, Pula McCartneyja, Tine Turner, Franka Sinatre, Luciana Ligabuea i Brucea Springsteena, na desetom mjestu najprodavanijih koncerata svih vremena – Ceca!

O da, Ceca Nacionale, Svetlana Ražnatović rečena Srpska Majka, koja je na početku turneje “Poziv” na istom onom Ušću okupila stotinu pedeset hiljada i pet stotina obožavatelja. Kada? Prije dvanaest godina, 2013., jasno – na Vidovdan. Ceca pritom ne samo da je uz Tinu Turner jedina žena među prvih deset, nego je s još jednim koncertom na Ušću – onim iz 2006., pred više od stotinu dvadeset hiljada ljudi – jedina uopće na cijelom svijetu, među muškim i ženskim izvođačima, koja se u prvih dvadeset pojavljuje dva puta!

Džabe, eto, bijelom svijetu Sinatra, Springsteen i McCartney, džabe mu Rolling Stonesi i U2 i Queen i Pink Floyd, i Michael Jackson i Madonna i Shakira i Robbie Williams, ne mogu oni što mogu jedan bosanskohercegovački band, jedna srpska pjevačica i jedan hrvatski pjevač: već i stotinu pedeset tisuća prodanih karata oni mogu samo sanjati, a do dvjesto osamdeset tisuća ne mogu ni to. Thompsonov rekord pritom je realno još i luđi, jer za razliku od Dugmeta i Cece, čija je fan baza mnogo šira i zahvaća cijelu bivšu Jugoslaviju, uključujući i Hrvatsku – a naročito za razliku od Springsteena, Stonesa ili U2, čija je fan baza cijeli svijet – Thompsona slušaju i na njegov koncert dolaze isključivo i samo Hrvati, čiji cijeli popis stanovništva stane na koncert Roda Stewarta na Copacabani.

Balkanologija, omiljena zapadna fenomenologija, sada ima novu temu: što je to u muzici što balkanske narode tako masovno privlači prigradskim ledinama i konjskim trkalištima, što im je to dakle zajedničko, da ih se na koncertima okuplja više nego na revolucijama i papinim misama, s tri njihova imena u prvih deset u povijesti? A zajednički im, eto, ispali Marko Perković i Ceca Ražnatović, odnosno Bijelo dugme: ako je Dugme, naime, bila najveća rock'n'roll grupa u povijesti bivše države i njene muzičke scene, a bila je, onda su Thompson i Ceca točno sve što je ostalo nakon njenog raspada.

Grupe, bivše države, muzičke scene, svejedno.

Bijelo dugme bilo je, naime, Jugoslavija, a Goran Bregović kao njen Tito nije se ni trudio dokazati drugačije, naprotiv: u posljednjoj fazi njegov je band ikonografski, ideološki i muzički izgledao i zvučao kao državni projekt. I danas postoje teorije kako je iza Dugmeta stajala Državna bezbednost, koja je SOUR Bijelo dugme osmislila kao jugoslavenski odgovor na idejna skretanja omladinske kontrakulture i pojave poput novog vala ili, daleko bilo, Laibacha. Svakako, neviđeno su zabavne takve teorije zavjere: svojedobno, recimo, bosanski je reisul-ulema Mustafa Cerić mrtav ozbiljan otkrio kako je “cijeli niz velikih bosanskohercegovačkih književnika, od Skendera Kulenovića do Maka Dizdara, morao pisati kako je to od njih tražio tadašnji politički poredak”.

Ja bih, recimo, volio živjeti u državi čiji bi partijski komiteti i tajne službe imali već i pamet i talent Gorana Bregovića, a kamoli Maka Dizdara. Da je, međutim, jugoslavenska država imala te pameti i talenta, ne bi se ni raspala.

