Pravosuđe zakazalo
Teror nad građanima Sarajeva trajao je 1.425 dana. Napadi na civile s položaja Vojske Republike Srpske, prema presudama Suda u Hagu, odvijali su se svugdje i u svako doba dana ili noći. Jevrejsko groblje u Sarajevu, neboder u naselju Grbavica, naselje Nedžarići, Špicasta stijena i planina Trebević, sa koje se vidi cijelo Sarajevo, samo su neki od mjesta sa kojih su djelovali snajperisti.
Prema sudskim presudama na međunarodnim i domaćim sudovima, svako deseto dijete ubijeno je snajperom, među njima i trinaestogodišnji Nedžad Subašić, ali za ubistva 53 mališana do danas niko nije odgovarao.
Bosanskohercegovačko pravosuđe, skoro trideset godina od kraja rata, nije procesuiralo nijednog snajperistu iako su njihova imena uglavnom poznata.
Penzionisani policajac, danas zastupnik u Parlamentu Federacije BiH, Dragan Mioković, bivši je vođa tima istražioca Centra službe bezbjednosti Sarajevo. On navodi kako su vojno-obavještajne agencije bivših vojski znale ko su bili snajperisti.
„Kad je Sarajevo u pitanju, to su zločinci nad zločincima. Centar je i tokom opsade obavljao sve uviđaje, postoji dokumentacija, pa na osnovu tih dokumenata trojica su u Hagu osuđena na doživotne kazne zatvora, a jedan na 29. godina zbog zločina nad građanima Sarajeva i zaista je frustrirajuće da na osnovu istih tih dokumenata domaće pravosuđe nije procesuiralo nijednog snajperistu“, navodi Mioković.
Za terorisanje građana Sarajeva Haški tribunal je na doživotnu robiju osudio komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS-a Stanislava Galića, a njegova nasljednika Dragomira Miloševića na 29 godina zatvora. Za terorisanje civila u Sarajevu, između ostalih zločina, na doživotnu robiju osuđeni su i Radovan Karadžić i Ratko Mladić.
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je 21. maja 2021. godine formiralo predmet koji se odnosi na snajpersko djelovanje pripadnika Vojske RS u sarajevskom naselju Nedžarići.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu dao je još 2004. godine saglasnost i predao dokumentaciju Tužilaštvu BiH za procesuiranje snajperista, međutim, dvije decenije od tada u sudnici se nije našao niti jedan sa dostavljenog spiska.
Na spisku označenom slovom “A” , što znači da prema Pravilima puta Rimskog sporazuma postoji dovoljno dokaza za procesuiranje, nalaze se imena osumnjičenih snajperista i svi su pripadnici 2. pješadijskog bataljona Prve Sarajevske motorizovane brigade Vojske RS-a, među kojima su Dragan Atanacković, Predrag Bošković, Nebojša Ivković, komandir snajperskog odjeljenja, Marinko Krneta, Zlatko Subotić, Nada Skipina, Radivoje Grković, Aleksandar Petrović i Dragan Petković.
Također, Revidiranom strategijom državnom Tužilaštvu i tužiocima nalaže se da u prioritet uzmu predmete Pravila puta Rimskog sporazuma i oko 300 predmeta u kojima se nalaze imena snajperista, minobacačlija i drugih političkih i vojnih osoba odgovornih za opsadu Sarajeva. No, optužnica i dalje nema.
Frustrirajuće je to i za Fikreta Grabovicu, predsjednika Udruženja roditelja ubijene djece Sarajeva 1992.-1995..
„Nekažnjavanje takvih brutalnih zločina nad djecom, koja su najnevinija bića svakog društva pokazuje katastrofalan odnos pravosuđa, ali i politika u državi, jer ipak oni imenuju dužnosnike u pravosudnom sistemu. Postoje snimci, ali ništa nije dovoljno da se tužilaštva pokrenu“, navodi Grabovica.
