Esencijalni cinizam utkan u Dan sjećanja
Bio je to cinizam u svom najčišćem, esencijalnom obliku: scenski spektakl obeležavanja Dana sećanja na proterane i ubijene Srbe – na dvadeset i osmu godišnjicu “vojno-redarstvene operacije Oluja” i progona srpskog stanovništva iz Hrvatske – organizovan je u Prijedoru, tačno dakle na mestu jednog od najgorih progona nesrpskog stanovništva u sva četiri balkanska rata, u kojemu je 1992. godine ubijeno više od tri hiljade Bošnjaka i Hrvata, među kojima i stotinu dece – štaviše, na mestu koje je zbog čuvenog dekreta opštinskih vlasti o obavezi nošenja bele trake iz aprila 1992. godine postalo upravo simbolom nacističkih progona devedesetih.
Kako sada stoje stvari – nema više mesta ni sumnji ni skrupulama – memorijal na okruglu tridesetu godišnjicu Oluje 2025. održaće se u Srebrenici.
Razina cinizma kojim su tako stojeće stvari podignute simboličkim pomenom za srpske žrtve Oluje na mestu stradanja prijedorskih Bošnjaka i Hrvata bila je neverovatno ambiciozna i do danas potpuno neistražena. Da se na tako nepoznatom, nepristupačnom i neprijateljskom terenu desi sve što se uopšte desiti može nije bilo samo moguće, nego i neizbežno: sve što se tu u toj pustinji desi, desiti se moralo i naposletku trebalo, i to upravo zato što se – cinizam i simbolika zajebana su stvar – desiti u stvari htelo.
A desilo se moglo, moralo, trebalo i htelo ono što će se ubuduće učiti na kursevima za rukovanje ciničnim simbolima: dok su predsednik Republike Srpske Milorad Dodik i predsednik Republike Srbije Aleksandar Vučić mešavinom pravednog gneva i serbienveltšmerca – a sve pod paskom Njegove svetosti patrijarha srpskog Porfirija iz prvog reda partera – lamentirali nad dvesta hiljada Srba prognanih iz Hrvatske, pardon SAO Krajine, sa video zida iza njihovih leđa, na kojemu su projektovani strašni prizori pogroma devedeset pete, gledale su ih kozmički tužne oči Sabine Mujkić, muslimanke prognane iz Žepe.
Tako funkcioniše fuzija cinizma i simbolike: Milorad Dodik, Aleksandar Vučić i patrijarh Porfirije simbolički su u Prijedoru hteli da se poklone žrtvama progona pre dvadeset osam godina, pa su se žrtvama progona pre dvadeset osam godina simbolički u Prijedoru i poklonili. Zvanično će objašnjenje, recimo, biti da je džinovska fotografija Sabine Mujkić sa ćerkom u naručju i malim sinom pored sebe – koje je u zbegu iz UN-ove zaštićene enklave u Žepi pred srpskim snagama leta 1995. fotografisao reporter agencije Frans-Pres Žoel Robin – na video zidu iza Dodikovih i Vučićevih leđa emitovana nesrećnom greškom. Na neistraženim visoravnima cinizma, međutim, nema nesrećnih grešaka: sve što se tamo desi, podsećam, desiti se moglo, moralo i trebalo, i to upravo zato što se desiti u stvari htelo.
Zarad snažnijeg efekta nije tako usred pomena za srpske žrtve u Oluji samo emitovana fotografija prognane Bošnjakinje sa decom, već je fotografija prognane Bošnjakinje sa decom emitovana usred govora Milorada Dodika o tome zašto je za obeležavanje Dana sećanja na proterane i ubijene Srbe izabrano baš mesto stradanja Bošnjaka.
“Da kažemo svima onima koji kažu da mogu da razumiju da su Srbi iz Krajine obilježavali godišnjicu, ali zašto Republika Srpska i Srbija: pa majmune jedan, zato što je ovo jedan srpski narod, koji je istjeran iz Krajine, i zato što je ovo srpska država Republika Srpska, i zato što ste ubili naše ljude! Ni Vučić ni ja nismo došli ovdje da omalovažavamo bilo koga od onih koji su stradali a nisu isti kao mi!”, urlao je Milorad Dodik dok ga je sa video zida iza leđa gledala nesrećna Sabina sa detetom u naručju, tačno dakle “oni koji su stradali a nisu isti kao mi”.
