O Herojima i zločincima
Napustio nas je veliki književnik Filip David. Žurnal je iz nekoliko intervjua, koje je dao za različite regionalne medije, izabrao najzanimljivije dijelove. Te rečenice podsjećaju nas koliki gubitak za čitavo društvo predstavlja njegov odlazak.
Filip David rođen je u Kragujevcu 1940. godine. Bio je književnik, dugogodišnji urednik Dramskog programa Televizije Beograd i profesor Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Napisao je više TV drama, drama i filmskih scenarija. Objavio je knjige pripovjetki: “Bunar u tamnoj šumi”, “Zapisi o stvarnom i nestvarnom”, “Princ vatre”, ”Sabrane i nove priče”. Romane: “Hodočasnici neba i zemlje”, “San o ljubavi i smrti”. Knjige eseja: “Fragmenti iz mračnih vremena”, “Jesmo li čudovišta”, “Svetovi u haosu”. Sa Mirkom Kovačem napisao je“Knjigu pisama 1992-1995”.
Preminuo je u Beogradu u 85. godini.
ANTIFAŠIZAM
Biti danas antifašista znači pre svega suprotstaviti se onim tendencijama u društvu koje vode nasilju, netoleranciji, demagogiji, licemerju i prekrajanju istorijske istine, mitomaniji. Revizionisti žele da izjednače pojam antifašizma sa pojmom komunizma, pa odbacujući komunizam odbacuju i antifašizam. Antifašizam, međutim, nije nikakva ideologija nego pokret koji se zasniva na otporu i neprihvatanju svake vrste fašizma, starog i novog.
(Lupiga)
CILJ
Ne bih se usudio da bilo kome dajem preporuke osim da je važno da svako pronalazi svoj sopstveni put prema cilju kojem teži. Treba dosta sreće i istinske inspiracije da se u sebi otkrije ono što je zajedničko sa drugima, a istovremeno svoje, posebno. To nije uvek jednostavno. Život brzo prolazi, sve brže što ste stariji. Mnogo toga ostaje nedovršeno ili propušteno. To mogu da svedočim i iz sopstvenog iskustva.
(Danas)
FANTASTIKA
Fantastiku nikada nisam shvatao kao nešto što postoji izvan ovog našeg sveta, samo sebi dovoljno. Naprotiv, pokušavao sam da usvajajući žanr fantastike progovorim o ovome našem svetu, snovima koji su njegov deo, o morama i čudovištima koji ga nastanjuju, o naličju života koji nam je dat. To jeste način na koji pokušavam da ispričam pripovesti koje se čvrsto ukorenjene u stvarnosti, ali je i nadilaze. Pisao sam i pišem onako kako jedino umem, imajući na umu stvarnost ali i književnost koju volim i kojoj se divim.
(Novi magazin)
HEROJSTVO I ZLOČIN
Bez sumnje, vladajuća politika se zasniva na jednoj vrsti kolektivne hipnoze, kolektivne patologije, iz koje, ako ikada dođe do buđenja sledi – težak mamurluk, bolno buđenje. Žalosno je koliko malo i koliko nepotpuno poznajemo sopstvenu istoriju. Istina je, nama su nanosili nepravdu, ali smo i mi nepravde činili drugima. Pročitajte samo šta su Dimitrije Tucović i mladi novinar Lav Trocki kao očevici pisali o zločinima počinjenim u Balkanskim ratovima. Da li se tome uopšte bavila srpska istoriografija? Postoje događaji i ljudi kojima se možemo ponositi, ali jednako postoje i oni zbog kojih se moramo stideti. Pošten prilaz prema sopstvenoj prošlosti treba da nas opominje da je tanka, crvena linija između herojstva i zločina.
(Tačno.net)
HOLOKAUST
U Holokaustu su stradale čitave porodice moje majke i moga oca. Kada je doznala za tragediju, majka je izgubila sposobnost govora, i ta agonija trajala je više mjeseci, ponovno je učila govoriti. Ali iz tih strahota oboje, i otac i majka, izvukli su jedno bolno, ali suštinsko saznanje. Važno je održavati sjećanje na svoje žrtve, ali istovremeno izaći iz začaranog kruga mržnje i osvete. I nikada, nikada ne smijete dopustiti da vas pojede mržnja, bez obzira na strahote onoga što se dogodilo. Ako to nemate na umu, vodit će se beskrajni ratovi, privatni i svi drugi, oružjem i mentalno. Tako se na kraju gubi i svijest tko je kriv, tko prav, a svi su gubitnici.
