Šta zagrebački studenti misle o Gazi i Izraelu?
Prošloga tjedna Plenum Filozofskog fakulteta u Zagrebu prihvatio je zahtjev inicijative Studentice za Palestinu kojim se od Fakultetskog vijeća i uprave traži javna osuda “izraelskog režima, akademski bojkot izraelskih progenocidnih institucija i ponuda institucionalne pomoći palestinskim studentima i studenticama”. Spomenute fakultetske instance taj poziv ignoriraju
Nastavak izraelskog uništavanja Gaze i Palestinaca prošli utorak hrvatskim medijima ne predstavlja neku posebnu vijest, sudeći po plasmanu njihovih objava o tome. Logično je onda kako je i manje interesa, zapravo nimalo, prethodni tjedan izazvala odluka Plenuma Filozofskog fakulteta u Zagrebu da kao svoj prihvati zahtjev inicijative Studentice za Palestinu kojim se od Fakultetskog vijeća i uprave traži javna osuda tog zločina.
Odnosno, njihovim riječima, traži se: “Implementacija zahtjeva inicijative Studentice za Palestinu koji uključuju osudu izraelskog režima, akademski bojkot izraelskih progenocidnih institucija i ponudu institucionalne pomoći palestinskim studentima i studenticama.”
Treći je to zahtjev Plenuma, nakon onih kojima se traži oslobađanje od plaćanja participacija za ponovljeni upis zadnje studijske godine i uključenje studenata u izradu nove odluke o participacijama.
No spomenute fakultetske instance taj poziv ignoriraju pola godine, otkako su predstavnici studenata pored osude Izraela zahtijevali i otkazivanje ugovora jednoj izraelskoj državljanki, lektorici hebrejskog jezika na Katedri za židovske studije i istraživanje Holokausta.
U njezinu životopisu na fakultetskoj e-stranici, naime, pojavilo se bilo nešto poput ratnog joj puta u izraelskoj vojsci i borbi protiv Palestinaca ranijih godina, a uočen je pritom i manjak kvalifikacija za sam lektorski posao. Lektoričina vojna prošlost nestala je ubrzo iz životopisa, ali u centru zahtjeva ionako je primarno bilo zauzimanje osuđujućeg stajališta prema Izraelu.
Tada je sugerirano da bi fakultet mogao i morao iskazati stav kakav je nešto ranije posvetio napadnutoj Ukrajini, iako baš usporedba držanja njegove uprave u tim primjerima otkriva sve. Administraciji dekana Domagoja Tončinića očito je bilo jednako oportuno prikloniti se općem sentimentu za Ukrajince, koliko i zadržati suradnju s izraelskim institucijama, među ostalim po uzoru na današnju HDZ-ovu vlast u Hrvatskoj.
Konačno, ta orijentacija nedavno je izražena i dodjelom zahvalnice Filozofskog fakulteta izraelskoj ambasadi u Zagrebu, da ne bi bilo nimalo zabune oko toga na čijoj je tko strani u vezi s aktualnom neusporedivom klaonicom u Gazi. (Igor Lasić, Novosti)
Zašto Zelenski ne želi nositi odijelo? Ima jako dobre razloge
SVAKA odjeća šalje poruku, a ona koju bira ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski poručuje da ostaje uz svoj narod dokle god rat traje. Zadnji put je Zelenski nosio odijelo rano ujutro 24. veljače 2022., kad je objavio video u kojem proglašava izvanredno stanje nakon što je Rusija pokrenula totalnu invaziju.
Od tada uglavnom nosi crne, sive ili maslinaste vojne hlače s džepovima, čizme, majice dugih rukava i polo majice ukrašene ukrajinskim nacionalnim simbolima. U usporedbi s drugim svjetskim čelnicima izgleda znatno neformalnije. Upravo u tome je poanta.