Sve da je režija scenskog spektakla obeležavanja Dana sećanja u Prijedoru poverena Oliveru Frljiću ili, još bolje, Zlatku Pakoviću, ne bi ispalo efektnije. Ne bi iz prostog razloga što za tako demonsku podvalu treba imati demonski um, kakav moji drugovi nemaju. Demoni, naime, žive na onoj pustoj ciničnoj visoravni do koje mogu samo Dodik, Vučić i Porfirije.
Stvar je empirijski dokaziva. Kolike su, recimo, realne šanse da između stotina hiljada fotografija progona Srba iz avgusta 1995. živ čovek takozvanom “pukom greškom” izabere baš fotografiju prognane Bošnjakinje iz Žepe? Stvar nije samo u simboličkoj snazi matematičke jednačine po kojoj su sve materinje oči na svetu iste. To je bez ikakve sumnje tačno, ali matematika je egzaktna i neumoljiva: Sabinu Mujkić u zbegu pred srpskim snagama, zajedno sa ćerkom u naručju i sinom koji je u tom času jedva koju godinu mlađi od dobne granice za streljanje, fotograf AFP-a snimio je 27. jula 1995., tačno dakle nedelju dana pre nego što će četiri stotina kilometara zapadnije – a na simbolički istoj geografskoj širini i istoj četrdeset četvrtoj severnoj paraleli – započeti veliki zbeg Srba iz Knina.
Toliko o simboličkim paralelama. I o tome šta je bilo pre. Efektnijeg i preciznijeg tumačenja istorije devedesetih i događaja pre Oluje – koje se organizovano zaboravljaju upravo ciničnim Danima sećanja – nismo videli u svih proteklih dvadeset osam godina. Oči Sabine Mujkić na bini u Prijedoru izronile su ravno iz one bezdane i gluve crne rupe u srpskoj memoriji pre 5. avgusta 1995. godine.
Na demonskim visoravnima cinizma simbolika, kako vidimo, ne prašta. Čak i pomenuto zvanično objašnjenje, recimo, fantastično je ubedljivo objasnilo simboličku paralelu Dana sećanja na žrtve Oluje i Dana zaborava na Sve Ostale Žrtve.
Dan-dva nakon ukazanja Sabine Mujkić u Prijedoru objašnjenje je, naime, stiglo iz Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske: za projekcije na video zidu postavljenom na binu u Prijedoru zadužena je bila agencija Pozitiv iz – Beograda. Koju je, usput rečeno, za tu priliku angažovala – Vlada Republike Srbije. Ukratko, ako neko već ne razume jezik Haškog tribunala za ratne zločine, evo mu lepo i čitko napisano na simboličkom jeziku demona, da ga cela Srbija razume: za celu stvar sa prognanom Sabinom Mujkić odgovorna je Vlada Republike Srbije, odnosno eksperti koje je za taj posao pronašla u Beogradu.
Toliko, rekoh, o simboličkim paralelama.
Pa da kažemo onda i Miloradu Dodiku i svima onima koji kažu da mogu da razumeju da je poneki pojedinac iz srpskog naroda okrvavio ruke, ali zašto Republika Srpska i Srbija: pa majmune jedan, zato što i u amnestiji i u amneziji srpskih ratnih zločina iz devedesetih aktivno učestvuju Republika Srpska i Srbija, baš kao što su aktivno učestvovale i u njihovom organizovanju. Zato što je ovo srpska država Republika Srpska, i zato što ste vi prognali Sabinu Mujkić!
Ni Sabina ni njena deca nisu se pojavili u Prijedoru da omalovažavaju bilo koga od onih koji su stradali, a nisu isti kao oni. Tu su samo da ih podsete.
Majmune jedan. (Boris Dežulović; Novosti)
Zašto su Milanoviću i Dodiku potrebna naklapanja o zapadnom kolonijalizmu u BiH?
Vjerojatno je najracionalnije ismijavati komunikaciju dvojice regionalnih izopćenika, Milorada Dodika i Zorana Milanovića koji, osim svoga unutarnjeg kruga, ionako nemaju nikoga s kim bi raspravljali o politikama i tko bi njihove stavove prihvaćao kao relevantne, osim jedan drugoga. Ima, naravno, Dodik i malog i velikog gospodara – i gospodara Vučića u Beogradu, i hazjajina Putina u Moskvi, ali s njima nema razgovora, oni naređuju i određuju kako se njihov vazal ima ponašati kao „paradržavnik” unutar Bosne i Hercegovine, te koje je njegovo mjesto u „srpskom svetu” i Putinovom „novom svjetskom poretku”.