(Globus)
HUMOR
Humor je smrt za diktatore i diktatorske režime, a i one čija se vladavina zasniva na vlastitom kultu. Miloševićev režim ostaće upamćen po Koraksovim karikaturama, Vućićeva vladavina po sjajnim, nemilosrdnim crtanim komentarima Dušana Petričića. Oni su pravi hroničari vremena u kojem živimo, prava noćna mora za vlast. U jednoj duhovitoj karikaturi uspevaju da izraze suštinu, ono za što je mnogima potrebno više strana teksta.
(Lupiga)
ISTINA
U svakoj prilici trudio sam se da služim istini, bez bezuslovnog podaništva i demagogije, čega ima previše u gotovo svim oblastima našeg života.
(Danas)
IZDAJNICI
Samo se za malobrojne može reći da su bili „savest nacije“. Iako po definiciji pravi intelektualac treba da bude kritičan prema svakoj vlasti, da ukazuje na njene mane. Takvi su, međutim, obično u svome vremenu proglašavani neprijateljima i izdajnicima. Pomenuću samo čuveni primer velikog pisca Tomasa Mana. Nazivan je najgorim imenima kada je napustio Nemačku jer nije želeo da podrži nacizam i diktaturu Adolfa Hitlera. A zapravo je tim svojim gestom sačuvao obraz intelektualne Nemačke. Mnogo godina kasnije Hans Magnus Encesberger, poznati nemački pesnik, u „Prilogu teoriji izdaje“ piše o neizbežnosti izdaje u okolnostima u kojima se Man našao. „Za logiku ovog pojma presudno je što pod izvesnim istorijskim uslovima svako mora postati izdajnik“.
(Express)
JUGOSLAVIJA
Ne kažem da je to bilo jednostavno i uobičajeno. Ali procenite sami, pogledajte rezultate i domete. Odlični filmovi takozvanog „crnog talasa“, pisci evropskog i svetskog ranga, sjajni pesnici, slikari, uvažavani u svetu. Nema jednostavnog objašnjenja kako to da političke slobode ne idu uvek uporedo sa stvaralaštvom. Činjenica je da je postojao autorski kvalitet koji je nadilazio razne ideološke prepreke, ali takođe je bilo u vlasti ljudi koji su shvatali i poštovali taj autorski pristup. Naravno, bilo je i onih drugih koji su dogmatski gledali na umetnost, ali nisu mogli da sputaju, zaustave i onemoguće vitalnost i autorstvo darovitih pojedinaca.
(Lupiga)
KIŠ & KOVAČ
Danilo Kiš je još davne 1974. izrekao jednu od najboljih definicija nacionalizma, da je nacionalizam kolektivna i pojedinačna paranoja, ideologija kiča i banalnosti, totalitarna ideologija. Mirko Kovač je napustio Beograd i Srbiju pod pretnjom likvidacije jer se devedesetih godina žestoko suprotstavio „vladavini najgorih“ i budućim „poljima smrti“. Možda će se jednoga dana pojaviti istoričar književnosti koji će postaviti pitanje kako su i zašto neki od naših najboljih pisaca napustili domovinu i živote okončali van domovine. Mogu samo da svedočim da je današnja Srbija daleko od onakve kakvu smo zamišljali i želeli.
(Tačno.net)
KRAJ ISTORIJE
Možda se zaista bliži trenutak „kraja istorije“, ali ne zbog kraja ideologija, kako su doskora tumačili neki analitičari, nego zbog ljudske gluposti i ludila diktatora i vojskovođa. Svejedno da li će taj poslednji udar biti posledica ljudskog idiotluka i bezobzirnosti, ili udara meteroita i kosmičkih razloga. Kraj je kraj.
(Tačno.net)
KRIVICA
Ako ponekad imam osećanje krivice to je zato što sebi stalno postavljam pitanje da li sam mogao da nešto učinim bolje, više, da nisam učinio dovoljno da bude bolje, bez obzira na cenu koju bih platio. Pod pritiskom loših stvari koje nam se dešavaju morate svaki dan, svaki čas, na sav glas vikati koliko vam glas dopušta da ste protiv, da ne pristajete da sledite one koji od države, od naroda u kojem živite čine izopšten, nesretan i sluđen narod.
