U vremenu kada internet progresivno postaje sastavni dio svakodnevnog života, od komunikacije s prijateljima i prijavljivanja za socijalne usluge, do studiranja i rada, ostati povezan više nije luksuz nego potreba.
Upravo iz tih razloga živimo u vremenu kada isključenje s interneta znači pitanje ljudskih prava s takvom snagom da ozbiljno ugrozi kvalitet života.
Osim dokumentiranih negativnih ekonomskih utjecaja, namjerno isključenje s interneta može služiti kao oružje ko bi se ušutkivali protesti.
Internetska isključenja prošle godine su bila u porastu s 196 namjernih poremećaja u interent saobraćaju zabilježenih samo u 2018. godini. U 2019. godini Global Voices zabilježio je isključenja interneta u Zimbabveu, Mjanmaru, Mauritaniji, Etiopiji, Iraku i Ekvadoru.
Različiti su načini isključenja inteneta, a jedan od njih je kada davatelj internetskih usluga (ISP) namjerno usporava internetsku uslugu (na zahtjev vladina) praveći usporenu vezu koja je u osnovi neupotrebljiva.
To se može dogoditi na nivou cijele mreže ili se može koristiti za ciljanje određenih aplikacija i web stranica. Ova se taktika često koristi za sprječavanje širenja videozapisa, fotografija ili audio datoteka budući da je za dijeljenje tih sadržaja potrebna veća propusnost.
Prema Izvještaju programa Access Now za 2018. godinu usporavanje interneta mnogo je teže provjeriti od ostalih oblika obustava. Razlog tome je što na područjima gdje internetska infrastruktura nije dobro razvijena, ljudi mogu isključenje interneta pripisati tehničkim teškoćama.
Primjera radi, od 7. do 9. maja 2019. godine kazahstanski korisnici interneta nisu mogli pristupiti društvenim medijima zbog prigušivanja širom zemlje, što se podudaralo s planiranim demonstracijama opozicijskih čelnika 9. maja.
Također, u maju 2019. godine u Indoneziji su bili protesti u glavnom gradu Jakarti, nakon što je poraženi predsjednički kandidat Prabowo Subianto za gubitak na izborima okrivio sistemsko lažiranje izbornih rezultata. Dok su učesnici protesta izlazili na ulice, indonežanska vlada obustavila je pristup aplikacijama za društvene medije.
Pristup web lokacijama i aplikacijama poput Instagrama, Telegrama, WhatsAppa, Twittera i Facebooka mogu se ciljano zabraniti, dok su druge web stranice još uvijek dostupne za upotrebu.
U nekim zemljama u kojima su platforme poput Facebooka sinonim za sam internet, blokiranje specifičnih aplikacija ozbiljno ograničava pristup internetu i to je postalo češće za vrijeme građanskih nemira i izbora kao sredstva za sprječavanje velikih protestnih organiziranja.
U oktobru 2019. godine u Iraku više internetskih pružatelja usluga blokiralo je pristup Facebooku, Twitteru, WhatsAppu, Instagramu i drugim društvenim medijima i aplikacijama za razmjenu poruka.
Mnoge vlade tvrde da su ove taktike blokiranja metoda za sprečavanje širenja dezinformacija i umanjivanje mogućnosti nasilja.
U 2016. godini zabilježena su 75 isključenja interneta, u 2017. godini 106 slučajeva, a u 2018. godini 196 slučajeva. U periodu od januara 2016. do maja 2018. godine najviše isključenja evidentirano je u Indiji – 154 slučaja, u Pakistanu 19, u Iraku i Siriji po osam, Turskoj sedam, Kongu i Etiopiji po pet, u Iranu četiri te u Čadu i Egiptu po tri.
Izvor: Global Voices