Nebitni vazali, kad se nađu u bezizlaznom položaju, rijetko od svojih gospodara i nadgospodara dobivaju čak i moralnu potporu, a kamoli financijsku ili onu oslonjenu na represivni aparat, pa osamljeni Dodik, uz sve te gospodare i nadgospodare, ne nalazi na stvarnu empatiju zbog svoga novog položaja. Ne brine niti autoritarnog vladara iz Beograda, niti diktatora iz Kremlja, to što je Dodikov budžet pred slomom, što su Europska unija, a sada formalno i Njemačka, zaustavile razvojnu pomoć njegovoj paradržavi, a niti to što nad Dodikovom glavom visi mač kaznene odgovornosti zbog politika na koje su ga godinama poticali gospodari i nadgospodari.
Kao i Dodik, i Zoran Milanović je ruski „agent utjecaja” zadužen za stvaranje kaosa na europskoj jugoistočnoj margini. Ipak, Milanovićev je odnos prema Kremlju bitno drukčiji od Dodikova. On je do neke mjere autonomni akter, ne dobiva izravne upute od kojekakvih Prigožina, Lavrova i sličnih Putinovih izvršitelja, nego njegovi kremaljski pokrovitelji, pod čiji utjecaj je došao posredstvom svog „rođaka i prijatelja” iz državnog Rosnefta, za koje je još kao premijer i poslije kao „lobist” obavljao netransparentne poslove, a principali znaju da će on uvijek u javnosti zagovarati stavove koji maksimaliziraju dobiti Rusije, bez obzira radi li se o ruskoj invaziji na Ukrajinu ili o politici destabilizacije Balkana.
Obrana kolege, ruskog agenta utjecaja, kakav je Milorad Dodik, za Milanovića je važnija nego za Putina i njegov krug, jer bez takvih kao što je kabadahija iz Laktaša, Milanović nema relevantnog prostora za kontaminiranje odnosa na Balkanu. Zato je Milanovića Dodikova jadikovka snažno dirnula i natjerala ga na zaoštravanje retorike usklađene s ruskim interesom na Balkanu, o tome kako se Zapad kolonijalistički odnosi prema cijelom balkanskom prostoru i kako je za solidan i trajan mir potrebno samo potisnuti utjecaj tih trećerazrednih zapadnih birokrata i u savezništvu s drugim ruskim agentima, kakav je Dodik, uspostaviti novi realitet.
Obesmišljavanje koncepta europeizacije
Temelj njegove poruke je rečenica: „Nastavit ću pozivati sve faktore s ovih prostora, Srbe i Hrvate, da razgovaramo bez tih kolonijalnih upravitelja”. Milanović je njome rekao i više nego što je želio reći: umjesto onoga što on naziva „trapavo, traljavo i nesposobno vođenim kolonijalizmom, uz pomoć kojeg se iživljava šačica trećerazrednih birokrata”, u Bosni i Hercegovini treba uvesti „regionalni kolonijalizam”, a BiH bi valjda trebala postati kolonija Beograda i Zagreba. Nije slučajno što Milanović, govoreći o akterima koji trebaju definirati položaj Bosne i Hercegovine, spominje samo dva konstitutivna naroda, ali predstavljena svojim matičnim državama. S njegove pozicije “kompromisno” rješenje su pregovori, koje su predlagali Vučić i Dodik, a Milanović ih je prihvatio kao “pisane na njegovu kožu”, u kojima bi i Bošnjaci imali neku ulogu, ali prije svega predstavljeni posredstvom pokroviteljske regionalne sile – Turske.
Takav format razgovora osigurao bi maksimalizaciju dobiti Rusije: potiskivanje ideje na kojoj se temelji europski poredak nakon Drugoga svjetskog rata: ideje o nepovredivosti granica, izgradnji kompatibilnih demokratskih poredaka zasnovanih na tržišnim slobodama, ljudskim pravima i vladavini prava, na matričnim ravnopravnim odnosima svih država, velikih i malih, bogatih i siromašnijih, te na slobodi kretanja ljudi, kapitala i roba na takvom prostoru.
Milanović ne spada među političare koji su išta doprinijeli europeizaciji i stvaranju euroatlantskog identiteta Hrvatske, a sad mu je važno da koncept europeizacije što je moguće više obesmisli, kad je riječ o utjecaju tog procesa na zemlje Zapadnog Balkana, pri čemu je Bosna i Hercegovina u fokusu njegova interesa.
