Kada je 2014. godine Viktor Ivančić objavio knjigu „Radnici i seljaci“ Boris Postnikov je u svom prikazu ustvrdio kako je iz naslova izostala poštena inteligencija, od koje ionako nije ostalo ništa (Nigdje ‘poštene inteligencije’ – Portal Novosti). Jedanaest godina poslije Poštena inteligencija naslov je knjige Viktora Ivančića objavljene u izdanju riječkog Ex Librisa. Pogrešno bi, međutim, bilo pomisliti kako je autor time demantovao Postnikova, čak naprotiv. S podnaslovom Novinarstvo i duh kapitalipse, ova zbirka eseja kritički je pogled na profesiju koja je, kako kaže Ivančić, u odumiranju.

Knjiga je svojevrsni dva u jedan: prvih pet eseja preneseni su iz knjige Zašto ne pišem i drugi eseji objavljene 2010. godine, dok je drugi dio knjige Što da se ne radi sastavljen od šest eseja novijeg datuma. „Crvena nit“ svih njih je pad etičkih standarda u novinarstvu i njegovo propadanje pod naletom liberalnog kapitalizma (otud i sjajna kovanica kapitalipsa u podnaslovu knjige) i njegove sprege s politikom. Tu je crvenu nit Ivančić zadržao u svojim esejima 16 godina, koliki je raspon njihovog objavljivanja, pa je ova knjiga i svojevrstan dokaz da najbolji novinari i veliki autori imaju visoko postavljenu ljestvicu etičkih standarda i odbijaju je spustiti unatoč protoku vremena. S principima, naprosto, nema kompromisa i to je ono što Ivančić ovom knjigom zagovara, ali i na vlastitom primjeru dokazuje.

Povratak poštene inteligencije

Poštena inteligencija netipična je knjiga, ne samo po tome što, služeći se ironijom, sarkazmom i alegorijama, demaskira ključne probleme medijske scene danas (kako globalne, tako i one u regionu), nego i po svojoj formi, u kojoj nema predgovora, uvoda, zaključka, recenzenata, odnosno ustaljenih manira pisanja naučnog djela. Ipak, za razliku od mnogih koje sve navedeno imaju, ali ih to ne čini vrijednim spomena, za ovu knjigu ne libimo se ustvrditi kako je vrhunsko naučno djelo i može biti sjajan udžbenik novinarske etike, pod uslovom da studenti novinarstva imaju dovoljno razvijenu kritičku misao i analitičku kompetenciju za razumijevanje Ivančića. On, naime, u svojim esejima ne uočava očigledno, ne navodi opšta mjesta, niti se bavi istraživanjem onoga što je svima već poznato. Naprotiv. Upravo to smatra pokazateljima propasti novinarstva i na to ukazuje od 2009. kada je objavljen najstariji od ovih eseja. „Novinarstvo se prilagodilo pravcima općedruštvenog napretka: preživljuje kao vlastita parodija“  (str. 26). I tada (u eseju Siva zona ljubičice bijele), ali i 12 godina poslije, u eseju Baršunasta retardacija, Ivančić upozorava na opasnost puke proizvodnje sadržaja, umjesto istinskog novinarskog poziva. U imaginarnom razgovoru sa „proizvođačem sadržaja“ iz (možda ne tako) daleke budućnosti, koji je personifikacija svega onoga što novinarstvo nije, a kojeg „krase“ „privrženost, konstruktivnost, sklonost netalasanju“ (str. 184), Ivančić ukazuje kako je neprirodni savez između kapitala i medija uzrokovao transformaciju novinarstva u „informativnu industriju“ koja zasipa publiku morem nebitnih sadržaja („informativnih bespotrebnosti“ (str. 189)), istovremeno prodajući njenu pažnju oglašivačima. U takvom okruženju „profesionalni je novinar postao nepodnošljiv teret za daljnji razvoj informativne industrije. Em je skup i nemilice bi trošio sredstva za istraživanja, provjere podataka i slične izlišnosti, em je sklon da kritikom, sumnjom i propitivanjem nepotrebno uznemiruje ekonomske i političke sponzore. Prema tome, najbolji je kad ga nema.“ (str. 187).

