KULTURA U MEDIJIMA: SVE SE SVELO NA ZABAVU

Vrijeme konzumerizma progutalo je kulturne sadržaje u domaćim medijima. Sve ih je manje, sve su površniji i skrajnutiji. Umjesto kulture, nudi nam se gola zabava, jer su rejtinzi potisnuli kvalitet

Rubrika Kultura odavno je u našim medijima protjerana na marginu, na zadnje stranice, ili postoji tek da popuni prostor na kraju TV dnevnika. Teme iz kulture dolaze u prvi plan samo kada pojedini umjetnici i umjetnice, uglavnom iz svijeta filma, osvoje međunarodne nagrade. Tada se o njima izvještava tako da se veličaju, te se ponovo priča o beskrajnom talentu koji se skrio u ovoj maloj zemlji.

No, mora se primijetiti da kada književnici i književnice, ali i svi drugi kulturni radnici dobijaju nagrade, to je rijetko vijest za prve stranice ili centralni dio dnevnika. Kristina Ljevak, novinarka i urednica Urban magazina (jedan od rijetkih časopisa koji se bave kulturom), kaže kako je pozicija kulture u informativnim emisijama ustvari “posljedica percepcije da kultura treba biti ‘lijepa i zabaviti’, malo razgaliti umornog gledatelja nakon vijesti o ekonomskim, političkim i drugim neprilikama u kojima tavorimo. Izostanak osjećaja da je riječ o nečemu važnom, što treba biti kritika društva i njegovih anomalija, kulturu dovodi na poziciju koju ima”.

Ključni segmenti života

Đorđe Krajišnik, novinar Oslobođenja i magazina Dani, naglašava kako su u različitim vrstama tranzicionih reformi u poslijeratnoj BiH zapostavljena dva “ključna segmenta života” – obrazovanje i kultura. “Da je nekome zaista stalo graditi bh. društvo na principima koji nisu usko etničke prirode, ove dvije oblasti bi morale biti generator svih dobrih stvari i promjena u zemlji”, smatra Krajišnik. On dodaje da su ove dvije oblasti trebale biti pokretači pozitivnih promjena, ali: “Ovako, sa zarobljenim i simplificiranim obrazovnim i kulturnim životom (svedenim na monističke poglede na svijet), danas imamo društvo koje iz dana u dan sve više regresira. Pitanje je samo da li država ima interes da omogućava građanima prostor da misle? Čini se da BiH nema tu namjeru.”

Krajišnik radi za medij u kojem je kultura uvijek bila zastupljena. Do danas, Oslobođenje je zadržalo dodatak KUN u kojem jednom sedmično pišu o kulturi. To je i jedan od rijetkih medija u kojima je zastupljena kritika.

Javni servisi obavezni su više nego drugi mediji odvojiti prostor za kulturu. Međutim, i to se rijetko dešava, a način na koji su tretirane ove teme daje osjećaj da je kultura neko nužno zlo.

Maja Begtašagić je urednica magazina Sedmica na Federalnoj televiziji u kojem se redovno tretiraju teme iz kulture te otvara prostor za razgovore o važnim temama iz ove sfere života. I ona se slaže da bi u programima javnih servisa moralo biti više prostora za kulturu. Jedan od razloga zašto je nema dovoljno jeste činjenica da su javni servisi zbog nedostatka sredstava počeli producirati sve manje emisija iz kulture.

Generalno je zastupljen stav da u vremenu senzacija i opće tabloidizacije kultura ne donosi novac ni gledanost. “Sve je podređeno masovnoj kulturi, zvijezdama, ekskluzivnim izvještajima”, kaže Maja Begtašagić. “Sve se opravdava time da to čitatelji/gledatelji žele. Glavni kriteriji su postali parametri gledanosti, slušanosti i čitanosti, a umjetnički kvalitet je zanemaren.”

Globalni trend

Begtašagić ukazuje na činjenicu da naši mediji, i kada izvještavaju o kulturi, rijetko taj prostor posvećuju prikazu ili umjetničkoj kritici, a češće su to izvještaji s premijera, promocija, na nivou spektakla i reklame. “Vrijeme konzumerizma je i kulturu svelo na zabavu”, kaže urednica kulturnog magazina Sedmica.