“Ukrajina je u ratu i ja sam dio te borbe”
“Kad svjetski lideri vide Zelenskog u vojnoj odjeći, to je signal – ‘Ukrajina je u ratu i ja sam dio te borbe'”, govori za Politico Elvira Hasanova, dizajnerica brenda Damirli, čiji su komadi postali zaštitni znak ukrajinskog predsjednika.
“Uporna očekivanja da se vrati odijelu zapravo su zahtjev da se vrati klasičnom formatu političkog dijaloga, što znači – ‘dosta je rata, sjednite za stol'”, dodaje Hasanova. To je bio jedan od okidača katastrofalnog susreta u Bijeloj kući prošlog mjeseca.
Odjeća kao povod za napad trumpovaca na Zelenskog
Taj je sastanak od početka bio osuđen na neuspjeh zbog povezivanja američkog predsjednika Donalda Trumpa s Vladimirom Putinom, ali i odjeća je postala povod za napad. Trump, koji gotovo nikad nije viđen bez svog širokog Brioni odijela i duge crvene kravate, osim na golf-terenu, nije odolio komentiranju.
Zelenski je na sastanak stigao u polo majici koju je dizajnirala Hasanova, a Trump se obratio novinarima pokazujući na njega prstom: “Danas se lijepo sredio”
Situacija se dodatno zaoštrila u Ovalnom uredu kad je desničarski novinar Brian Glenn upitao: “Zašto ne nosite odijelo? Nalazite se u najvišem uredu ove zemlje, a odbijate nositi odijelo. Imate li uopće odijelo? Mnogim Amerikancima smeta što ne poštujete dostojanstvo ove institucije.”
“Nosit ću kostim kad ovaj rat završi”, odgovorio je Zelenski, koristeći riječ “kostim”, koja na ukrajinskom znači “odijelo”, ali na engleskom ima ironičniji prizvuk. “Možda nešto poput vašeg, možda nešto bolje, ne znam. Možda nešto jeftinije”, dodao je.
To je potaknulo val napada Trumpa i američkog potpredsjednika JD Vancea, koji su Zelenskog optužili za nepoštovanje i nedostatak zahvalnosti za američku pomoć. Ukrajinski predsjednik zatim je izbačen iz Bijele kuće, a Trump je zamrznuo isporuke američkog oružja i zaustavio dijeljenje obavještajnih podataka kako bi natjerao Kijev na pristajanje na mirovne pregovore s Rusijom.
Ukrajina je bila šokirana napadom
Ukrajinsko ministarstvo vanjskih poslova pokrenulo je online kampanju u kojoj su stotine Ukrajinaca – vojnici, policajci, hitne službe i liječnici – Trumpu pokazali svoje uniforme, poručujući da su to njihova “odijela moći”.
No poruka je stigla do suradnika Zelenskog da bi trebalo izbjegavati dodatno iritiranje Amerikanaca izgledom. Tijekom američko-ukrajinskih pregovora u Saudijskoj Arabiji ranije ovog mjeseca šef ukrajinske delegacije Andrij Jermak nosio je klasično krojeno odijelo umjesto svojih uobičajenih vojnih hlača.
Zelenski se, međutim, ne odriče svog ratnog izgleda.
Diplomacija koja se vodi garderobom
Kritiziranje odjeće često je puno više od mode, smatra ukrajinska modna kritičarka i povjesničarka Zojja Zvunjackivska. “Nametanje odjevnih pravila je čin dominacije. Trump je politički nasilnik koji ne propušta priliku poniziti protivnika i pokazati njemu i svima ostalima njegovo mjesto u hijerarhiji”, kaže Zvunjackivska.
“Parafrazirat ću Churchilla – da je naš čovjek stavio kravatu kako bi izbjegao poniženje, dobio bi isto poniženje, samo s kravatom. Trump bi mu rekao: ‘Ah, vidim da si se napokon obukao kao muškarac'”, dodaje.
Ta dinamika moći jasno se vidi u primjeru jednog čovjeka iz Trumpova kruga koji se ne mora bojati kritika zbog majica i bejzbolskih kapa čak i u Ovalnom uredu – Elona Muska.
