Zašto su neki narodi u svijetu višestruko marginalizirani? Što dovodi do toga da ih se sustavno označava kao prijetnju, kao nepoželjnu kategoriju koju treba nadzirati, istisnuti, pa čak i istrijebiti? Tko odlučuje o tome čiji su životi vrijedni, a čiji se mogu izbrisati bez posljedica? Na suprotnim krajevima svijeta, ali povezani gotovo identičnim obrascima institucionalnog nasilja i dehumanizacije, nalaze se Palestinci i Rohinje muslimani – narodi čija se prava, povijest i postojanje sustavno brišu. I dok se o Rohinjama u medijima povremeno izvještava, često s tonom zapadne moralne nadmoći i selektivne empatije, istodobno ti isti zapadni akteri aktivno prešućuju ili opravdavaju vlastite zločine i zločine svojih saveznika nad Palestincima. Licemjerje međunarodne zajednice jasno je u tome što osuđuje brutalnosti samo kada su dovoljno udaljene od njezinih interesa, dok istovremeno šuti nad zločinima koje financira ili prešutno podupire. Unatoč zemljopisnoj udaljenosti, Palestince i Rohinje povezuje duboko ukorijenjeni mehanizam negacije identiteta, poricanja prava i normalizacije nasilja – procesi koji su preduvjet svakog genocida.

Istrebljenje nepoželjnih uljeza

Genocid nad Rohinje muslimanima u Mijanmaru rezultat je višedesetljetne sistemske represije i ideološki utemeljene mržnje, potaknute spojevima vjerske netolerancije, etničkog nacionalizma i državno organiziranog nasilja. Rohinje su muslimanska manjina u većinski budističkoj zemlji, koju mijanmarske vlasti uporno negiraju kao autohtonu etničku zajednicu, nazivajući ih „ilegalnim uljezima“ iz Bangladeša, unatoč njihovom višestoljetnom prisustvu u regiji Rakhine. Zakon o državljanstvu iz 1982. institucionalizirao je njihovu pravnu nevidljivost, brutalno im oduzevši osnovna građanska prava poput pristupa obrazovanju, zdravstvu, zapošljavanju i slobodi kretanja, čime su pretvoreni u ljude drugog reda bez pravnog statusa i dostojanstva. Sustavna dehumanizacija dodatno je podržana državnim narativima i propagandnim medijima, koji ih prikazuju kao egzistencijalnu prijetnju, dok je eksplozija govora mržnje na društvenim mrežama dodatno normalizirala nasilje nad njima i poticala linčerski mentalitet u javnosti. Iako su napadi i represivne mjere bili prisutni desetljećima, eskalacija je uslijedila 25. kolovoza 2017., kada je rohinjska pobunjenička skupina ARSA napala nekoliko policijskih postaja, što je mijanmarska vojska iskoristila kao izgovor za pokretanje nemilosrdne kampanje etničkog čišćenja. Uslijedila je široko koordinirana operacija koja je uključivala plansko spaljivanje sela, masovna silovanja, egzekucije i mučenja, što su organizacije poput Human Rights Watcha i Amnesty Internationala jasno okarakterizirale kao zločine protiv čovječnosti. Preko 740.000 Rohinja bilo je prisiljeno napustiti domove i potražiti spas u Bangladešu, gdje danas više od milijun njih živi u izbjegličkim kampovima poput Cox’s Bazara, u uvjetima koji graniče s humanitarnom katastrofom. Unatoč opsežnim dokazima, međunarodna zajednica je reagirala mlako, sporadično i uglavnom simbolično, što je dodatno osnažilo nekažnjivost mijanmarskih vlasti. Tek 2022. godine, SAD su službeno priznali da se nad Rohinjama dogodio genocid, čime je međunarodna kvalifikacija konačno izrečena, premda bez konkretnih posljedica za počinitelje.

Položaj Rohinja ogoljuje univerzalne mehanizme dehumanizacije i etničkog čišćenja, a njihove sudbine u mnogočemu odražavaju iskustvo Palestinaca – obje zajednice sistematski su lišene prava, izložene su nasilju, prisilnom raseljavanju i žive u egzilu, dok globalne sile uglavnom izbjegavaju ozbiljno intervenirati. I Rohinje i Palestinci žive u trajnoj nesigurnosti, bez jasne političke perspektive i s ograničenom međunarodnom solidarnošću. Mijanmarska vlast tvrdi da Rohinje nisu stvaran narod, nego produkt kolonijalne migracije, ali stvarnost pokazuje duboko ukorijenjenu zajednicu kojoj je sustavno uništeno pravo na postojanje. Bangladeš, premda privremeno utočište, sve otvorenije iskazuje netrpeljivost prema rohinjskim izbjeglicama, pokušavajući ih izolirati na udaljenim, nepristupačnim lokacijama poput otoka Bhasan Char. Tragedija Rohinja ostaje jedno od najstrašnijih i najzanemarenijih poglavlja suvremene povijesti, gdje se brutalnost susreće s institucionalnom šutnjom svijeta.

