Irski revolucionar Bobby Sands je 1977. godine zbog posjedovanja oružja drakonski osuđen na četrnaest godina zatvora. Dok je služio kaznu izabran je i za zastupnika u parlamentu Velike Britanije, ali mandat nije preuzeo jer je svega par sedmica nakon izbora umro u zatvorskoj bolnici zbog posljedica štrajka glađu.

Prije nego što će ga principijelnost i odlučnost odvesti u smrt, u svom je dnevniku Ircima ostavio misao koja se zasigurno može ubrojiti među najupečatljivije i najljepše poruke trijumfa, oprosta i nade. „Naša će osveta biti smijeh naše djece“, napisao je.

Ne znamo jesu li nadležni u sarajevskoj općini Centar čuli za Bobbyja Sandsa i njegovu poetičnu poruku koja sve ljude svijeta, ne samo Irce, upućuje na traženje utjehe za bol prošlosti, snage za svakodnevicu i nade za budućnost u nečemu tako prirodnom – u radosti života. Ako i jesu čuli za Sandsov stih, uvijek nam svoju odluku da vlasničkim psima zabrane pristup Velikom parku mogu opravdati time što ovaj Irac nije rekao ništa konkretno za kerove i drugu faunu, međutim, suština ove poruke – itekako primjenjive na naše društvo – je više nego jasna.

Naša najveća osveta onima koji su željeli da nas ne bude sigurno jeste bezbrižni smijeh naše djece, ali su to i sve druge stvari koje nas čine sretnima i živima – ona kafa koju ispijamo satima, uživanje u mirisu lipa u proljeće, osluškivanje zvukova pulsirajućeg grada, pa i trka onog psa koji će i stotinu puta otrčati po bačenu lopticu. Život u svoj njegovoj punoći, sa svim ljudima koji ga žive i sa svim onim što oni rade – to je najveća i najžešća osveta onima koji su željeli da ga zatru.

A nije sad da po takvu poruku moramo ići čak do Irske. Šta je sa našim Makom Dizdarom? Da li ga stvarno čitamo ili ga doživljavamo samo kao lika na ceneru? Da li stvarno razumijemo njegov zapis

„Jer ovdje se ne živi samo da bi se živjelo

Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo

Ovdje se umire da bi se živjelo“

ili smo ga sveli na puki epitaf kojeg klešemo na spomenike ne razmišljajući o njegovoj poruci?

Dostojanstvo prostora ili negacija radosti života?

Sviđala nam se ona ili ne, ishitrena i nepromišljena odluka vlasti općine Centar da zbog zaštite „dostojanstva prostora“ zabrani boravak vlasničkih pasa u Velikom parku jeste upravo negacija radosti života kao svega što nam o smislu opstanka poručuju i Sands i Dizdar. Ona je nesvjesni pokušaj reduciranja društva na skupinu živih nišana i spomenika, čija je suština postojanja sjećanje na prošlost i oprez prema svemu što bi – ne daj Bože – pokazalo znake zacjeljenja rana.

S druge strane, ni diskusija koju je ova odluka izazvala u javnosti ne pokazuje da smo naučili puno toga o kulturi sjećanja i kulturi života. Kao i svaka druga polemika u Sarajevu, i ova o psima se svela na raspravu o pedigreu učesnika u njoj, uz salve međusobnih uvreda, etiketiranja i omalovažavanja koje bi ozbiljno narušile dostojanstvo našeg javnog prostora, ukoliko bismo bili sigurni kako takvo nešto još uvijek postoji.

Nego, vratimo se kulturi sjećanja i zaštiti dostojanstva i pogledajmo kroz dva svježa primjera kako to izgleda u praksi. Počnimo, recimo, od spomen-ploče koja je postavljena na zgradi u ulici Hasana Kikića u kojoj je nekad živio Abdulah Sidran. Ostavimo po strani jeftini dojam kojeg ostavljaju materijal od kojeg je spomen-ploča izrađena i način na koji je pričvršćena, ali u onih šturih desetak riječi koje su na nju stavili odavači počasti uspjelo se ugurati nekoliko pravopisnih grešaka.

Naravno, ovo ne govori ništa o samom Avdi Sidranu, ali puno govori o onima koji su ostali da njeguju sjećanje na njega i štite to famozno dostojanstvo. Staviti gramatički nepravilan tekst na spomen-ploču pjesniku, piscu i scenaristi vam je otprilike kao da na spomenik nekom mirotvorcu stavite automatsku pušku.

Za drugi primjer nakon jednog pjesnika pogledajmo dva pjevača iz iste generacije, iz vremena zlatnog doba pop-kulture u Sarajevu. Riječ je o Davorinu Popoviću i Kemalu Montenu. Obojica su u našem glavnom gradu dobili parkove, i nije poznato da li je iko potegnuo inicijativu za zaštitu dostojanstva tih prostora ili ovi velikani – prema mišljenju onih kojima su smetali psi u Velikom parku iz nekog razloga zaslužuju mlazove psećeg urina koji zimi snijeg boje u žuto.

