Piše: Chris Hedges

Ovo je kraj. Posljednje, krvlju natopljeno poglavlje genocida. Uskoro će biti gotovo. Sedmice. Najviše. Dva miliona ljudi nalazi se među ruševinama ili pod otvorenim nebom. Svakodnevno desetine bivaju ubijene i ranjene od izraelskih granata, projektila, dronova, bombi i metaka. Nedostaje im čista voda, lijekovi i hrana. Došli su do tačke potpunog sloma. Bolesni. Povrijeđeni. Uplašeni. Poniženi. Napušteni. U bijedi. Gladuju. Bez nade.

Na posljednjim stranicama ove horor priče, Izrael sadistički mami izgladnjele Palestince obećanjima o hrani, navodeći ih da se okupe na uskom i prenapučenom pojasu zemlje dužine devet milja koji graniči s Egiptom. Izrael i njegova cinično nazvana „Fondacija za humanitarnu pomoć Gazi“ (GHF), navodno finansirana od strane izraelskog Ministarstva odbrane i Mossada, koriste glad kao oružje. Palestince mame ka južnoj Gazi na isti način na koji su nacisti izgladnjele Jevreje iz varšavskog geta mamili u vozove za logore smrti. Cilj nije nahraniti Palestince. Niko ozbiljno ne tvrdi da ima dovoljno hrane ili centara za pomoć. Cilj je nagurati Palestince u strogo čuvane logore i deportovati ih.

Šta slijedi? Davno sam prestao pokušavati predviđati budućnost. Sudbina uvijek pronađe način da nas iznenadi. Ali doći će do konačne humanitarne eksplozije u klaonici ljudskih života koja je Gaza. Vidimo to u masama Palestinaca koje se očajnički bore da dobiju paket hrane — što je rezultiralo time da su izraelski i američki privatni izvođači ubili najmanje 130 ljudi i ranili više od sedam stotina tokom prvih osam dana podjele pomoći. Vidimo to i kroz podršku Benjamina Netanyahua oružanim bandama povezanim s ISIS-om u Gazi, koje pljačkaju zalihe hrane. Izrael, koji je u ciljanim likvidacijama eliminisao stotine zaposlenih u Agenciji Ujedinjenih nacija za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA), ljekara, novinara, državnih službenika i policajaca, orkestrirao je kolaps civilnog društva.

Pretpostavljam da će Izrael olakšati probijanje ograde duž egipatske granice. Očajni Palestinci će u stampedu upasti u egipatski Sinaj. Možda će se završiti na neki drugi način. Ali će se završiti uskoro. Palestinci više ne mogu podnijeti mnogo toga.

Mi – punopravni učesnici u ovom genocidu – ostvarit ćemo naš suludi cilj pražnjenja Gaze i širenja Velikog Izraela. Spustit ćemo zavjesu na genocid koji se prenosi uživo. Ismijat ćemo sveprisutne univerzitetske programe studija Holokausta, osmišljene, ispostavilo se, ne da nas opreme za okončanje genocida, već da veličaju Izrael kao vječnu žrtvu s dozvolom za masovno klanje. Mantra “nikad više” je šala. Razumijevanje da smo krivi kada imamo sposobnost da zaustavimo genocid, a to ne učinimo, ne odnosi se na nas. Genocid je javna politika. Podržavaju je i održavaju naše dvije vladajuće stranke.

Više ništa nije ostalo za reći. Možda je upravo to i cilj — da ostanemo bez riječi. Ko se ne osjeća paralizirano? Možda je i to cilj — da nas paraliziraju. Ko nije traumatiziran? Možda je i to bilo planirano. Čini se da ništa što uradimo ne može zaustaviti ubijanje. Osjećamo se bespomoćno. Osjećamo se nemoćno. Genocid kao spektakl.

Prestao sam gledati te slike. Redove malih tijela umotanih u ćefine. Odrasle muškarce i žene bez glava. Porodice spaljene žive u svojim šatorima. Djecu koja su izgubila udove ili su paralizirana. Mrtvačke maske prekrivene prašinom na licima izvučenim ispod ruševina. Jecaje tuge. Izgladnjela lica. Ne mogu.

Ovaj genocid će nas proganjati. Odjeknuće kroz historiju snagom cunamija. Podijelit će nas zauvijek. Nema povratka.

A kako ćemo se sjećati? Nesjećajući se.

Kada se završi, svi oni koji su to podržavali, svi oni koji su to ignorisali, svi oni koji nisu ništa učinili, prepisat će historiju, uključujući i svoju ličnu historiju. Bilo je teško pronaći nekoga ko je priznao da je bio nacista u poslijeratnoj Njemačkoj ili član Klu Klux Klana kada je segregacija na jugu Sjedinjenih Država završila. Nacija nevinih. Čak i žrtava. Bit će isto. Volimo misliti da bismo spasili Anne Frank. Istina je drugačija. Istina je da ćemo, osakaćeni strahom, gotovo svi spasiti samo sebe, čak i na štetu drugih. Ali to je istina s kojom se teško suočiti. To je prava lekcija Holokausta. Bolje da se izbriše.