Najmrskije rješenje za Bosnu i Hercegovinu, s Milanovićeve pozicije, je afirmacija onoga što, možda nedovoljno uporno i nedovoljno spretno, ali ipak, radi Europska unija, a to je stvaranje uvjerenja među sva tri konstitutivna naroda da je BiH vrijednost po sebi, da je njeno političko, ali i društveno i kulturno značenje, veće od pukog zbroja triju identiteta “konstitutivnih naroda”, a da su uvjeti u kojima je opstojnost takve zajednice sustavno izvana ugrožena, idealni za stvaranje političke kulture koja će osigurati, s jedne strane, zaštitu identiteta svake od zajednica i, s druge strane, zaštitu skupnoga identiteta u odnosu na vanjske opasnosti.
Konstitualni patriotizam
Takvu pluralističku političku kulturu i takve institucije moguće je graditi samo u okviru europskih institucija i samo uz asistenciju međunarodne zajednice. To, naravno, ne znači da se bilo tko treba odreći kritičnog odnosa prema onome što europski i euroatlantski partneri rade u Bosni i Hercegovini, ali najgore što se može napraviti je upravo ono što zagovara Milanović – da ih se potisne, označi kao trećerazredne birokrate i uzurpatore, i to radi njihove vlastite dobiti.
Konačno se počelo događati da EU uvjetuje pomoć što ju daje Bosni i Hercegovini, poštovanjem temeljnih političkih normi, vladavine prava, ali i izgradnje zajedničkih državnih institucija, odnosno da kažnjava secesionizam. Za razliku od Milanovića, Dragan Čović to vrlo dobro razumije, pa se u političkom smislu odmaknuo i od Dodika i od Milanovića.
Dragan Čović u novim je okolnostima počeo zagovarati koncept konstitualnog patriotizma. Ponekad nije potrebno da akteri koji su objektivno vodili neprijateljsku politiku prema konceptu jedinstvene, suverene, funkcionalne i održive Bosne i Hercegovine budu temeljito politički poraženi, a da bi počeli provoditi politiku konstitucionalnog patriotizma. Čović je primjer za to, jer mu je politički instinkt samoodržanja jasno rekao da bi nastavak dosadašnje politike, ruku pod ruku s Dodikom, i njega i njegovu konstrukciju moći u Mostaru gurnuo u propast. Istina je, mnogi zamjeraju činjenicu da je i međunarodni faktor, kao zdravo za gotovo, prihvatio politički monopol što ga je uspostavio Čović. Ipak, veliko je pitanje do koje je mjere taj monopol održiv, pogotovo ako politički procesi izađu iz zamke odnosa prijatelj – neprijatelj. Već sad je Čoviću potreban Hrvatski narodni sabor (HNS) kao okvir za njegov politički utjecaj, a više mu nije dovoljna samo struktura njegove političke stranke. Dapače, formiranje političke koalicije na federalnoj i državnoj razini primorala ga je u širenje političke suradnje i prenošenje dijela, za sada neznatnog, političke moći, unutar stranaka HNS-a kao njegovog političkog „holdinga”, a vjerojatno je da će postepeno, procesom, i unutar hrvatske politike u Bosni i Hercegovini doći do slabljenja Čovićeva monopola.
Međusobna podrška Dodika i Milanovića
Jedini način za konsolidiranje Bosne i Hercegovine u današnjim uvjetima potpuni je politički bankrot Milorada Dodika, jer tek nakon kapitulacije koncepta razaranja BiH i kapilarnog stvaranja “velike Srbije” na teritoriju BiH, bit će moguće je uspostaviti konsocijativne odnose i afirmirati temeljnu vrijednost, onu da je identitet BiH znatno više od zbroja identiteta triju njenih naroda. Upravo toga se najviše boje Dodikovi principali u Beogradu i Moskvi, upravo od toga strepi Milanović, jer ako se to ostvari, njegova uloga u regionalnoj politici postaje posve grotesknom. Zato međusobna potpora dvojice izopćenika iz demokratskog društva nije nimalo marginalna i bezopasna.