Bijelo dugme raspalo se tako zajedno s državom bez koje nije imalo smisla, a iz njegovih razvalina izrasle su dvije iznimno rijetke i okrutne, upravo dvornikovićevski precizne karakterološke mutacije: na Bregovićev folk-rock, “ko li mi te ljubio, grom ga ubio”, Cvetak zanovetak iz Čavorađe, pardon Žitorađe, nastavila je sa “sećaš li se, lepi grome moj, nekada je tlo pod nama pucalo”, okrunjena kao kraljica srpskog turbo-folka, nešto kao Raskopčano dugme – betonirajući potom svoj status udajom za ratnog zločinca i njegovom zakašnjelom smrću – dok je bojovnik iz Žitoglava, pardon Čavoglava, nastavio sa “Svevišnjeg bijes puče k'o grom, i nikada mira u narodu mom”, okrunjen kao kralj hrvatskog turbo-volka, betonirajući svoj status slavljenjem ratnih zločinaca iz prvog i drugog Domovinskog rata. Ukratko, nešto kao Crno dugme.

“Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo”, pjevalo je Bijelo dugme, i Jugoslavija onda, šta će, pljunula pa zapjevala.

Kako je pak sad već empirijski dokazano da je jugoslavenski prostor globalna kulturna i politička avangarda, dobrih dvadeset pet godina ispred Amerike i Europe, odgovor i milijunski koncert nekog zapadnog velikog banda, kakvi su recimo Rolling Stonesi, treba očekivati tek za nekih četvrt stoljeća.

Pod uvjetom, shvatili ste, da se do tada raspadnu.

Stonesi, Amerika, Europa, svejedno. (Boris Dežulović, Novosti)

Anatomija Dodikovog hibridnog secesionizma

Destrukcija države se ne mjeri uvijek brojem tenkova koje možete pokrenuti, već brojem sudskih rješenja i potjernica koje odbijete provesti“ – reći će jednom, vjerojatno, historičari za Bosnu i Hercegovinu pišući o 2025.godini. Milorad Dodik možda neće ući u historiju s istim brutalnim posljedicama koje su iza sebe ostavili presuđeni ratni zločinci Ratko Mladić i Radovan Karadžić, ali njegova strategija hibridnog secesionizma može biti jednako razorna. Umjesto krvavih opsada, Dodik pravi birokratske opsade državnih institucija Bosne i Hercegovine. Umjesto rovova, Dodik gradi antiustavne rovove u entitetskom parlamentu Republike Srpske.

Njegove institucionalne manipulacije podsjećaju na početak devedesetih kada je rukovodstvo Srpske demokratske stranke (SDS), uz podršku režima Slobodana Miloševića, proglasili svoju “državu u državi”. Tada su posljedice bile genocid nad Bošnjacima, etničko čišćenje nesrpskog stanovništva i ruševine. Pogledajmo i slučaj Republike Srpske Krajine, samoproglašena državica na okupiranoj teritoriji Hrvatske između 1991 i 1995.godine. Baš kao Republika Srpska kakvu želi Milorad Dodik, Republika Srpska Krajina je godinama živjela od podrške Beograda, međunarodne neodlučnosti i iluzije vlastite održivosti. Dodik dobro zna tu lekciju, i računa da Evropa nema ni snage ni želje za intervenciju, te da može raditi šta želi, dok god to radi bez tenkova i aviona. Ovu pomenutu historijsku činjenicu ne trebamo uzeti samo kao podsjetnik. Ona je upozorenje.

Dodikove metode su lukavija od Karadžićevih ili Martićevih. On zasad ne ispaljuje metke, nego antiustavne zakone. Umjesto barikada na ulicama, on koristi blokade institucije. Umjesto minobacača, koristi medije. Institucionalna blokada Bosne i Hercegovine u njegovoj režiji savršeno se uklapa u ono što bismo mogli nazvati “hibridnom strategijom secesionizma”. Sukcesivno paralizira Bosnu i Hercegovinu -institucija po institucija, agencija po agencija, nadležnost po nadležnost. To je stanje između mira i rata, u kojem država postepeno, gotovo neprimjetno, gubi kontrolu nad dijelom vlastitog teritorija.

Ipak, prava snaga Dodikove strategije nije samo u (protu)pravnim igrama i političkim “barikadama”, već u propagandi. Svaki potez državnih institucija ili izjava drugih političkih aktera protiv secesionizma odmah se pretvara u napad na Srbe. Svaki sudski nalog proglašava se represijom države nad Srbima. Narativ o srpskoj ugroženosti danas je moćnije oružje nego artiljerija. Sve to dodatno mulltipliciraju mediji iz Srbije pod kontrolom Aleksandra Vučića. Recept je jednostava, narod hranjen strahom, razum mijenja za poslušnost.