Hasanova tvrdi da je Zelenskijev stil zavjet koji ne smije prekršiti, čak ni zbog Trumpa – znak solidarnosti s civilima i vojskom koji se bore protiv ruske invazije.
“U ratu predsjednik nije samo političar nego i vrhovni zapovjednik vojske i civila pod izvanrednim stanjem. Klasično odijelo doživljavalo bi se kao distanciranje od stvarnosti bojišnice”, kaže Hasanova. “Njegova odjeća pomaže mu zadržati pažnju svijeta na ratu u Ukrajini.”
Odijelo je simbol normalnosti, stabilne diplomacije i rutinskih pregovora, dok je situacija u kojoj se nalazi Ukrajina sve samo ne obična. “Predsjednik pokazuje da rat još traje, da se zemlja i dalje bori”, kaže Hasanova.
“Diplomatski svijet je svijet tradicije”
Ipak, priznaje da njegovo odbijanje da se uklopi u diplomatske konvencije predstavlja problem za druge čelnike.
“Diplomatski svijet je svijet tradicije. Mnogi u Europi i SAD-u željeli bi vidjeti Zelenskog u odijelu jer bi tada izgledao kao svi drugi. To bi Ukrajinu učinilo manje jedinstvenom u medijskom prostoru i pretvorilo rat u još jedan običan politički sukob. Njegovo odbijanje da nosi odijelo odbijanje je da igra po starim pravilima”, objašnjava.
Neki su lideri, poput francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, pokušali imitirati Zelenskog, ali su završili ismijani. Drugi, poput Trumpa, nikad ne bi ni pomislili nositi vojnu odjeću. No primjer vođe koji se oblači poput svojih vojnika ostaje snažan.
Čak je i Putin pokušao oponašati Zelenskog – ovog mjeseca je nosio uniformu tijekom posjeta ruskim snagama koje su izbacile Ukrajince iz većeg dijela Kurske regije, koju su osvojili u iznenadnoj ljetnoj protuofenzivi.
>> Putin u uniformi došao u Kursk. Rusi tvrde da uništavaju Ukrajince, oni odgovorili
Zelenski će možda uskoro opet morati sjesti s Trumpom kako bi razgovarali o njegovim kontaktima s Putinom. Nije poznato što će tada odjenuti. (Index.hr)
Što kome znači ‘woke’. Od ideje buđenja do sukoba koji je podijelio svijet
Ministarstvo obrazovanja Sjedinjenih Država, osnovano prije gotovo četiri desetljeća, odlazi u povijest. Američki predsjednik Donald Trump potpisao je izvršnu uredbu kojom ukida ovo savezno tijelo, optužujući ga za “woke indoktrinaciju djece”. Taj politički potez – radikalan i povijestan – potvrđuje kako je kulturni rat oko pojma woke dosegnuo novu razinu, zakonodavnu i institucionalnu. No, kako je uopće riječ nastala u afroameričkom slangu postala okidač za ukidanje čitavog ministarstva? Što zapravo znači woke – i zašto se oko te riječi lome ideološke, političke i društvene vizije 21. stoljeća?
Riječi su varljive. One nastaju u jednom vremenu, u određenim okolnostima, i tada znače nešto specifično, nešto intimno, gotovo neuhvatljivo. Zatim prelaze granice svojih tvoraca, presvlače se u nova značenja, stapaju se s politikom, marketingom, akademskim raspravama, postaju parole, uvrede, borbeni pokliči. A onda ih jednog dana gotovo nitko ne prepoznaje onakvima kakve su bile na početku. Woke je jedna od tih riječi.
Zamislivo je kako je prvi put izgovorena pod uličnim svjetiljkama Harlema tridesetih godina prošlog stoljeća, dok su jazz glazbenici oprezno promatrali svijet oko sebe. Woke je tada doslovno značilo “budi budan”, ne samo na policijske ophodnje, ne samo na zamke svakodnevice, već i s obzirom na širi kontekst, na nepravdu koja se provlači neprimjetno, skrivena ispod zavodljive površine američkog sna. Pojam je preživio desetljeća, potajice se uvlačeći u govore Martina Luthera Kinga, propovijedi Malcolma X-a, eseje Jamesa Baldwina. Zatim je došao internet.