Kad se zločin nagrađuje: Suu Kyi, Weiss i ironija mira

Premijerka Mijanmara Aung San Suu Kyi, nekoć slavljena kao simbol otpora i dobitnica Nobelove nagrade za mir, danas se pred Međunarodnim sudom pravde suočava s optužbama za genocid. Pod njezinim političkim vodstvom, mijanmarska vojska provodila je brutalne kampanje protiv muslimanske manjine Rohinja: sela su spaljena, tisuće ljudi ubijene, žene silovane, djeca protjerana. I sve to uz šutnju ili opravdanje tadašnje vlasti. Na drugom kraju svijeta, Daniella Weiss – izraelska ekstremistkinja i zagovarateljica ilegalnih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali – nominirana je za istu mirovnu nagradu. Nagradu čija bi svrha trebala biti promicanje suživota, humanosti i solidarnosti. Ovdje se otkriva bolna sličnost između palestinskog naroda i Rohinje muslimana: oba su naroda žrtve sustavne represije, a njihovi tlačitelji bivaju glorificirani. Oni koji promiču ili opravdavaju politiku progona i nasilja često se prikazuju kao zaštitnici mira. Svijet promatra – i prečesto aplaudira. Takva normalizacija nasilja omogućuje da se genocid i okupacija predstave kao „obrana”, a otpor kao „terorizam”. Kad se simbolima mira kite oni koji omogućuju patnju, šalje se opasna poruka: da je sila prihvatljiva ako se pravilno upakira. Genocid je teško dokazati – traže se dokazi znanja i namjere. No moralna jasnoća ne zahtijeva sud. Kad politički lideri aktivno sudjeluju u progonima ili ih štite, pitanje nije što se može dokazati, već što smo spremni tolerirati. Ono što ostaje nije pravda, već spektakl. Nalik distopiji iz filma Igre gladi, globalna publika promatra dok nevini gube sve. Jesmo li otupjeli? Ili jednostavno gutamo sve što nam serviraju – jer smo gladni senzacije? Kad se ratni zločinci prikazuju kao mirotvorci, postajemo suučesnici. Povijest će pamtiti – ne zato što nismo znali, nego zato što smo gledali i šutjeli.

Senzibilna rasprava kao ključ razumijevanja

Narativi poput genocida nad Rohinjama ne smiju ostati zakopani u suhoparnim izvještajima ni svedeni na brojeve – takve tragedije moramo razumjeti kroz oči i glasove onih koji su ih preživjeli. Ključno je da ih ne doživljavamo kao „neke tamo“ priče iz „divljih krajeva“, gdje se „oni oduvijek tuku”, jer takav pogled nije samo ignorantski – on je opasno samozadovoljan. Ratna silovanja, sistemska represija, čišćenje naroda i iskorištavanje slabijih zbog geopolitičkih interesa nisu daleke, tuđe pojave. To je realnost današnjeg svijeta – globalna distribucija oružja, ekonomska podčinjenost i šutnja pred zločinima samo potvrđuju da nijedno društvo nije izvan domašaja nasilja.

U toj borbi protiv ravnodušnosti, presudnu ulogu ima senzibilno, odgovorno novinarstvo – novinarstvo koje ne gazi preko trauma zbog klikova, nego sluša, prenosi, čuva i osnažuje. Važna su osobna svjedočanstva, jer lice jednog čovjeka govori više od hiljadu izvještaja. U njima su istine koje ne smijemo zaobići: uništena djetinjstva, izgubljeni domovi, tijela pretvorena u bojišta. Novinari koji imaju hrabrosti da te istine pretoče u riječi, ne čine to samo iz profesije, već iz etičke odgovornosti da javnost suoče s onim što bi najradije zaboravila. Marginaliziranim narodima poput Rohinja i Palestinaca ne treba sažaljenje – treba im svijest svijeta, solidarnost i konkretna pomoć. Bitno je da o njima govorimo s dubokom pažnjom, da se ne zadržimo na površini, nego da zadremo u korijene – kako bismo prepoznali uzorke represije, razumjeli konstrukciju Drugoga i osvijestili kako se moć koristi za potiranje identiteta. Samo tako možemo prestati gledati sa strane i početi djelovati – jer ako njihove priče ne prepoznamo kao potencijalno i svoje, onda nećemo prepoznati ni trenutak kada povijest zakuca na naša vrata.

Njihove strašne priče ne možemo konzumirati samo kroz klik na tekst i ostavljanjem emotikona sa suzama, skrolati na drugi sadržaj i brzo zaboraviti. Fokus nam postaje sve nemarniji i u žurbi smo da saznamo što više informacija, trača, šokova kako bismo nahranili dnevnu dozu znatiželje. Da prođe dosada, ili, da se, možda utješimo, jer tamo negdje na periferijama je mnogo gore. Odjednom naša rutina i nije tako bezlična. No upravo svjedočanstva su s razlogom tu, da nas protresu, da nas opomenu i probude iz uljuljkane zone komfora. Da nas natjeraju da ne okrećemo glavu, jer slične se stvari događaju i na mjestima koje smatramo „našima“. Nasilje nad ženama, djecom, starijima u ratu nije kulturno specifično – ono je postalo univerzalno sredstvo brutalnosti kad institucije padnu, a ljudskost nestane. I zato treba slušati svjedočanstva. Ne zbog morbidne znatiželje, nego da se sjećamo. Jer ako se sjećamo – možda nećemo ponavljati.