Postoji još jedan važan faktor koji čini ovu situaciju potencijalno opasnnijom i drugačijom nego u ranijim slučajevima eskalacija u Bosni i Hercegovini. To je rastući geopolitički haos unutar samog Zapada. Iako je, uz iznimku Mađarske, Zapad praktično unisono osudio napad rukovodstva Republike Srpske na ustavni poredak Bosne i Hercegovine, Dodik računa da će protokom vremena transatlantsko partnerstvo, koje je već ozbiljno načeto, ostati potpuno paralizirano. Nada se da će Zapad, previše zauzet unutrašnjim sukobima i dilemama, odlučiti da se povuče pred njegovom prijetnjom državi. Za njega je to prilika za stvaranje trajne de facto države unutar države. Republike Srpske, koja formalno neće objaviti otcjepljenje, ali će faktički djelovati potpuno nezavisno od države Bosne i Hercegovine, a pritom biti finansirana od te iste države.

Rusija i Orbanova Mađarska svesrdno hrane ovaj požar koji Dodik pali. Računaju da će slabljenje Bosne i Hercegovine paralizirati EU i NATO na Balkanu. Moskva, osim toga, koristi Dodika za stvaranje novog „zamrznutog konflikta“ usred Evrope. Slično Abhaziji i Južnoj Osetiji u Gruziji. Time bi se Zapadu dodatno vezale ruke, a Rusija bi osigurala dugotrajnu polugu utjecaja na evropskoj periferiji. Srbija Aleksandra Vučića igra dvostruku igru. Službeno podržava integritet BiH, dok Vučićevi mediji raspiruju nacionalizam, održavajući atmosferu krize i paranoje, a zvaničnici, uključujući i predsjednika Srbije atakuju na pravosuđe Bosne i Hercegovine.

Paradoksalno, Dodik i njegovi saveznici vole se pozivati na Kosovo, tvrdeći da „ako Albanci imaju pravo na odcjepljenje, moraju ga imati i Srbi“. Međutim, Kosovo nije primjer koji ide u korist Dodika, već argument protiv njega. Kosovo nije rezultat institucionalne subverzije, već strašnih ratnih zločina Miloševićevog režima nad Albancima i humanitarne intervencije međunarodne zajednice. To je presedan sui generis. Jedinstven i neprenosiv. Dodik nema ni moralno pravo ni historijski legitimitet pozivati se na Kosovo. Ali historija ionako nije predmet interesa Dodikove politike. Ona je za njega samo oružje u službi sadašnjih ambicija.

Ključna opasnost ove nove vrste hibridnog secesionizma je u tome što se odvija polako, u epizodama eskalacije i deeskalacije, uz tihi pristanak međunarodne zajednice koja uvijek iznova podcjenjuje opasnost „tihe secesije“. Dok Zapad čeka dramatične scene poput granata ili rovova, Dodik balansira, uvijek tik ispod praga intervencije. Tako je stvorio stanje permanentne nestabilnosti. Dovoljno loše da slabi državu, ali ne dovoljno katastrofalno da bi se interveniralo.

A šta rade domaći akteri koji se protive secesionističkoj agendi? Nažalost, još uvijek premalo i presporo. Probosanske političke snage ostaju duboko fragmentirane, zapletene u međusobne obračune, nespremne da sagledaju punu širinu i dubinu prijetnje koja se nadvila nad državnim poretkom. Umjesto konsenzualnog pristupa i strateške jasnoće, reakcije su često na rubu improvizacije, odgovori parcijalni, a često se nepromišljeno šalju signali nemoći koji ne ulijevaju povjerenje u institucionalnu otpornost države. Nedostaje liderstvo koje bi artikuliralo jasan narativ otpora destabilizaciji i okupilo pluralne političke aktere oko zajedničkog cilja.