Naši sagovornici primjećuju da nedostatak kulture nije samo specifikum BiH, nego da je riječ o globalnom trendu. Ipak, čak i u zemljama regije, mediji daju drugačiji tretman temama iz kulture, često i više prostora. Možda je najveća razlika odsustvo kritike. Đorđe Krajišnik, koji piše i književne kritike, kaže da kritike ima, ali ne one koja se bavi estetskim kvalitetom umjetnosti i kulture. “Tačnije, nema kritike koja propituje, koja se zamjera i koja nastoji uspostaviti određen meritum estetskog kvaliteta i dometa. Pri tome ne znači da kritika mora propisivati kako će se stvarati, već prije svega da mora postojati diferencija između onoga što je zaista uspjelo i manje uspjelo umjetničko djelo.”

On primjećuje kako u BiH postoji “prezasićenje pozitivnom kritikom”: “Svaka knjiga, svaki film, svaka teatarska predstava su u našim okvirima obično predstavljeni kao najveći i najbolji, da bi se zatim lamentiralo nad lošim stanjem u našoj kulturi. Kvalitetnog rada u kulturi nema bez adekvatnog kritičkog analiziranja, koje će ukazivati, ne na lične animozitete kritičara i umjetnika, već prije svega na stvarne nedostatke nekog ostvarenja. I to ne da bi se nekoga uvrijedilo, već da bi se doprinijelo da radovi budu uspješniji i valjaniji.”

Novinari koji pokušavaju da se bave kulturom u BiH nerijetko se žale kako kulturni radnici ne trpe negativnu kritiku, doživljavajući često takvo pisanje kao lični napad ukoliko je kritika negativna.

Ljevak kaže kako nema osjećaj da kulturni radnici i radnice pate od nedostatka kritike. “Da bi se neko bavio kritikom, on ili ona samo to treba da radi i da bude za to plaćen. Ne možete jedan dan napisati kritiku, a sutradan od tog istog, recimo, reditelja, tražiti intervju jer su vas poslali. Ne možete jer se kod nas sve doživljava lično i jer će vam reditelj reći dabogda umrli, što se desilo jednoj našoj koleginici. Imamo i primjera rediteljskih savezništava sa urednicima, koji na vrijeme jave da se neko od mladih kolega/ica odvažio napisati kritiku pa se objavljivanje ‘stornira’. Činjenica da nema kritike najviše pogoduje atmosferi u kojoj je završen ovogodišnji MESS”, podsjeća Ljevak na neslavnu epizodu pokušaja cenzure predstave Olivera Frljića.

Simplificiranje kulture

No, nedostatak kritike, ali i fokusa na kulturu, doveo nas je u situaciju da se u zemlji u kojoj se organizira nekoliko međunarodno značajnih festivala, izvještaji o njima svode na priče s crvenog tepiha i pratećih zabava. Najbolji primjer je izvještavanje sa Sarajevo Film Festivala, gdje smo prinuđeni gledati, čak i na javnom servisu, paradu na crvenom tepihu, a da o filmovima koji igraju ne znamo skoro ništa.

Krajišnik ukazuje na proces “simplificiranja kulture i umjetnosti” njihovim svođenjem na atrakciju i estradu, čime se “ne daje mogućnost da se kultura kao medijski sadržaj primi u ovom društvu”.

Izostanak kulture iz medija ukazuje i na to da je ima generalno malo u našim životima. Muzeji u BiH su poluprazni, isto tako galerije, pozorišta, pa čak i kina. Posjetioci dolaze uglavnom na premijere i prijeme. Maja Begtašagić podsjeća da BiH nema ni kulturnu politiku, ni strategiju, ni zakone. “Ogorčeni, frustrirani, traumatizirani kakvi jesmo, takav nam je i odnos prema kulturi”, kaže na kraju.

I Kristina Ljevak kaže da je odnos medija prema kulturi jednak kao i odnos države. No, ona primjećuje i da sami umjetnici “zarad vlastitih konformizama” grade identičan odnos prema kulturi, čime “dodatno doprinose da ona ostane tamo gdje je, u minutici između ‘tople ljudske priče’i vremenske prognoze”. Na kraju gube svi “izuzev onih koji žive svoje lagodne živote zahvaljujući potpuno obrnutom sistemu vrijednosti”, konstatuje Ljevak.