Upravo jedan takav snimak, objavljen je u maju 2021.godine na YouTube kanalu reportera Philippea Buffona. Na njemu je prikazano snajpersko gnijezdo s položaja Vojske Republike Srpske u sarajevskom naselju Nedžarići, odakle su snajperisti svakodnevno pucali na stanovnike naselja Alipašino Polje.
Na snimci muški glas pita muškarca koji drži snajper i puca „jesi li pogodio?“, na što snajperista odgovara „ma u glavu čoveče“.
Na snimku su prepoznate osobe za koje se sumnja da su potencijalno počinile zločin. Jedna se zove Zoran Kulina Zoki, a drugi je Radomir Marković.
Ovaj snimak ponukao je tridesetdevetogodišnjeg Sarajliju Harisa Ibrahimovića, kojem su snajperisti ubili rođaka Nedžada Subašića u decembru 1992.godine da pokrene vlastitu istragu.
Haris kaže kako je tokom vlastite istrage razgovarao i sa Florence Hartman, koja mu je rekla da je takav zločin teško dokaziv na sudu.
„Ona kaže kako se ne može povezati da su ova dvojica ubila Nedžada, ali da je sigurna da je s ove lokacije on ubijen“, navodi Haris, te dodaje kako se vrijeme nastanka videa podudara sa pogubijom njegovog rođaka.
Potom je odlučio potražiti lokaciju odakle je pucano. Saznao je da se u staroj zgradi Doma za slijepa i slabovidna lica u Nedžarićima nalazilo snajpersko gnijezdo.
„Čuvar me je pustio, otišao sam u tu prostoriju, zidne obloge su iste kao i na snimku, sve je identično, siguran sam da je Nedžad odavde ubijen“, kaže Haris.
Svoju priču Haris je napisao i na Facebooku, a novinari portala Istraga došli su do snajperista sa videa.
Prema njihovim navodima Marković je priznao da je to on, ali im je rekao kako nije pucao, dok je Kulina s druge strane rekao da jeste pucao, ali ne u ljude, već u žardinjere.
Nakon toga, francuski novinar Buffon koji je za vrijeme ratnih dešavanja boravio i dokumentirao srpske položaje u sarajevskom naselju Grbavica, uklonio je snimak iz snajperskog gnijezda u Nedžarićima sa YouTube-a.
Danas, on ima svoju web stranicu na kojoj se nalaze reportaže iz Sarajeva, ali i drugih gradova svijeta, te drugih zemalja gdje su se poslije BiH, vodili ili još vode ratovi.
Od prijave do saslušanja: Tišina
Haris Ibrahimović je nakon objave videa i vlastite istrage svoju priču ispričao i u Agenciji za istrage i zaštitu BiH (SIPA). Kaže da je sa istražiteljima SIPE do sada dva puta razgovarao.
“Istražitelji SIPE su tražili da se nađemo na mjestu gdje se to dogodilo, da se uvjere da li se tu moglo desiti. Odveo sam ih na autentičnu lokaciju gdje je Nedžad ubijen”, priča Haris.
Nakon sedam dana dobio je poziv da dođe u sjedište SIPE. Uzbuđen što je nešto uspio pomjeriti s mrtve tačke otišao je razgovor.
“Rekli su mi da će se podići optužnica, ali niko od njih nije uhapšen“, kaže Haris.
Potom je kako navodi Haris, njegov radni kolega rekao da je Radomir Marković njegov komšija te da je njega zamolio da mu dogovori sastanak sa Harisom.
„Ja sam to prijavio SIPA-i. Oni su sugerisali da nije pametno da sa bilo kime stupam u kontakt, da obustavim vlasititu istragu, jer se kao boje za moju sigurnost“, objašnjava Haris.
Ubistvo njegovog šest godina starijeg rođaka kaže u njemu je ostavilo traumu za cijeli život.
Haris se sjeća da je tog decembra 1992.godine, bila subota i da je ispred svog ulaza u nekadašnjoj Tetovskoj ulici na Alipašinom polju, sa Nedžadom krenuo po vodu. Kaže kako su trebali pretrčati nekih 200 metara do sigurne zone. Krenuli su zajedno, držeći se za ruke.
