Novi izvještaj objavljen ovog mjeseca putem Harvard Dataverse otkriva da je najmanje 377.000 ljudi u Gazi „nestalo“ usljed djelovanja izraelske vojske od oktobra 2023. godine, pri čemu se vjeruje da polovinu tog broja čine djeca.

Izvještaj, čiji je autor izraelski profesor Yaakov Garb, koristi analizu zasnovanu na podacima i prostorno mapiranje kako bi ispitao na koji način izraelski napadi na civile i onemogućavanje dostave pomoći dovode do dramatičnog pada broja stanovnika u toj enklavi.

Prema Garbovim nalazima, stvarni broj ubijenih mogao bi biti znatno veći od zvaničnog broja poginulih, koji trenutno iznosi oko 61.000.

Mape u izvještaju, zasnovane na procjenama izraelske vojske, ukazuju na to da preostalo stanovništvo u Gazi čini oko milion ljudi u Gaza Cityju, 500.000 u Mawasiju i 350.000 u centralnoj Gazi, što ukupno iznosi približno 1,85 miliona.

Prije rata, broj stanovnika Gaze procjenjivan je na 2,227 miliona. Ova razlika ukazuje na to da se najmanje 377.000 ljudi trenutno vodi kao nestalo.

Iako su neki možda raseljeni ili nestali, razmjeri tog nesklada naveli su analitičare da zaključe kako je značajan broj vjerovatno mrtav, što sugerira da bi stvarni broj stradalih mogao biti višestruko veći.

Pristup, prepreke i dizajn lokacija za pomoć

Izvještaj također kritički procjenjuje ulogu Američkom podrškom osnovane Fondacije za humanitarnu pomoć Gazi (GHF), navodeći da se čini kako je njena struktura više oblikovana u skladu s izraelskom vojnom strategijom nego prema humanitarnim potrebama.

Koristeći podatke o lokacijama i prostornu analizu, Garb zaključuje da većina stanovništva Gaze nije mogla doći do GHF-ovih centara za pomoć.

Ove lokacije bile su uglavnom nepristupačne, odsječene od južnih dijelova Gaze izraelskom kontrolom nad koridorom Netzarim. Njihovo smještanje unutar proglašenih „zonâ sigurnosti“ značilo je da su civili koji su tražili pomoć morali ulaziti u područja u koja im je izraelska vojska formalno zabranila pristup.

Prema izvještaju, loša infrastruktura, nedostatak motoriziranog prevoza i gotovo potpuni izostanak sigurnih koridora dodatno su otežavali pristup.

Garb piše da se čini kako dizajn i funkcionisanje centara za pomoć „vjerovatno djeluju kao motor za kontinuirane sukobe i nesreće“, te napominje da je model raspodjele — porcije za tačno 5,5 osoba za 3,5 dana — u suštini prisiljavao civile da više puta prelaze opasne, militarizirane zone.

„Činjenica da se četiri od pet centara nalaze južno od koridora Morag – za koji su izraelski zvaničnici više puta naveli da predstavlja ciljnu destinaciju za koncentraciju Palestinaca raseljenih iz ostatka Gaze uoči predstojeće eskalacije vojnih napada – nije nimalo ohrabrujuća“, upozorava izvještaj.