(Polis)
LIK I DJELO
Za života zagorčavaju život i rad, a kada vas više nema, onda se sve čini kako bi se lik i delo prilagodili vladajućem kulturnom modelu. Postoje razne vrste korupcije i zloupotrebe. Jedna od najgorih je ona od kojih pisci ne mogu da se odbrane. Posle smrti, dobijaju ulice, spomenike, počasno mesto na groblju i u školskoj lektiri. Jedan ministar u Miloševićevoj vladi izjavio je svojevremeno: „Kiš je naš, a ne vaš“. Prisvojili su ga posle smrti, a za života proganjali. Postoji, međutim i drugi način zloupotrebe: žele da vas ponište, da više ne postojite. To se dogodilo Mirku Kovaču, jednom od najdarovitijih pisaca.
(Lupiga)
MRŽNJA
Mržnja je jedno od najstrašnijih i najopasnijih osećanja. Počinioci zločina svakako treba da budu kažnjeni. Ali na mržnju odgovarati mržnjom znači upasti u vrzino kolo novih zločina i osvete, postati i sam zločinac.
(Tačno.net)
PATRIOTIZAM
Ta vrsta problematičnog patriotizma uspješno održava neku vrstu izvanrednog stanja i mobilizacije, čime se prikrivaju razni drugi problemi. Kako vrijeme prolazi, laž se institucionalizira. Neprekidni zahtjevi za lojalnošću u nepouzdanim sistemima s naopakim vrijednostima mijenjaju karaktere ljudi, uvećavaju strah i kukavičluk. Stvaraju se nekakvi mutirani, groteskni i čudovišni oblici ponašanja, ljudi postaju nepošteni prema svome životu, prema svojoj profesiji. Bankari se udružuju s lopovima, novinari manipuliraju istinom, ekstremisti se kite demokratskim parolama, a ubojice ljubavlju prema domovini. I to postaje jedno stalno stanje, bolesno stanje.
(Globus)
PRIMITIVIZAM
Primitivizam se po pravilu udružuje sa glupošću, prostaklukom i fanatizmom, a kada postane agresivan, onda donosi haos i opšte ludilo. Svojevremeno sam zapisao da prostak veruje kako svet postoji samo njega radi. Prostak nema nedoumica, griže savesti. Svet viđen njegovim očima je bez moralnih dilema. Primitivizam je zarazan. Kultura primitivca u mračnim vremenima postaje državna kultura, kultura masa. Duh primitivizma vlada nad masama, nad mišljenjem. Fanatizam primitivca spreman je da gazi, ruši, uništava. Primitivci ne sumnjaju da budućnost pripada njima, kao što im pripada i sadašnjost. Jadni su narodi koje neodgovorni političari pretvaraju u mase zaražene najgorim oblicima primitivizma.
(Polis)
PORODICA
Dve ličnosti van književnosti imale su uticaj na moje pisanje. Otac, koji je otkrio moju strast za čitanjem i pripovedanjem i od moje najranije mladosti podržavao tu moju strast i glad za knjigama, a kasnije moj brat Miša, u čije sam kriterije verovao i čiju sam podršku imao. Teško sam prihvatio preranu smrt oca, a kasnije i iznenadnu smrt brata, ostao sam na neki način njihov večiti dužnik, te dve smrti dale su i pečat nekim od mojih ranih pripovedaka.
(Nin)
REVIZIJA ISTORIJE
Revizija povijesti obavlja se na beskrupulozan i sramotan način. Udžbenici povijesti puni su lažnih mitova, a tamna mjesta te historije su prešućena. “Stvorili smo povijest punu laži, ispraznosti i lakomislenosti i to se jako osjeća.” Eto još jednog citata, ovoga puta Španjolca Miguela de Unamuna. Unamunova Španjolska s početka dvadesetog stoljeća postaje metafora naše situacije s početka dvadeset i prvog stoljeća.