Takva je informativna industrija, smatra Ivančić, „na pogrešnoj strani barikade“ (str. 221). Novinarstvo je sve suprotno tome i ono „ispunjava svoju svrhu tek kada istini pribavlja moć koja će je osposobiti da nanese ozljedu moći koja se na istinu ne obazire. Po mogućnosti, ozljedu sa smrtnim ishodom.“ (str. 221) Ovom svojevrsnom definicijom profesije završava esej Širenje prostora Gulaga, ali i sama knjiga. Isti esej definiše i razliku između kritičke javnosti i javnog mnijenja, navodeći kako „kritičku javnost može činiti mala skupina ili čak jedna ličnost, dok je javno mnijenje uvijek zastrto većinskim mišljenjem.“ (str. 216) Ni kvalitetno novinarstvo, ni kritička javnost, prema mišljenju autora, ne mogu opstati u ozračju liberalnog kapitalizma, budući da on, naprosto, podrazumijeva podaničko služinčenje novinarstva vlasnicima krupnog kapitala, o čemu posebno detaljno govori prvi esej, ali se, zapravo, u svim esejima razbija mit slobodnog tržišta kao garanta slobodnog novinarstva.

„Što se takozvanog slobodnog tržišta tiče,“ kaže Ivančić, „smatram da je pošteno priznati kako uopće ne postoji tržišno-poslovni model koji bi dao novinarstvo s demokratskom funkcijom u demokratskom društvu.“ (str. 189). Zašto je tome tako? Zato što, smatra Ivančić, „nešto poput slobodnog tržišta zapravo i ne postoji. Ako se još i možemo osloniti na imenicu, pridjev je krajnje problematičan, jer iskustvo nas uči da se radi o uvezivanju državne i ekonomske moći u jednu te istu oligarhijsku strukturu.“ (str. 186).

Novinarstvo kao javno dobro i prostor otpora

Iako je cijela knjiga svojevrstan pledoaje profesionalnom novinarstvu, kojeg Viktor Ivančić živi od početka 1980-tih kada je ušao u profesiju, ona je i žestoka kritika onima koji se u toj profesiji predstavljaju profesionalcima, a čine sve da se približe ili se čak „etabliraju kao nerazdruživi dio vladajućeg aparata, jedan od njegovih ubitačnijih krakova moći.“ (str. 159) U tom konteksu oštricu svoje kritike autor usmjerava na pojam neutralnosti u novinarstvu, u kojem je „novinar svjedok koji je prisutan zato da bi odsustvovao“ (str. 161), a „kritičko novinarstvo opstaje kao stanje izgnanstva.“ (str. 161). Novinarstvo, naime, nije tu da bude dio dominantnih narativa, da podupre i podrži interese (političkih i ekonomskih) moćnika, istovremeno otupljujući kritičku svijest javnosti trivijalizacijom i hiperprodukcijom medijskih sadržaja, a posebno nije tu da fingira popravljanje stanja u društvu dok se istovremeno pridružuje vladajućem konformizmu. To je, u najkraćem, poruka ove knjige.

„Uvijek sam smatrao da je dobro novinarstvo ono koje stvara nelagodu, koje uznemiruje,“ kaže njen autor (str. 52). No, problem sa takvim novinarstvom je što „ukoliko stvarate nelagodu napustit će vas sponzori, ekonomski i politički, tim lakše ako ih nikad niste ni imali. Ili će se ustobočiti tzv. društvena zajednica, na čelu sa demokratski izabranim klaunovima, jer se petljate u njeno svakodnevno vegetiranje, a i poznato je da se nekim vrstama nelagoda obično pruža kolektivni otpor.“ (str. 51) Ova, tako precizna (pre)slika današnje medijske i društvene stvarnosti, istovremeno je i njena dijagnoza i kritika.