“Stay woke” je postao mantra pokreta Black Lives Matter, opomena kako pravda nije neutralna.
Godina je 2014. U predgrađu Fergusona policajac puca u Michaela Browna. Grad eksplodira u prosvjedima. Twitter bruji od novih fraza, ali jedna se ponavlja: “stay woke“. Ona postaje mantra pokreta Black Lives Matter, opomena kako sustav nije slijep, kako pravda nije neutralna. S vremenom, dok se prosvjedi šire i pokret zahvaća druge društvene sfere, woke se pretvara u nešto drugo, nešto veće, nešto nepredvidivo.
Ibram X. Kendi, profesor i autor, dolazi u središte pozornosti svojom knjigom How to Be an Antiracist. On ne govori samo o rasizmu, već o potrebi aktivnog protivljenja rasizmu. Njegov je ključni argument da nije dovoljno “ne biti rasist”; društvo mora biti aktivno “antirasističko”. Nema neutralnosti, nema pasivnog promatranja. Knjiga je postala manifest modernog antirasizma, a Kendi jedan od najutjecajnijih mislilaca nove generacije.
Na drugom kraju spektra, Robin DiAngelo objavljuje White Fragility, tvrdeći da je bijela obrambena reakcija na razgovore o rasi sama po sebi dokaz dubljeg problema. Njezino djelo naglašava koncept nesvjesne predrasude i ideju da su strukturalne nejednakosti ugrađene u društveni poredak. DiAngelina knjiga postala je temelj korporativnih treninga o rasnoj osjetljivosti, ali i predmet žestokih kritika konzervativnih i liberalnih mislilaca koji su tvrdili da njene metode dodatno produbljuju podjele.
Judith Butler, filozofkinja i teoretičarka rodnih studija, jedna je od ključnih intelektualnih figura povezivanja woke ideje s LGBTQ+ pravima. Njezino djelo Gender Trouble uvelo je koncept roda kao društvene konstrukcije, što je kasnije postalo temelj za mnoge zakonske i društvene promjene u percepciji rodnog identiteta. Butler je zagovarala ideju da je rod performativan, a ne biološki zadan, čime je otvorila prostor za širenje transrodnih i nebinarnih identiteta u javni diskurs.
Koncepti, koji su isprva bili ograničeni na akademske rasprave, postupno su su se proširili u društvenu i političku stvarnost, osobito putem društvenih mreža, a također i uključivanjem u obrazovne sustave. U isti su mah postali predmet žestokih napada konzervativnih intelektualaca i političara koji ih vide kao prijetnju tradicionalnim vrijednostima. Woke fenomen ne može se razumjeti izvan sociološke, političke i kulturološke dimenzije. Njegova pojava nije izolirana, nego odraz promjena u društvenim strukturama. S jedne strane, rast nejednakosti, migracijski valovi i promjena ekonomske moći doveli su do nesigurnosti u određenim društvenim slojevima. S druge strane, digitalna revolucija i društvene mreže omogućile su munjevito širenje ideja koje bi u prošlim desetljećima ostale ograničene na akademske krugove.
Politički, woke je postao bojno polje na kojem se sukobljavaju različite vizije društva. Progresivna ljevica vidi ga kao nastavak širenja građanskih prava, kao nužnu evoluciju prema pravednijem društvu. Konzervativci ga doživljavaju kao dekonstrukciju društvenih normi i napad na slobodu govora. U Europi se woke susreće s vlastitim izazovima – francuski model laicizma doživljava ga kao prijetnju sekularnoj državi, a u Njemačkoj rasprava o woke konceptu ulazi u kontekst suočavanja s prošlošću i integracijom migranata. U Latinskoj Americi, gdje su socijalna pravda i jednakost već dugo ključne političke teme političkog, woke se prepliće s lokalnim borbama protiv kolonijalne ostavštine i ekonomskih nejednakosti.
