IZDVAJAMO

Ugledni bosanskohercegovački književnik Josip Mlakić objavio je tekst u kojem Bosnu i Hercegovinu naziva „u simboličkom i svakom drugom smislu temeljito i sustavno ‘zasranom’ zemljom“. Odnos prema BiH dobio je time novu dimenziju. Ovo nema veze sa psovkom, psovka je efektno stilsko sredstvo, i kad je u rukama majstora kakvi su Viktor Ivančić, Boris Dežulović ili Ante Tomić, postaje efikasna makar koliko i uglađene akademske fraze. Ali ovo, rekosmo, nije psovka, ovo je nepodnošljivi fekalni vokabular kojim autor, kakav god da je, ne može ništa drugo do poniziti i sebe i čitatelja. Nešto o dometima, povodima i efektima fekalnog novinarstva u Bošnjaka zainteresirani mogu naći u feljtonu iz 2003. godine.

IZDVAJAMO

U doba socijalizma, u njegovoj izdišućoj fazi dobili smo nešto – organ li je, tijelo li je – što se zvalo Odbor za zaštitu lika i djela Josipa Broza Tita. Senad Avdić ovih dana podsjeća na taj represivno-ideološki izum čiji je zadatak bio da ušutka već propupalu javnost. Kojoj je zvanične ideologije bilo na vrh neke stvari i koja je sve češće u formi viceva, skečeva, pjesama, nasrtala na „najveće svetinje NOB-a i socijalističkog samoupravljanja“. Odbor je, podsjeća nas Avdić, na kraju uspio izgurati Zakon o zaštiti imena i djela: „Broj političkih zatvorenika, zahvaljujući ovom Zakonu doživio je nagli ‘procvat’ u narednih nekoliko godina. Preko 90 posto političkih zatvorenika u 80-im godinama ležalo je u zatvorima po osnovi fatalnog Člana 133. Krivičnog zakonika koji je sankcionirao verbalne delikte, uglavnom one na račun pokojnog Maršala. Svaka represija, zabrana i ograničavanje sloboda ima kontraefekat, poput opruge: što više pritišćeš, više skače.“