(Globus)
SAN
Ali san nije uvek nešto što je nasuprot javi. San podrazumeva postojanje mnogih izukrštanih svetova, nečega što je izvan racionalnih objašnjenja, postojanje nekih drugih svetova koji nam se otvaraju i zatvaraju. Od početka me je privlačila ta tajnovitost, ta višestrukost naših života, ona područja u kojima se prožimaju mistika, metafizika, stvarno i nestvarno, ta granična područja gde je nemoguće razdvojiti takve različite svetove. San može biti i metafora za smrt.
(Nin)
SREĆA
To je jedno osećanje u suštini paradoksalno, ali koje me je pratilo čitavog života, nestalnost mirnog i sretnog života, strepnja da je tu negde oko nas ili bolje reći u nama, svest da je sve privremeno, sklono iznenadnim promenama, da su trenuci sreće i zadovoljstva kratkotrajni, a da je budućnost uvek neizvesna. Iza srećnih dana , ili uporedno sa njima su i dani nespokojstva. Stalno smo na ivici da sa nekim dobicima idu i gubici.
(Nin)
STRAH
Strah nadvija svoju mračnu senku nad čitavom planetom. Strah može da zaustavi neke velike sukobe, strah od opšte katastrofe, ali strah nije osnova na kojoj se mogu stvarati i dugotrajno održavati zdrava društva.
(Novi magazin)
STRAH (2)
Strah je jedna od najjačih emocija. Od onog svakodnevnog straha kako da se preživi, zaštite najbliži i najdraži, pa do mnogih vrsta straha od nepoznatog, od opasnosti kojih su ovaj svet i ovaj život puni, od bolesti, ludila pomahnitalih vođa, mnogih prirodnih kataklizmi od kojih nema odbrane. Možda je i moje pisanje, moja poetika, jednim delom pokušaj suprotstavljanja strahu koji parališe racionalne oblike života.
(Nin)
TAJNA
Stari mističari su verovali da su u nama, u dubinama našega bića, sadržane i prva i poslednja tajna, kako smo nastali i kako će ljudska vrsta okončati. Ta saznanja ne treba tražiti u kosmosu, u dalekim galaksijama, istorija ljudskog roda i smisao postojanja zapisani su u nama. Pojam kabalističkog Boga čudesno odgovara pojmu naučne definicije svemira, a osnovna poruka mističara ostala je do današnjih dana „Kako gore, tako dole“.
(Polis)
TITO
Moj odnos prema Josipu Brozu? Tu svakako važnu ulogu ima poštovanje i uvažavanje partizanskog komandanta koji je organizovao otpor okupatoru i doveo oslobodilački rat do uspešnog kraja. Moj otac se pridružio partizanima dok smo se majka i ja krili pod lažnim imenima u jednom fruškogorskom selu. Tako smo se spasili, dok je većina sa očeve i majčine strane stradala u Holokaustu. Tito je postao i primer stabilnosti te i takve Jugoslavije, a kasnije nezaobilazna je i njegova međunarodna uloga. Ali sa druge strane, kult ličnosti, poprilično rigidan stav prema ozbiljnim društvenim reformama, dogmatsko komunističko nasleđe koga se nikada nije do kraja oslobodio – umanjivali su to poštovanje i stvarali među intelektualcima otpor i nezadovoljstvo…
(Lupiga)
UBILAČKI IDENTITETI
Maluf piše o opasnostima “ubilačkog identiteta”. György Konrád pisao je o histeriji identiteta koji uzrokuje probleme koji su politički, ali i psihijatrijski. Kakav je napredak ako se jedan oblik netolerancije zamijeni drugim oblikom netolerancije? Ako se ideološka mržnja zamijeni nacionalističkom, vjerskom ili rasnom netolerancijom? Tako se mogu, kako je govorio nobelovac Tagore, čitavi narodi dovesti do najotrovnijeg samoljublja a da nitko ne bude svjestan svoje moralne izopačenosti.
(Globus)
UČITELJI
Upravo to da se većina priča (Priče o stvarnom i nestvarnom) događa u nekom međuprostoru između sna i jave, između mogućeg i nemogućeg, stvarnog i nestvarnog. To je prostor u kojem se kao pripovedač osećam dobro, a to je uostalom i književnost koja odgovara mojim afinitetima, pisci od kojih sam učio, koji su mi otvorili nove mogućnosti pripovedanja, od Kafke, preko Poa, Birsa i Lavkrefta, pa sve do Borhesa.
