Da se odmah razumijemo: mi živimo u doba genocida. Genocid je glavna karakteristika 21. stoljeća, a uz njega marširaju sva ostala zla. U tom pogledu, Svjetsko prvenstvo u fudbalu nije eksces nego potvrda i vrhunska manifestacija zadanog projekta.

Nekada davno – stari Grci bi nam to mogli iz prve ruke posvjedočiti – za vrijeme sportskih natjecanja prekidali su se ratovi. Danas, Mundijal i genocid u Gazi, kao i desetine drugih, manje eksponiranih klanja, teku paralelno, ne ometajući jedno drugo. Isto je bilo s Eurosongom i sličnim globalnim kerefekama. Jednostavno, to je čovječanstvo, briga za drugog i opću dobrobit završavaju otprilike na sopstvenom pragu i teško je zamisliti drugačiju planetu. Divan primjer natjecateljskog duha nameće se sam od sebe – velike su šanse da Leo Messi završi kao najbolji strijelac Mundijala, ali to mu u ukupnom godišnjem zbiru neće pomoći, najbolji strijelac 2026. godine bez konkurencije je anonimni snajperist IDF-a, čovjek koji nepogrešivo tamani djecu, žene i trudnice po Gazi. Šta je taj pogodaka postigao, Messi mu nije ni do koljena, koliko je samo djece pobio, koliko novorođenčadi osakatio, koliko ljudskih bića unakazio na samom startu njihovog života. Strijelac par excellence.

Koliko je FIFA nespremna da pogleda istini u oči potvrđuje i sumanuti prijedlog koji dolazi iz njenih redova da se odigra prijateljska utakmica mladih nogometnih reprezentacija Palestine i Izraela. Pomiri pa vladaj. Susret je bio planiran kao otvaranje novog turnira za igrače do 15 godina. Nogometni savez Palestine odbio je prijedlog poručivši da ne prihvata inicijative koje služe za promociju “dok se palestinski igrači i infrastruktura suočavaju sa svakodnevnim stradanjima”. FIFA nikako da shvati da Izraelu nije mjesto na fudbalskom terenu, nego pred Sudom u Haagu, pa ovaj prijedlog kao konstantna uvreda zdravom razumu nije ništa drugo do još jedan pokušaj amnestiranja ratnih zločinaca.

Izrael je od petog oktobra 2023. do danas ubio više od pet stotina palestinskih fudbalera, još toliko ih je osakatio. Tu sva priča prestaje. Kada je trebalo eliminirati Rusiju zbog agresije na Ukrajinu, čelnici najmoćnije fudbalske organizacije na svijetu reagirali su brže nego što je VAR soba poništila gol Iranu. Kad su se drugi put našli pred istim zadatkom, izjavili su nešto u stilu da ne treba miješati politiku i sport. Jeziv i neprihvatljiv izgovor za zvjerstva kojima nema kraja.

Kad jednom uspostavite rat kao globalni metod rješavanja problema, onda se njegovi principi nejednakosti, bahatosti i sile prenose u sve pore javnog života. Tekuće prvenstvo u fudbalu to je potvrdilo više nego ijedno koje mu je prethodilo. Sjećate li se prigovora Kataru tokom prošlog Mundijala? Te položaj žena, te političke slobode, te ne toče alkohol… Pa Katar se ispostavio kao oaza slobode za Trumpov Mundijal. Tako evidentno kršenje logike odavno ne vidjesmo:

Omar Artan, kojeg smatraju jednim od najboljih sudija afričkog kontinenta – zadržan je na aerodromu jedanaest sati zbog neutemeljenih optužbi za terorizam i potom deportiran. Infantinov odgovor na taj sramni čin bio je – omanji izljev bijesa spram novinara koji su mu postavili pitanje o ovom slučaju. Prava slika FIFA-e.

Najmanje petnaest iranskih zvaničnika nije dobilo vize. Iranski tim, za razliku od ostalih reprezentacija, nije imao privilegij da boravi tamo gdje mu se igraju utakmice, nego je izvolio dobiti samo dnevne vize. Stvarno, ali stvarno, neviđena transformacija fudbala u nastavak rata drugim sredstvima.

Zbog strogih imigracijskih pravila SAD-a, mnogi navijači, ali i službena lica nisu dobili vize. Reprezentacija Uzbekistana bila je izložena agresivnoj kontroli na granici, a nakon toga je uslijedio pretres uoči treninga, uz pomoć pasa tragača i detektora metala.

Ministarstvo domovinske sigurnosti objavilo je da će agenti djelovati unutar stadiona, s ovlaštenjem da pritvore svakoga ko “predstavlja rizik za nacionalnu bezbjednost”. A da bi ovjerio zatečeni odnos snaga i duboku prožetost politike i fudbala, predsjednik FIFA-e Gianni Infantino je ničim izazvan američkom predsjedniku Donaldu Trumpu uručio FIFA-inu nagradu za mir. Kakve veze Trump i FIFA imaju s mirom, to još nije naučno ustanovljeno.

Fudbal nikada nije bio na nižim granama, ali tu konstataciju valja prihvatiti sa zahvalnošću i rezervom, jer ima nagovještaja da je ovo tek početak i da će u budućnosti biti još gore. Duh je izašao iz boce i teško ga je tamo vratiti. Prvenstvo protiče u znaku nejednakosti i gnusnih rasističkih tretmana za koje nema opravdanja. SAD i EU, kao većinski vlasnici političko-ekonomsko-kulturnog kruga kojeg običavamo nazvati zapadna civilizacija, bezrezervno i bestidno podržavaju genocid. Svjedočimo urušavanju krhkih moralnih postavki na kojima počiva savremeni svijet. Ako kapitalizam nema alternative, onda je na slučaju Gaze demonstrirano kako se to odsustvo drugih rješenja gradi i njeguje – po svaku cijenu i uprkos svemu što se prodaje pod stavkom zapadne vrijednosti.

A fudbal kao fudbal, sam po sebi neodoljiv. Redaju se golovi, smjenjuju se akcije, male, siromašne zemlje povremeno pokažu zube bogatim i moćnim. Svega bi tu lijepog, neodoljivog i magijskog bilo da nije gnusne sjene koja prati sve što ljudi danas rade. Šta da poručimo onima koji u ovom trenutku stradaju? Nije neka utjeha i male su šanse da se i vama to dogodi, ali samo da znate, na brdovitom Balkanu ima jedna zemlja koja je četiri godine prolazila golgotu sličnu vašoj, pa eno je danas, živa i zdrava, tuče se s najjačima i – ako ništa – ima navijače koji iz utakmice u utakmicu potvrđuju sopstvenu lidersku poziciju. Teško da se to može ponoviti, slabi su izgledi, ali kad je utjeha u pitanju – držimo se one stare – bolje ikakva nego nikakva.

Padaju golovi, padaju djeca, obaraju se reklamni rekordi, ginu trudnice i starci.

Uživajmo u dugom, vrelom ljetu i njegovim čarima.