„Nedžad pošto je bio stariji i visočiji, svojom desnom rukom je držao mene za lijevu, želio me svojim tijelom zaštititi“, kaže Haris.
„Čuo sam pucanj, nisam ni osjetio da je moja ruka ostala prazna, dotrčao sam u zaklon, okrenem se i vidim kako moj Nedžad nepomično leži u lokvi krvi. Pogođen je u lijevu slijepočnicu“, prisjeća se Haris tog kobnog dana.
Haris Ibrahimović kaže kako na posljednje dvije godine, od kako je dao iskaz, gleda kao i na posljednjih trideset, kada mu je od snajperskog hica ubijen rođak Nedžad.
“Možda mi je sada još teže, jer sad imam crno na bijelo ko je 100 posto bio izvršitelj, nego onda kad sam bio u zabludi. Ja moram pričati, jer Nedžada više nema “, kaže Haris.
Za Harisa zaborav nije opcije, niti kaže, to smijemo dozvoliti, jer teror kakav su preživjele Sarajlije malo je ko, ali on kaže da ni život u prošlosti nije dobar izbor, te navodi kako se svi zajedno trebamo okrenuti budućnosti i izgradnji boljeg društva za našu djecu.
Ubijanje snajperom kao atrakcija
U septembru 2022.godine premijerno prikazan dokumentarni film „Sarajevo safari“ slovenskog režisera Mirana Zupaniča. Film ispituje optužbe o bogatim i uticajnim strancima, koji su plaćali da snajperima pucaju na civile u opkoljenom Sarajevu.
Zupanič, režiser i scenarista dokumentarca „Sarajevo safari”, navodne događaje opisuje kao “neku vrstu safarija, kao lov na ljude”.
“Izgleda da postoje pojedinci koji misle da su iznad morala, iznad dobra i zla, iznad svakog ljudskog poretka. To su pojedinci, koji svojim postupcima traže i na trenutke čak i ostvaruju apsolutnu moć nad ljudima – uporedivu jedino sa moći koju ima Bog”, rekao je on nakon premijere filma u Sarajevu.
Iz Tužilaštva BIH do objave ovog priloga nije došao odgovor na upite portala Tačno.net (Selma Boračić, Mršo, Tačno.net)
Treća republika
Treća republika, Treća republika… hmm, što bi to moglo biti? Redaju se upitnici nad glavama Hrvata svaki put kad predsjednik države, neformalni kandidat socijaldemokrata za premijera nakon izbora, zagalami kako će njegovi uspostaviti Treću republiku. Trebalo je stoga zaviriti u povijest i pronaći dvije prethodne republike, bez kojih, logično, nema ni treće. Tu je dakle pokušaj stvaranja Prve republike u 90-tim, kada je njen predsjednik, Franjo Tuđman, totalno odgibao u srednji vijek i oživio razne kraljeve: Zvonimire, Trpimire… kardinale, feudalce, pa cementirao ideologiju republike kakvu živimo i danas. Ideologiju krvi i tla, „republiku“ u kojoj se ne mari za zakon, nego za ispraznost nacionalne pripadnosti, identiteta, plemensku zajednicu, to jest kojom je despotski vladao jedan monarh i njegovih „dvjesto bogatih familija“. Miljama daleko od vizije res publicae kao zajednice ravnopravnih građana.
I tek smo se Tuđmanovom smrću riješili te opasno karikaturalne republike, pa se 2000. valjda rodila Druga, na čelu s SDP-om, a premijer postaje Ivica Račan, karijerni demagog čija partija vlast dobiva mahom zahvaljujući umoru nacije od HDZ-ovih pljački, da bi Hrvatsku u svom mandatu još dublje ukopao u močvaru relativizma i masovne indolencije. Zaustavio je tako važnu reviziju pljačkaške privatizacije, nije proveo reformu pravosuđa, ni javne uprave u kojoj radi sva sila činovnika, blokirao je suradnju s Haškim tribunalom, gurajući državu u međunarodnu izolaciju, pa su ga hvalili i notorni hadezeovci jer da „Haag želi suditi domovinskom ratu“, te da je „nova vlada to konačno shvatila“.