(Novi magazin)
ZAGONETKA ŽIVOTA
To me je oduvek privlačilo, kako sam stariji zagonetka naših života pokazuje se kao sve manje razumljiva, nerešiva. Kuda idemo, čemu naše ovozemaljsko bitisanje kad smo stalno na ivici sveopšteg uništenja. Izlazimo iz jednog lavirinta a ulazimo u drugi. Svako otkriće stavlja nas pred bezbroj novih tajni sveta u kojem živimo. Krupna, ambiciozna pitanja koja jednako, bez odgovora, postavljaju deca od pet ili šest godina, kao i uvaženi naučnici. Mistika, fantastika, najnovija naučna istraživanje čine jednu zaokruženu celinu. U jednom broju svojih priča, napisanih u zrelom dobu, inspiraciju sam nalazio i u kabalističkim tekstovima, posebno u hasidskim pripovestima što je samo dokaz da su ove teme bile prisutne i u prošlosti kao i danas, inspirativne za sve one koji traže vezu između ovostranog i onostranog, iracionalnog i racionalnog.
(Novi magazin)
ZLO
Moć zla sadržana je u njegovoj sposobnosti višestrukog preobražavanja i prilagođavanja. Zlo je sposobno da se predstavlja i kao privid dobra. To što gazimo, uništavamo, zarad je našega dobra. Ako rušimo i ubijamo, to je zato što smo okruženi neprijateljima; ako mrzimo, to je zato jer oni nas mrze još više. Drugi i drugačiji nas ugrožavaju. Može se pronaći bezbroj razloga za mržnju. Opčinjenost zlom nije ništa drugo nego bolest koja vodi čitave narode u izopačeno ponašanje, na put uništenja i samouništenja. Buđenje i otrežnjenje idu teško i mučno kao posledica velikih poraza ostavljajući tragične posledice na čitava pokolenja.
(Polis)
ŽIVOT
Život je priča koju svako od nas pripoveda neko sa više, neko sa manje uspeha. Priča koja ima svoj neumitni kraj. A kada se približi taj kraj ostaju samo razbacani delovi priče, maglovito sećanje da smo postojali, pa vremenom i ta slika u razbijenom ogledalu izbledi, preostaje kako bi Danilo Kiš rekao samo „dim, pepeo, ništa“.
(Novi magazin)
ŽIVOT (2)
Život zaista jeste čudo iako je mnogo toga ostalo van našeg shvatanja i razumevanja. I sve je to imalo ukus jedne avanture sa radostima, tugom, srećom i nesrećom, gde nismo dosegnuli i do kraja otkrili pravi smisao svega onoga za čime smo tako uporno tragali. Vatra, dim, pepeo, ništa. (Nin) (Žurnal.info)
Vesna Pusić: Thompson prodaje politički bezobrazluk. To je naprosto svinjarija
BIVŠA ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić je, gostujući u emisiji Vide TV, izjavila kako Europskoj uniji ne prijeti raspad u ratovima kao Jugoslaviji, ali da postoji mogućnost da ne opstane.
Uvjerena je da svijet ulazi u “staro vrijeme u novim odorama”, s podjelom na sfere interesa velikih sila. Tvrdi da dominiraju tri lidera – Vladimir Putin, Xi Jinping i Donald Trump. Napomenula je da Trumpa smatra “apsolutno autokratskim, na vrlo opasnom putu prema diktatorskom ponašanju”.
“Europska unija mora izboriti status snage s važnom zadaćom očuvanja temeljnih demokratskih principa”, naglasila je.
Bi li Amerika intervenirala da Putin napadne baltičke zemlje?”
Upozorila je da Sjedinjene Države više ne čuvaju temeljne demokratske principe. “Amerika iz toga ispada, nije više naš saveznik i nikada se više neće vratiti na ono što je bila. Jer kad se jednom pokazalo da je Trump moguć, nikada više neće postojati sigurnost da je Amerika vječni i stabilni saveznik demokracije. To može destruirati Europu, ali je može i ozbiljno ojačati”, predviđa Pusić.
Poručila je da “NATO de facto više ne postoji”. Pita se “bi li Amerika intervenirala da Putin napadne tri baltičke države”.