Pritom, domaći akteri koji se protive secesionističkoj agendi rukovodstva entiteta RS nemaju više luksuz ideološke isključivosti ni stranačkog sitničarenja. Ova borba nije borba za izborne procente, već za očuvanje ustavnog poretka i države kao takve.

U ovom fluidnom i potencijalno eksplozivnom kontekstu, pažnju zaslužuje i promjena političke orijentacije HDZ-a BiH. Lider te stranke, Dragan Čović, sve otvorenije se distancira od Milorada Dodika, procjenjujući da može politički kapitalizirati novu konfiguraciju vlasti kroz alternativnu koaliciju iz koje bi SNSD bio isključen. Čovićev manevar, vođen hladnom kalkulacijom vlastitih interesa i realnom procjenom međunarodne klime, može predstavljati ključni faktor u prekomponiranju političke arene na državnom nivou. No, potez koji bi tom procesu dao institucionalnu težinu i stvarni zamah – ostavka predsjedavajuće Vijeća ministara Borjane Krišto, koja bi automatski povukla pad cijelog Vijeća – još uvijek izostaje.

Šta čini međunarodna zajednica? Uprkos sve učestalijim upozorenjima, i dalje djeluje kao da ima luksuz vremena. Očekivano, jer više od dvije decenije, međunarodna zajednica, a prije svih Evropska unija njeguje iluziju da se normama, institucijama i uslovnim integracijama može nadomjestiti nedostatak stvarne političke moći. EU nastupa s uvjerenjem da moralne norme mogu zamijeniti silu. Vjeruje da puko promoviranje vrijednosti poput vladavine prava, multilateralizma i ljudskih prava može mijenjati i oblikovati ponašanje aktera poput Dodika. To je ozbiljno pogrešno tumačenje načina na koji funkcionira moć. Institucije, pravila i norme vrijede samo ako ih neko ima volju i kapacitet sprovesti. EU, ostatak međunarodne zajednice i domaćih političkih aktera moraju pokazati da imaju tu volju i kapacitet. Akteri poput Dodika ponašanje mijenjaju samo ako su suočeni s opipljivom, djelatnom moći. Ako međunarodna zajednica želi izbjeći reprizu devedesetih, vrijeme je da pokaže više odlučnosti. EUFOR-ove trupe moraju biti još robusnije, vidljivije, strateški bolje raspoređene. Moraju mnogo intenzivnije i komunicirati i sarađivati sa institucijama države. Bilateralne sankcije ključnih država EU prema Dodiku i njegovim saučesnicima moraju se brže usvajati, moraju biti precizne i bolne.

Dodik računa upravo na nedostatak volje i kapaciteta međunarodnih aktera. Računa na razjedinjenost onog što pežorativno naziva “političko Sarajevo”. Svjestan je da se Bosna i Hercegovina ne može braniti ako se suverenitetske snage prvo ne slože same sa sobom. Svaka unutrašnja svađa tih snaga je poklon za njegove secesionističkr ambicije. Vrijeme je da se pokaže odgovornost koju ova situacija zahtijeva. Institucije države moraju nastaviti dosljedno djelovati, pravosuđe mora istrajati na vladavini prava, a mediji i građansko društvo moraju aktivno razotkrivati laži koje šire politička rukovodstava entiteta Republika Srpska i Srbije.

Bosna i Hercegovina se nalazi pred odlukom da jasno pokaže da njena državnost nije upitna ili nijemo posmatra kako Dodik dovršava ono što Milošević i Karadžić nisu uspjeli prije 30 godina. Evropa se pak mora zapitati da li želi na svojoj periferiji novi zamrznuti konflikt, novu Abhaziju, novu Gruziju, ili čak novu Ukrajinu regionalnih dimenzija?

Ono što je neizbježna činjenica jeste da sudbinu Bosne i Hercegovine neće odrediti deklaracije, saopštenja i „procesi“. Odredit će je raspodjela moći unutar zemlje i oko nje. Trenutni status quo koristi onima koji žele destrukciju. Dodik ima institucionalnu kontrolu nad RS, podršku iz Beograda i Moskve, političko pokriće iz Budimpešte i pasivnost iz Brisela. Njegova strategija ne zahtijeva otvorenu secesiju. Dovoljno je da se država uruši iznutra, polahko, postepeno, iz dana u dan.