U Aziji, pak, pojam woke nije široko prihvaćen – dok su u Japanu i Južnoj Koreji pojedine progresivne inicijative uhvatile korijen, dominantni društveni poredak često ostaje utemeljen na hijerarhiji i tradicionalnim vrijednostima. U Kini, vlast instrumentalizira woke narativ kao primjer zapadnog ideološkog kaosa, dok istovremeno koristi nadzor i cenzuru kako bi onemogućila razvoj sličnih pokreta. Rusija, s druge strane, koristi retoriku protiv woke ideologije kao sredstvo političkog pozicioniranja, prikazujući se kao bastion tradicionalnih vrijednosti u sukobu sa zapadnim liberalizmom.
Kulturološki aspekt woke ideologije ogleda se u medijima, umjetnosti i pop-kulturi. Hollywood revidira stare scenarije kako bi uklonio stereotipe, književni svijet preispituje kanon, a korporacije oblikuju nove strategije brendiranja na temelju inkluzivnosti. Istovremeno, pojavljuje se i umor od woke narativa – kako u dijelu publike koji ga doživljava kao nametnut, tako i među nekim njegovim ranijim zagovornicima koji uviđaju da je pretjerana rigidnost kontraproduktivna.
Postoji i antropološka dimenzija koja se ne smije zanemariti. Svako društvo gradi mitove koji definiraju tko smo i kamo idemo. Mitovi su više od pukih priča – oni oblikuju moralni poredak, definiraju prihvatljivo i neprihvatljivo, oblikuju način na koji zajednice interpretiraju vlastitu prošlost i vlastitu budućnost. Woke je postao mit modernog doba, ali za razliku od klasičnih mitova, ne ostavlja prostor za simboliku i tumačenja. Pojednostavljen je do crno-bijele razine, bez nijansi koje su nekada bile sastavni dio velikih ideoloških preokreta. Ili si za, ili si protiv.
Društvene mreže odigrale su ključnu ulogu u toj polarizaciji. Algoritmi su dizajnirani da nagrađuju sukob, ljutnju, osjećaj moralne superiornosti – emocije koje produljuju angažman i povećavaju vidljivost sadržaja. Umjesto stvaranja prostora za dijalog, digitalni mediji proizveli su atmosferu u kojoj je antagonist postao nužan, u kojoj argument postaje oružje, a ne sredstvo razumijevanja.
Kako je pojam woke postao dio masovne kulture, tako je i njegova zloupotreba postala neizbježna.
Iako su autori poput Kendija, DiAngelo i Butler inicijalno utemeljili teorijsku osnovu za modernu svijest o društvenoj nepravdi, njihov se rad u širem kontekstu ubrzo pretvorio u poligon za ideološke manipulacije. Kako je pojam woke postao dio masovne kulture, tako je i njegova zloupotreba postala neizbježna.
Na progresivnoj strani, neke korporacije i institucije preuzele su woke retoriku isključivo iz PR interesa – fenomen poznat kao woke-washing. Jedan od upečatljivijih primjera dolazi iz 2019., kada je redateljica Elizabeth Banks neuspjeh filma Charlie’s Angels unaprijed opravdala tvrdnjom da „muška publika ne želi gledati filmove s jakim ženama“. Kritičari – uključujući i feminističke – istaknuli su da korištenje woke retorike kao obrambenog štita protiv legitimne kritike zapravo slabi samu ideju rodne ravnopravnosti.
S druge strane, konzervativni mediji koriste woke kao sveobuhvatnu diskvalifikaciju. Britanski Daily Mail ismijavao je Kraljevski botanički vrt Kew zbog razmatranja promjena imena biljaka koje nose kolonijalne konotacije – stručan, botanički prijedlog postao je u medijskom diskursu dokaz „woke ludila“. Pritom se svaki pokušaj preispitivanja povijesne terminologije automatski tumači kao ideološka devijacija.