“A ako ne postoji sigurnost u čvrstoću članka 5. Ugovora o NATO-u, onda ni organizacija ne postoji”, kazala je Pusić, dodajući kako ju je ohrabrila inicijativa britanskog premijera Keira Starmera, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i njemačkog kancelara Friedricha Merza da počnu
formirati Koaliciju voljnih.
“Već imamo rat u Europi”
“To je novi, drugačiji NATO, kojim se zaobilazi problem jednoglasnog donošenja odluka koji muči EU i u kojemu svaki Orban ima pravo veta. Europa troši na obranu više od Kine, ali nema nikakvu koordinaciju, pa proizvodi, primjerice, 17 vrsta međusobno nekompatibilnih tenkova”, istaknula je.
“Tu je potrebna ogromna količina organizacije. Slovenija upravo kompletnu industriju prilagođava pripremama za europsku obrambenu industriju. I Hrvatska bi se tome mogla priključiti”, nastavila je.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Smatra da je ruska prijetnja Europi realna. “Već imamo rat u Europi. Pitanje je je li rat u Europi kada se ratuje u Ukrajini, ili u baltičkim državama, ili u Poljskoj… Osim toga, imamo dolijevanje ulja na vatru u obliku trgovinskog rata kakav nikad nismo vidjeli koji je pokrenuo Trump, s argumentima ispod svake razine”, navela je.
Rekla je kako nedavno potpisani obrambeni sporazum Srbije i Mađarske “opravdano plaši ljude”. “U mladosti sam mislila da je smiješno baviti se nekim temama, ali pokazalo se da neke povijesne aspiracije, poput mađarskih aspiracija na Jadran i na komadanje Hrvatske, nikad ne prolaze”, naglasila je.
“Riskantnije bi bilo pjevati jugoslavenske pjesme”
Tvrdi da je Hrvatska “trenutačno u jako dobroj situaciji u odnosu na okruženje, neke stare demokracije Europe i Ameriku”.
Pola milijuna prodanih karata za koncert Marka Perkovića Thompsona na Hipodromu naziva “potpuno pogrešno shvaćenim društvenim otporom”. “Riskantnije bi bilo pjevati jugoslavenske pjesme. Thompson prodaje politički bezobrazluk. To nije nikakav društveni otpor, nego naprosto svinjarija”, poručila je.
Kazala je da je “izrazito ponosna” na svoju izjavu iz devedesetih da je HDZ vodio agresivnu politiku prema BiH.
“To više nije pitanje mog mišljenja, nego dokumentirana činjenica. Tuđman se dogovarao s
Miloševićem i zaratio s Bošnjacima u trenutku kad je Hrvatska bila žrtva srpske agresije i u moralnoj dominaciji”, istaknula je.
“Nanio je sramotu Hrvatskoj. To je politički zločin prema Hrvatskoj, ali, naravno, i prema BiH”, dodala je, zaključivši kako je “Deklaracija o Domovinskom ratu bespredmetna, jer istinu ne možete izglasati natpolovičnom većinom”. (Index.hr)
Neflixov “Adolescence”: Šamar mojoj generaciji
Netflixova serija „Adolescence“ pojavila se kao grom iz vedra neba u svijetu za kojeg je moja generacija osamdesetih vjerovala da ga, istina, ne razumije, niti ga podržava, ali ga barem drži pod kontrolom. Kontrola. Taj divan pojam s kojim smo se zajebavali s našim starcima kad su nas pokušavali neprimjetno uhoditi na školskim tribinama ili parkovima, pa bi onda i mi postali predmetom zajebancije. Toliko me bilo sram što mi stari ko fol šeta oko škole, čisto da se uvjeri da se ne drogiram, da nikada, pa ni sada kada sam i sam otac, nisam shvatio razmjere njegova užasa. Njegova generacija nije razumjela zašto klinci eksperimentiraju, kao što nije razumjela ni naš jezik. Jezik koji je služio tome da ga starci ne dešifriraju, da nas ne skuže, da ih zbuni i da ostanu u svojoj divnoj, izgubljenoj utopiji o nama, da je njihova mezimica ili mali dječak još uvijek njihovo zlato koje marljivo uči i postat će doktor ili inženjer.