U svojoj knjizi „Jednog dana, svi će uvijek biti protiv ovoga“, Omar El Akkad piše:

Ako dron ispari neku bezimenu dušu s druge strane planete, ko od nas želi dizati galamu? Šta ako se ispostavi da je ta osoba bila terorista? Šta ako se osnovna optužba pokaže tačnom, pa nas zbog protivljenja optuže da simpatiziramo teroriste, izopće nas, viču na nas? Ljudi su, u pravilu, najrevnosnije motivisani najgorom mogućom stvari koja im se može desiti. Za neke, najgora moguća stvar je da im porodica nestane u raketnom napadu. Da im se cijeli život pretvori u ruševine — i da sve to bude unaprijed opravdano borbom protiv terorista koji su, po definiciji, teroristi jer su ubijeni. Za druge, najgora moguća stvar je da ih neko izvrijeđa.

Moj intervju s El Akkadom možete pogledati ovdje.

Ne možete desetkovati narod, provoditi bombardiranje zasićenjem tokom 20 mjeseci kako biste uništili njihove domove, sela i gradove, masakrirati desetine hiljada nevinih ljudi, uspostaviti opsadu kako biste osigurali masovno izgladnjivanje, protjerati ih sa zemlje na kojoj su živjeli stoljećima i ne očekivati ​​​​uzvratni udarac. Genocid će se završiti. Odgovor na vladavinu državnog terora će početi. Ako mislite da neće, onda ne znate ništa o ljudskoj prirodi ili historiji. Ubistvo dvojice izraelskih diplomata u Washingtonu i napad na pristalice Izraela na protestu u Boulderu, Colorado, samo su početak.

Chaim Engel, koji je učestvovao u ustanku u nacističkom logoru smrti Sobibor u Poljskoj, opisao je kako je, naoružan nožem, napao stražara u logoru.

“To nije odluka,” objasnio je Engel godinama kasnije. “Jednostavno reaguješ, instinktivno reaguješ na to, i pomisliš: ‘Hajde da to uradimo, samo uradimo.’ I otišao sam. Ušao sam sa tim čovjekom u kancelariju i ubili smo tog Nijemca. Sa svakim ubodom rekao sam: ‘Ovo je za mog oca, za moju majku, za sve te ljude, sve Jevreje koje ste ubili.’”

Zar iko očekuje da se Palestinci ponašaju drugačije? Kako bi trebali reagovati kada Evropa i Sjedinjene Američke Države, koje sebe predstavljaju kao predvodnike civilizacije, podržavaju genocid koji je zaklao njihove roditelje, njihovu djecu, njihove zajednice, okupirao njihovu zemlju i sravnio njihove gradove i domove sa zemljom? Kako da ne mrze one koji su im to učinili?

Kakvu poruku je ovaj genocid poslao, ne samo Palestincima, već svima u Globalnom Jugu?

To je nedvosmisleno. Vi ne značite ništa. Humanitarno pravo se na vas ne odnosi. Nije nas briga za vašu patnju, za ubistvo vaše djece. Vi ste štetočine. Bezvrijedni ste. Zaslužujete da budete ubijeni, izgladnjivani i protjerani. Treba da budete izbrisani s lica zemlje.

„Kako bi se sačuvale vrijednosti civilizovanog svijeta, potrebno je zapaliti biblioteku“, piše El Akkad.

Dići džamiju u zrak. Spaliti masline. Obući se u donji veš žena koje su pobjegle, a zatim slikati. Sravniti univerzitete sa zemljom. Pljačkati nakit, umjetnine, hranu. Banke. Hapsiti djecu zbog branja povrća. Strijeljati djecu zbog bacanja kamenja. Paradirati zarobljene u donjem vešu. Polomiti čovjeku zube i gurnuti mu četku za WC u usta. Pustiti borbene pse na čovjeka sa Downovim sindromom, a zatim ga ostaviti da umre. U suprotnom, necivilizirani svijet bi mogao pobijediti.

Postoje ljudi koje poznajem godinama i s kojima više nikada neću razgovarati. Oni znaju šta se dešava. Ko to ne zna? Ne žele da rizikuju da otuđe kolege, da ih neko okleveta kao antisemite, da ugroze svoj status, da budu ukoreni ili izgube posao. Ne rizikuju život, kao što to čine Palestinci. Rizikuju da uprljaju jadne spomenike statusa i bogatstva koje su čitav život gradili. Idole. Klanjaju se tim idolima. Obožavaju ih. Robuju im.

Pred nogama tih idola leže deseci hiljada ubijenih Palestinaca.

9. juni 2025.

Izvor: https://chrishedges.substack.com/p/the-last-days-of-gaza