U Kanadi je školski odbor uklonio desetke knjiga – uključujući Astérixa, Tintina i Harry Pottera – zbog „nesklada sa suvremenim vrijednostima“. Dok su konzervativni komentatori to proglasili „woke čistkom“, javile su se i progresivne intelektualke poput Margaret Atwood koje su upozorile na prijetnju kulturne cenzure pod krinkom inkluzivnosti.
Na TikToku se pojavio trend woke fishinga – gdje pojedinci glume progresivne stavove kako bi ostvarili osobnu korist. Tako su i etičke pozicije postale performansi, dok su stvarni odnosi moći ostali nepromijenjeni.
Tijekom američkih predsjedničkih izbora 2020., pojam woke koristio se i za etiketiranje klasičnih socijalnih politika poput univerzalne zdravstvene skrbi – iako te politike povijesno ne pripadaju identitetskom aktivizmu, već socijaldemokratskoj tradiciji.
U Francuskoj je predsjednik Emmanuel Macron upozoravao na opasnost „američkog wokeizma“ za laicistički model Republike, a u Australiji je pokušaj ustavnog priznanja domorodačkog stanovništva diskreditiran kao „woke ustupak“. U Brazilu je Jair Bolsonaro koristio anti-woke retoriku za odbacivanje okolišnih i manjinskih politika, dok je u nekim slučajevima i ljevica upotrebljavala woke jezik za discipliniranje unutar svojih redova.
Zloupotreba pojma dolazi sa svih strana: kao površna maska moralne vrline, kao politička etiketa za diskreditaciju protivnika, kao oruđe za mobilizaciju glasača ili targetiranje potrošača. A sve to dovodi do istog rezultata – zamagljivanja stvarne borbe protiv nejednakosti i gubitka značenja koje je taj pojam nekoć imao.
Što dalje? Možda će woke opstati kao dominantna paradigma u zapadnim društvima, prilagođavajući se novim izazovima i mijenjajući retoriku kako bi ostao relevantan u eri koja sve brže redefinira društvene norme. Možda će se, poput mnogih društvenih pokreta prije, transformirati u institucionaliziranu politiku, postajući dio mainstream diskursa kroz obrazovne sustave, zakonodavne reforme i korporativne strategije. S druge strane, moguće je da će njegov utjecaj oslabiti uslijed rastućeg otpora i zamora javnosti, kako u konzervativnim, tako i u progresivnim segmentima. Povijest pokazuje da nijedan ideološki val ne traje vječno u izvornom obliku – što je danas revolucionarno, sutra može postati establishment, a prekosutra može izazvati novu kontra-kulturu.
Možda će se pojaviti novi oblici kulturnih i političkih sukoba koji će zasjeniti sadašnje rasprave.
Postoji i scenarij u kojem je woke tek simbol trenutka, ideja koja je potaknula važne rasprave, ali koja se s vremenom rastače u širem spektru političke i društvene dinamike. Ako se binarna logika suprotstavljenih tabora nastavi, možda će se pojaviti novi narativi, novi izrazi, novi oblici kulturnih i političkih sukoba koji će zasjeniti sadašnje rasprave.
U konačnici, ostaje pitanje: je li woke samo prolazna epizoda u dugoj povijesti ljudskih ideja, ili pak temelj novog društvenog poretka koji tek treba do kraja zaživjeti? Odgovor ne ovisi samo o ideološkim pokroviteljima ovog fenomena, već i o kolektivnom strpljenju društva da se suoči s kompleksnim pitanjima bez potrebe za pojednostavljenim odgovorima. A dok se ta bitka odvija, riječi – kao i ideje koje ih nose – nastavljaju mutirati, gubiti i ponovno stjecati smisao. U tom međuprostoru, možda se krije nada da će se ispod buke pojaviti nova, dublja razina razumijevanja. (Domagoj Juričić, ideje.hr)