Svi moraju biti svjesni da Milorad Dodik nije samo neki lokalni, bosanskohercegovački problem. On je personifikacija onog starog zla početka 90-tih koje opet podiže glavu. Zbog toga ova kriza ima samo dva moguća kraja. Ili će Dodikova secesionistička avantura završiti onim što zakon propisuje za napad na ustavni poredak ili će njegov uspjeh postati uzor za druge, početak domino-efekta čije posljedice danas niko ne može ni zamisliti. Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Kosovo – svi oni imaju unutrašnje krize, zamrznute konflikte i zapaljivu kombinaciju polariziranih društava i ambicioznih lidera. Ako želimo mir, stabilnost i budućnost Bosne i Hercegovine i regije, jedino nasljeđe koje Dodik smije ostaviti iza sebe mora biti kazna za napad na ustavni poredak države koju je pokušao razbiti. (Sead Turčalo, Tačno.net)

Veliki okršaj na američkoj desnici

Donald Trump je stigao u Belu kuću na cunamiju neprijateljskog stava javnosti prema „elitama“. Ipak, među njegovim pomagačima nalaze se i neki od vodećih predstavnika plutokratskog establišmenta. U prvom mandatu, Trump – bogati biznismen i slavna javna ličnost – okružio se konvencionalnim republikanskim političarima, finansijerima s Wall Streeta i ekonomskim nacionalistima. Ovog puta njima su se pridružili i pripadnici tehno-desnice koju najupečatljivije predstavlja Elon Musk, najbogatiji čovek na svetu.

Ono što zasad povezuje sve pomenute grupe nisu Trumpov karakter i liderske veštine – i jedno i drugo je vrlo manjkavo. Umesto toga, vezivni element je uverenje da će svoje osobene agende lakše ostvariti pod Trumpom nego pod njegovom najverovatnijom alternativom. Konzervativni republikanci žele niske poreze i manje regulative, a ekonomski nacionalisti eliminisanje trgovinskog deficita i obnavljanje američke proizvodnje. Apsolutisti slobode govora žele da ukinu ono što doživljavaju kao „levičarsku cenzuru“, dok tehno-desnica želi odrešene ruke za ostvarivanje sopstvene vizije budućnosti.

Nezavisno od toga na kakvim projektima rade, sve ove grupe veruju da su Kamala Harris i Joe Biden bili prepreka na njihovom putu, dok je Trump saveznik koji obećava. Većina nema ništa protiv demokratije kao takve, ali izgleda da su voljni da zanemaruju i tako podstiču Trumpov autoritarizam, bar dok je spreman da radi na ostvarivanju njihovih programa. Kada im se ukaže na Trumpove antidemokratske impulse i prezir prema vladavini prava, pokušavaju da umanje značaj takvih optužbi i ublaže moguće rizike.

U vreme prvog Trumpovog mandata, u jednom razgovoru sam izrazio zabrinutost povodom jednog od vodećih ekonomskih savetnika u novoj administraciji (bio je ekonomski nacionalista). Sagovornik mi je uzvratio da nema razloga za brigu i dodao da su najveća opasnost demokrati i birokratska država. Rešenost njegovog šefa da uvede carine bila je važnija od mogućih posledica za demokratiju.

Isto tako, u skorašnjoj epizodi podkasta novinara New York Timesa Ezre Kleina, apsolutista slobode govora Martin Gurri objasnio je da je njegova podrška Trumpu pre svega rezultat gušenja slobode govora od strane Bidenove administracije. Biden je „u osnovi poručio platformama [društvenih mreža]: moraćete da se pridržavate evropskih standarda dobrog ponašanja na internetu“, kaže Gurri. Ali restrikcije koje Trump nameće za javne istupe državnih službenika i privatnih entiteta koje finansira administracija još su skandaloznije. Čak i kada priznaje da bi se Trump na kraju mogao pokazati kao „loš izbor“, Gurri ne izgleda zabrinuto. Čini se da je eliminisanje woke kulture važnije od zaštite Prvog amandmana.