Lupetanje o kolonijalizmu Zapada i prodavanje „quazi suverenističkih” tlapnji možda može biti prijemčivo nacionalistima, antidemokratima i populistima, ali kad se sjetite što je neki dan na mjestu početka genocida nad Bošnjacima, ali i Hrvatima u Bosni i Hercegovini, u Prijedoru, govorio Milorad Dodik i kad to usporedite sa srži retorike koja podilazi hrvatskim protueuropskim populistima i nazovi suvernenistima, što ju prosipa Zoran Milanović, jasno je da je jedino što ove dvije „prijateljske” političke opcije mogu donijeti – napuštanje ideje europskog trajnog mira, etničko dijeljenje i sukobljavanje te na kraju dogovor dvaju nacionalizama na štetu trećega konstitutivnog naroda uz samorazumljivo gaženje skupnog identiteta Bosne i Hercegovine. Srećom, to danas prolazi samo u Beogradu i Moskvi, a Milanović u Hrvatskoj ima potporu za takvu politiku, ali je ipak u manjini. (Davor Gjenero; Al Jazeera)
Kako znamo da globalno zagrijavanje ne uzrokuju Sunce ili vulkani?
Sunce je fundamentalni izvor energije u Zemljinom klimatskom sistemu, tako da je prirodni kandidat za izazivanje klimatskih promjena. A solarna aktivnost se sigurno mijenja tokom vremena. Iz satelitskih mjerenja i drugih astronomskih zapažanja znamo da se Sunčev učinak mijenja u ciklusima od 11 godina. I geološki zapisi i brojevi Sunčevih pjega, koje astronomi prate stoljećima, pokazuju dugoročne varijacije u Sunčevoj aktivnosti, uključujući neke izuzetno mirne periode u kasnim 1600im i ranim 1800im.
Znamo da se od 1900ih do 1950ih Sunčevo zračenje povećalo. Studije pokazuju da je to imalo skroman učinak na klimu s početka 20. stoljeća[…]. Međutim, u drugoj polovini stoljeća, kad je došlo do najvećeg zagrijavanja, Sunčeva aktivnost je zapravo opala. Taj je nesrazmjer jedan od glavnih razloga što znamo da Sunce nije pokretačka snaga klimatskih promjena.
Da solarna aktivnost nije uzrokovala nedavno zagrijavanje znamo i po tome što bi se u tom slučaju zagrijavali svi slojevi atmosfere. Ali podaci pokazuju da se posljednjih decenija gornji sloj atmosfere zapravo hladi – što je obilježje stakleničkog zagrijavanja.
A šta je s vulkanima? Ubrizgavajući u atmosferu pepeo i čestice aerosola koje odbijaju sunčevu svjetlost, erupcije zapravo hlade Zemlju. Ovaj učinak postaje očit u godinama nakon velikih erupcija. Značajne istorijske primjere predstavljaju podbacivanje usjeva koje je 1783. godine u Evropi i šire uzrokovala erupcija islandskog vulkana Laki, te „godina bez ljeta“ koja je 1815. godine uslijedila nakon erupcije indonezijskog vulkana Tambora.
Budući da vulkani uglavnom rashlađuju klimu, očito se nedavno zagrijavanje ne može objasniti njihovim djelovanjem. Ali naučnici kažu da je moguće da su početkom 20. vijeka i vulkani možda malo doprinijeli porastu temperatura. Tako što je kasnih 1800ih bilo nekoliko velikih erupcija koje su ohladile Zemlju, nakon čega je uslijedilo nekoliko decenija bez većih vulkanskih erupcija, kad se zagrijavanje pojačalo.
Međutim, tokom druge polovine 20. vijeka, dok se planeta ubrzano zagrijavala, dogodilo se nekoliko velikih erupcija. One su, ako išta, privremeno prikrile izvjesnu količinu zagrijavanja uzrokovanog ljudskim djelovanjem.
Vulkani na klimu mogu uticati i emisijama ugljen-dioksida. Ovo je važno u ciklusima od miliona godina – što planetu i održava nastanjivom (više o efektu staklenika u odgovoru br. 5). Ali u poređenju s modernim antropogenim emisijama, čak i velike erupcije kao one vulkana Krakatoa i St. Helens predstavljaju samo kap u punoj čaši.
Na kraju krajeva, te erupcije traju samo nekoliko sati ili dana, dok fosilna goriva neprestano sagorijevamo po 24 sata dnevno. Studije pokazuju da danas vulkani čine 1 do 2 posto ukupnih emisija CO2.
Julia Rosen je novinarka s doktoratom iz geologije. Njeno istraživanje uključivalo je proučavanje jezgri leda s Grenlanda i Antarktika – radi razumijevanja klimatskih promjena u prošlosti. (The New York Times; Riječ i djelo)
