Međunarodni dan univerzalnog pristupa informacijama obilježava se 28. septembra i njime se prepoznaje važnost da svaki pojedinac ima mogućnost pristupa informacijama u posjedu javnih institucija. Tradicionalno, bila je to prilika da se ispita jesu li zemlje usvojile zakon o pristupu informacijama i da li su javne institucije ispunile svoje obaveze transparentnosti.

Trenutno 126 zemalja ima zakone o pristupu informacijama. To znači da 91 posto svjetske populacije živi u zemlji u kojoj mogu službeno zatražiti informacije od državnih ili lokalnih vlasti.

No, poznato je da pravo na znanje ne prestaje postojanjem zakona. To je pravo koje osnažuje ljude da učestvuju u donošenju odluka koji ih se tiču i predstavlja alat za pozivanje na odgovornost onih koji te odluke donese. Informacije su moć, kako se često naglašava.

Međutim, nisu samo vlade te koje donose odluke. Od ekstraktivne industrije do velike tehnologije, privatne korporacije imaju ogromnu moć nad pojedincima, online i offline.

Ipak, zakoni ih ne čine odgovornima na isti način na koji zakoni o pristupu informacijama čine javne institucije. Nisu dužni biti transparentni, a pojedinci nemaju garancije koje im daju pravo na znanje. Do sada su samo zakoni o zaštiti podataka pokušali popuniti ovu prazninu, dopuštajući ljudima čije su podatke obrađivale kompanije da pitaju kako se lični podaci koriste.

Sve do nedavno, važnost prava na informaciju za korporativnu transparentnost bila je zanemarena, ili možda samo ignorirana. Nigdje to nije vidljivije nego na društvenim mrežama.

Platforme društvenih medija više se ne smatraju samo privatnim kompanijama čiji korisnici jednostavno prihvaćaju odredbe i uvjete. To su prostori u kojima se ostvaruje slobodno izražavanje i omogućava demokratska rasprava. S obzirom na njihovu moć, transparentnost velikih tehnoloških kompanija postaje sve važnija.

Postoji ogromna koncentracija tržišne moći u šačici kompanija koje imaju potpunu kontrolu nad sadržajem koji se distribuira i konzumira: oni aktivno kontroliraju, biraju i cenzuriraju ono što vidimo na internetu. Ovolika moć ne može se ostaviti bez nadzora.

Evropska unija nedavno je poduzela veliki korak prema rješavanju tog problema, uvođenjem propisa u digitalnoj sferi. Zakon o digitalnim uslugama (DSA) ima za cilj osigurati da korisnici mogu birati iz širokog spektra proizvoda i usluga na mreži, dok Zakon o digitalnim tržištima (DMA) ima za cilj dopustiti kompanijama da se slobodno i pošteno takmiče na internetu. Inicijativa Evropske komisije postavlja transparentna i jasna pravila za kompanije, te predviđa sankcije ako ih ne poštuju.

Ono što je ključno, zakoni stavljaju snažan naglasak na transparentnost, kako bi se rasvijetlila pitanja kao što su prakse moderiranja sadržaja platformi. Na taj način korisnici mogu djelovati u predvidljivom okruženju i znati koje su mogućnosti i ograničenja njihovog ponašanja na internetu.

Platforme će morati objasniti i objaviti svoje uvjete pružanja usluga, objasniti svoje odluke o moderiranju sadržaja i učiniti ih javno dostupnima.

Kompanije društvenih medija također će morati izraditi izvještaje o transparentnosti, uključujući informacije o zahtjevima vlada za uklanjanje sadržaja koji su izradili korisnici, obavijesti poslane za označavanje navodnog nezakonitog sadržaja i informacije o mjerama protiv zlouporabe. To će koristiti istraživačima, nadzornim tijelima i javnosti koji će moći bolje razumjeti kako se donose odluke o moderiranju sadržaja.

No iako je zakon ključan i temeljni korak, da bi bio učinkovit, potrebna je njegova provedba. Prvo, institucije moraju dobro poznavati zakon i gledati ga s pozitivnim, umjesto sumnjičavim stavom. Drugo, ljudi moraju znati da zakon postoji i da ga mogu slobodno koristiti za traženje informacija.

Isto se mora dogoditi s Big Techom. Kompanije moraju razumjeti kako će im transparentnost koristiti dugoročno, kroz izgradnju povjerenja svojih korisnika i javnosti u cjelini.

Također je ključno da korisnici budu informirani o svom pravu da ga znaju koristiti. Ova dvosmjerna svijest o transparentnosti dug je proces i tek smo na početku. Put pred nama je dug, ali jedno je jasno: kompanije imaju dužnost poštivati ​​ljudska prava, a pravo na znanje jedno je od njih.

Izvor: Context