Kako se ostvariti u ulozi inicijatora

Činjenica je da ni održavanje dostojanstva ovih parkova nije na Bog zna kakvom nivou, ali to samo pokazuje naše licemjerje, fušeraj sa kojim pristupamo kulturi našeg sjećanja te elementarno nepoštovanje prema veličinama našeg zajedničkog naslijeđa. Jedino gdje nikad ne podbacimo, to je onda kad se treba ogrebati o njihov socijalni kapital.

Nekad se tako čini da društveno-politička elita ovog grada u niskom startu čeka da neko od njihovih uglednijih sugrađana preseli na onaj svijet kako bi baš oni bili prvi koji su izišli sa idejom ili inicijativom da se nešto nazove po imenu upravo preminulog ili preminule. Prava je šteta što Sarajevo nije nešto poput Manhattana, sa stotinama neimenovanih ulica i uličica pa da svaki zastupnik, vijećnik ili kakav član kakvog odbora može doći na svoje i ostvariti se u ulozi inicijatora.

Pri tome se da uočiti i jedan paradoks – naime, što je inicijator manje čitao/slušao/gledao djela pokojnika/ce to su veće šanse da će prije iskoračiti sa inicijativom nadijevanja imena ili u njoj biti najbučniji. Cijela stvar se tako svela na to da obično oni koji su lik poznavali slabo a djelo gotovo nikako drugima drže lekcije o „poštovanju lika i djela“, iako smisao svojih lekcija iscrpljuju u vlastitom parazitiranju na društvenom kapitalu ljudi kojima nisu dorasli ni na koji način.

Da nije tako, vjerovatno bismo imali redovne kulturne događaje kojima bismo njegovali sjećanja na Davorina i Kemala i pronosili ta sjećanja po regiji i svijetu onako kako je to Zoran Predin učinio sa pjesmama Arsena Dedića kojima je udahnuo novi život i – između ostalih mjesta – nedavno ih donio i u Sarajevo. Mi smo, s druge strane, Davoru i Kemi posvetili parkove i spomenike i zaglavili u diskusijama oko toga smiju li po njima hodati psi.

„Kad ne bude mene, kada dođu drugi dječaci k'o ja“, pjevao je Davorin, očito pogrešno pretpostavljajući da će nakon njega doći djeca koja će njegove pjesme pjevati po parkovima i na taj način čuvati dostojanstvo i njegovog naslijeđa i tih javnih prostora. Upravo zbog toga su ta djeca bila omiljeni cilj artiljerije Stanislava Galića – cilj je bio ubiti one koji su trebali naslijediti pjesmu, sliku, priču i duh Sarajeva. Ukoliko nestane njih, nestaće i Sarajeva i svega što ono predstavlja, ili misli da predstavlja.

Kultura sjećanja između političkih poena i trajnog naslijeđa

Davorinu i Kemi dugujemo da slavimo njihove pjesme. Sidranu smo dužni da ga čitamo i citiramo. Svim preminulim velikanima dužni smo da stvaramo djela sa kojima ćemo ih nadmašiti, a ubijenim sugrađanima dugujemo da živimo i slavimo život. U suprotnom ćemo se pretvoriti u puke čuvare dostojanstva onih kojima dugujemo naše živote od nas samih i od onih sa kojima dijelimo i život i prostor. Da nije tako, jedan i jedini Mak bi napisao da se ovdje umire da bi se sjećalo, a Bobby Sands bi vjerovatno poručio da ćemo se umjesto smijehom svetiti muklom i turobnom tišinom.

Populističko podilaženje inicijativama koje odslikavaju isključive svjetonazore nije ništa novo, ali u perspektivi neće ništa novo ni donijeti. U nemoći i neznanju da čuvamo kulturu sjećanja onako kako treba zabranjujemo drugima da rade sve što mi mislimo da ne treba. U nemoći nadležnih da zaštite materijalne spomenike nameću se zabrane humanog duha i od javnog prostora se prave kazneni prostori dostojanstva u kojem se olako sviraju penali za drugačije mišljenje i postojanje. A za to nismo ni umirali, niti za to trebamo živjeti.

Jedna zabrana slijedi drugu, pa će se tako – nakon što je zabranjeno uvođenje kućnih ljubimaca – možda neko sjetiti da je i pjevanje u parku određen vid narušavanja dostojanstva javnog prostora. Možda neko sa skrivenom namjerom da olakša održavanje parka nadođe i na ideju da u njemu zabrani unošenje hrane i pića. A možda na kraju nekome zasmeta i smijeh djece…

Razni podnosioci inicijativa, čuvari, nedavači i nedopuštači obično ne razmišljaju tako daleko, i njihove inicijative su obično same sebi svrha. Sve što njih zanima su brzi politički i populistički poeni, ali na društvu u cjelini je da se zapitamo gdje idemo i da se zabrinemo na sada već izvjesnom mogućnošću da zbog načina na koji pristupamo kulturi sjećanja postanemo generacija koje se neće sjećati baš niko.