Imajući u vidu spremnost Trumpovih pristalica iz redova elite da daju prednost sopstvenim posebnim interesima u odnosu na demokratska načela, rizik od pada u autoritarizam trebalo bi da je više nego očigledan. Srećom, najverovatniji ishod je sukob suprotstavljenih projekata, što će dovesti do raspada Trumpove koalicije.

Najzaoštreniji je sukob između ekonomskih nacionalista i tehno-desnice. Oba tabora vide sebe kao antisistemske aktere i oba žele da sruše režim za koji veruju da ga je nametnula elita Demokratske stranke. Ali oni nude sasvim različite vizije Amerike i njenog puta u budućnost.

Ekonomski nacionalisti žele povratak u mitsku prošlost iz vremena najveće slave američke industrije, dok tehnološki tabor planira utopijsku budućnost kojom će upravljati veštačka inteligencija. Jedan tabor je populistički, drugi elitistički. Jedni veruju u mudrost i zdrav razum običnih ljudi, drugi isključivo u tehnologiju. Jedni žele da sasvim zaustave imigraciju, dok drugi žele da prihvate kvalifikovane useljenike. Jedan tabor je parohijalan, drugi u osnovi globalistički. Jedni žele da demontiraju Silicijumsku dolinu, a drugi da je osnaže. Jedni veruju da bogate treba više oporezovati, a drugi da im treba više pomoći.

Nacionalisti-populisti tvrde da govore u ime onih ljudi koje bi Muskova vizija tehnološke revolucije ostavila u teškom položaju. Zato ne čudi to što duboko preziru „tehnofeudalce“ Silicijumske doline. Steve Bannon, vodeći glas među ekonomskim nacionalistima (i diplomac Harvardske poslovne škole, naravno), čak je nazvao Muska „ilegalnim imigrantskim parazitom“. Musk i sve što on predstavlja mora se „zaustaviti“, upozorava Bannon. „Ako ih ne zaustavimo… uništiće ne samo ovu zemlju, nego i ceo svet“.

Iako Bannon trenutno nije u Trumpovoj administraciji, on je glavna figura pokreta MAGA („Make America Great Again“) i održava bliske veze s mnogim najvišim službenicima administracije. Ipak, jasno je da Trumpa sada više zanima šta Musk ima da kaže. Bela kuća je dala odrešene ruke Muskovom takozvanom Ministarstvu za efikasnost državne uprave (DOGE), a Trump podstiče Muska da bude još agresivniji.

Uobičajeno je da personalistički lideri, kao što je Trump, sukobljavaju svoje saveznike (zapravo dvorane) tako da niko od njih ne stekne preveliku moć. Trump nesumnjivo misli da može ostati na vrhu i iskoristiti njihove sukobe za sopstvene potrebe. Ali takva taktika najbolje funkcionišu kada različite struje koje se nadmeću za državne resurse i rente nisu opterećene razlikama u ideologiji i sistemu vrednosti.

S obzirom na sasvim različite svetonazore i političke preferencije snaga koje pokreću Trumpovu administraciju, obračun je praktično neizbežan. Ali šta bi se onda dogodilo. Da li bi nastupila paraliza ili bi jedna od grupa potvrdila svoju dominaciju? Hoće li demokrati uspeti da iskoriste taj raskol? Hoće li trampizam biti raskrinkan? Hoće li se izgledi američke demokratiju poboljšati ili pogoršati?

Kakav god da bude ishod, tragedija je u tome što će glasači iz manje obrazovane radničke klase, oni koji su poverovali u Trumpovu antielitističku poruku, biti najveći gubitnici. Nijedno od sukobljenih krila Trumpove koalicije ne nudi uverljivu viziju koja bi im išla u prilog. To važi čak i za ekonomske nacionaliste (uprkos njihovoj retorici), čije aspiracije počivaju na nerealnim očekivanjima otvaranja radnih mesta u proizvodnji.

Dok se različite elite bore za sopstvene vizije Amerike, neodložni politički program izgradnje ekonomije za srednju klasu postindustrijskog društva ostaje nedostižno udaljen. (Dani Rodrik, Project Syndicate, za Peščanik preveo Đorđe Tomić)