Moguće je da će se nekim od čitatelja knjige Poštena inteligencija: novinarstvo i duh kapitalipse (a možda i samom njenom autoru) ova vrsta prikaza učiniti tek kompilacijom odabranih (i iz konteksta istrgnutih) citata, no oni bi, zapravo, trebali poslužiti kao kroki-portret jedanaest eseja koji se, svaki na svoj način, bave suštinom novinarske profesije i njenom društvenom ulogom. Treba, međutim, reći da se, možda čak i kao nus-proizvod analize medijskih trendova u posljednjih 16 godina kojom se bavi ova knjiga, autor na nekoliko mjesta dotiče i medijske pismenosti.

U prvom eseju, napisanom 2009. godine, iako dijelom i ironično, Viktor Ivančić kaže „da će uvijek biti onih koji znaju pisati i, važnije, onih koji znaju čitati.“ (str. 31). U devetom, napisanom 2021. godine, ukazuje kako „neinformirani (ili tendenciozno preinformirani) građanin – građanin koji zapravo ne poznaje svoje društvo i nema mogućnost uvida u skrivene manevre vladalaca – može biti samo objekt manipulacije, poželjna sorta socijalnog invalida, a ne aktivni i osviješteni sudionik društvenog života.“ (str. 190). Zato bi, smatra Ivančić, profesionalno novinarstvo valjalo smatrati javnim dobrom i, kao takvo, trebali bi ga podržavati upravo građani svjesni da im je ono potrebno. Tako bi ono imalo potencijal da se oslobodi „komercijalnih obligacija, isto kao i onih političkih“ (str. 190), a time i da bude u službi javnosti i javnog interesa.

Ako bismo, ukratko, trebali kazati šta knjiga Poštena inteligencija: Novinarstvo i duh kapitalipse nije, a šta jeste, usudili bismo se reći da ona nije autorov obračun sa jednim vremenom (početkom 21. stoljeća i, u naznakama, s 1990-tima) i njegovim akterima, iako su događaji iz tog vremena, uglavnom, poslužili kao povod nastajanja eseja koji su u knjizi objedinjeni. Ivančić, naime, ne bi bio jedan od vodećih regionalnih angažiranih novinara i intelektualac par excellence da nema vrhunski, gotovo prirođeni, talenat da ode puno, puno dalje od deskripcije aktuelnog trenutka i izdigne svoje opservacije na meta-razinu, nudeći čitateljima, posebno onima kojima je novinarstvo profesija ili akademski interes, dubinsko i suštinsko propitivanje njegove uloge, svrhe, ali i (ne)mogućnosti opstanka u budućnosti. Takvo propitivanje ne bi bilo moguće bez impresivne novinarske biografije autora, ali i bez njegovog izvanrednog poznavanja politološke, komunikološke i sociološke teorije. Tamo gdje je to potrebno, Viktor Ivančić će pozvati „u pomoć“ osobno iskustvo, dok će na drugim mjestima u knjizi „progovoriti“ Sloterdijk, McChesney, ali i Hannah Arendt. Upravo to su (samo neki) od razloga zašto ovu knjigu treba uvrstiti u studijske programe novinarstva i komunikologije i zašto ona jeste (istina, netipičan) udžbenik medijske etike.

Dodatni razlozi zašto bi je upravo novinari, ali i medijski (i drugi) analitičari, te istraživači u oblasti medija i novinarstva trebali čitati ogledaju se visokoj autorskoj kvaliteti Viktora Ivančića: nećemo reći ništa novo ako konstatujemo da je Ivančić vrhunski erudita, sklon dubokom promišljanju, ali u ovim esejima on dodatno demonstrira i svoj princip da se za pisanje svakog eseja detaljno pripremi, temu istraži, svaku rečenicu promisli, a poruku „provuče“ kroz osobni i profesionalni etički filter (uslijed čega jednaku vrijednost imaju i eseji nastali 2009, kao i oni iz 2021. ili 2023. godine). Ovako pišu veliki. I zato je vrijedno čitanja.