Tih sam se uspomena sjetio nakon te mini serije koja je savršeno razotkrila novi, vrli svijet u čudesima tehnologije i telekomunikacija u kojem egzistiraju trinaestogodišnjaci. Pokušao sam se sjetiti kog sam vraga radio sa trinaest? Ako se ne varam kupovao sam Bravo, buljio do iznemoglosti u ITD-ovu posebnu stranicu (upućeni će znati koja je), do zla boga bio zaljubljen u jednu Elinor i, naravno, ustravljen čekao roditeljski sastanak koji bi mogao rezultirati batinama kad stari skuži da imam tri jedinice.
I tu dolazimo do problema ove serije. Problema koji je toliko uzburkao duhove diljem svijeta, a našu društveno-mrežnu tarabu izbacio iz cipela. Kako dovraga trinaestogodišnjaci imaju svoj jezik koji mi kurca ne kužimo, a što je najstrašnije, ne kuži ga ni policija, jer nitko u policiji nema trinaest pa ne zna da je znak graška zapravo vršnjačko maltretiranje iza kojeg uz objavu cijela škola zna kako je dotični, markiran graškom, nepoželjan u ženskom društvu.
Ono što nas je sve šokiralo zapravo je bilo to da nitko od roditelja, policije ili društva ne razumije što to oni s trinaest rade, zašto se pod kriptiranim stranicama nude za pozamašan iznos da ih razdjeviče i kako je moguće da te čitava škola maltretira zbog jednog usranog znaka graška na Whatsappu. Šokirala nas je naravno i dobna granica. S trinaest zbilja ne biste trebali biti toliko agresivni da izbodete nožem nekoga tko vas maltretira, i to devet puta. S trinaest nikako ne biste smjeli biti toliko upućeni u mračne strane ljudskog seksualizma, kao ni u psihologiju, no preneražena psihologinja u slučaju opisanom u seriji ubrzo će shvatiti kako stvar prelazi granice njene sposobnosti da shvati današnji svijet, kao što će užasnuta spoznati da sve što zna, sve za što se školovala, pada u vodu pred tim dječakom od trinaest koji je vrti oko malog prsta.
Sve nas je šokirala scena u kojoj trinaestogodišnjak anđeoskog lica odjednom pred šokiranom psihologinjom poludi i izgubi kontrolu. U tom momentu svi smo vidjeli vrli novi svijet i, vjerujte mi, ušao sam u sobu i dobro promotrio svoja dva anđela. Poput mog oca nekada, s užasom sam shvatio kako ništa ne znam o njima, kako ne poznajem njihov jezik, ni znakove, kako mi obojica mogu prirediti nezamislive stvari, no opet sam se tješio svojim otkačenim načinom odgoja koji im je uvijek davao potpunu slobodu, ali i duboke moralne standarde koje su morali naučiti kod kuće.
U seriji nas je sve užasnula činjenica da to dijete zapravo dolazi iz potpuno normalne, funkcionalne obitelji, koja ga je sasvim normalno odgajala, i u kojoj se kao jedini krimen odgoja dogodio moment, a koji je istaknuo režiser serije, kada su mu roditelji za Božić kupili računalo sa svim dodacima, slušalicama i kamerom. Čitava jedna epizoda usredotočila se na to da istakne kako je ovo dijete produkt naše generacije koja se zaljubila uz A-Ha, Paula Younga i Duran Duran. Generacije koja je odrasla u ljubavi, dobila djecu u ljubavi, odgojila ih najbolje kako je znala, pokazujući im koliko se njihovi starci vole i kakvu su divnu mladost imali. Režiser je cijelu epizodu posvetio roditeljima koji su sasvim normalni i koji se, naravno, šokiraju kada saznaju da je njihov anđeo, plod njihove ljubavi, zapravo neurotični monstrum i ubojica. Lice oca, koji je uvjeren kako njegov mezimac, ne da nije ubojica, već je samo krivo optuženo dijete, kada vidi snimak kamere šokira nas, u istoj mjeri u kojoj šokira i gluma tog dječaka koji se kune da nema ništa s tim. Ta epizoda, taj poraz tih šokiranih roditelja, zapravo je šamar mojoj generaciji.
Mi, djeca represije i roditelja koji su se panično bojali droge, svoju smo djecu, da ne budemo kao naši starci, zapravo prepustili užasima slobodnog interneta. I zato su mi potpuno razumljivi strah i panika koju je izazvala ova Netflixova serija. (Ivo Anić, Lupiga.Com)