Kancelar – kako smo ga zvali zbog ogromnih ovlasti – uzvraćao je nervoznim nasrtajem na nezavisne medije i uveo u javni prostor Tuđmanovu sintagmu „medijski lijevi terorizam“, a neke svoje kritičare nazvao čak i „suradnicima tajnih službi“. Vladu je formirao u koaliciji s notornim nacionalistima i brzo ih grubo odbacio, a potom inicirao donošenje gadne, revizionističke Deklaracije o domovinskom ratu, prema kojoj Tuđmanove kohorte nisu nikada napravile agresiju na Bosnu. Svim strašnim dokazima o zločinima nad bošnjačkim civilima usprkos. Taj će se revizionizam pak duboko ušančiti u svijest većine, uvjetovati stalni patronizirajući odnos prema BiH i zaštitu „naših“ ratnih zločinaca; sve na tragu Tuđmanove Prve republike. Ljevičar koji to nije, snažno se zalagao isključivo za „logiku tržišta i privatnog kapitala“, a sve protivnike divljeg kapitalizma koji i danas caruje Hrvatskom, uz unesrećenu radničku klasu, Račan će nazivati „nositeljima mentaliteta koji je poguban za Hrvatsku“.
Uglavnom, u toj Drugoj republici kojom je vladala tobožnja ljevica, sam je premijer smatrao uvredom nazivati ga ljevičarom kojemu bi imala biti imanentna upravo borba za socijalna prava, nego se ponašao kao ostrašćeni nacionalist koji njeguje tekovine razorne Tuđmanove Prve republike, u ideološkom i socijalnom smislu. Uz njega se vezivao pojam „odlučno možda“, a njegovoj partiji nisu smetali bahati nasrtaji na medije, pa je nas u Feralu, osim kao lijeve teroriste, optužio i za „loš državotvorni mentalitet“.
U svom drugom pohodu na vlast, kao doživotni šef SDP-a, presvukao je kabanicu, a te sam 2006. u Feralu zapisala kako mu „nitko ne odriče pravo da javni prostor zagađuje novim demagoškim floskulama o potrebi ‘socijalizacije kapitalizma’ ili zaklinjanjem u ‘čovjeka koji živi od svog rada’, niti pravo (zlo)upotrebe radničke klase u novom osvajanju vlasti, no prisjećajući se njegovog ustrajnog distanciranja od svih zasada lijevog pokreta, od radnika, konačno i od vlastite prošlosti, mi, ‘lijevi teroristi’, sebi dajemo za pravo da, ako ništa drugo, stavimo dva prsta u usta. I ne samo kako bismo pustili zvižduk“. Sve nakon toga – duga vladavina HDZ-ovih desničara, pljačke i korupcija – bio je nastavak te Druge republike, tog malog feuda na istoku Evrope u kojem su kmetovi siromašili, a feudalci se bogatili, da bi se evo našli na pragu Treće.
No sintagma bačena od strane šefa države, Zorana Milanovića, nakon prvog, „revolucionarnog“ zanosa HDZ-om zgađene nacije, zahtjeva i neki sadržaj, osim floskula o porastu penzija i boljeg zdravstva. To jest radikalnu promjenu nakaradnog političkog sustava, temeljenog na nedopustivom broju županija, njih 12, s čak 500 općina i gradova, a koje su, umjesto nekoliko prirodnih regija, ostale uporištem HDZ-ove krimogene moći kojom ta partija kontrolira i pljačka sve; od obale, plaža, urbanih cjelina, infrastrukture. Sustav čijem se dokidanju svojedobno protivio upravo sadašnji predsjednik države, Milanović, s nacionalističkim, tuđmanovskim argumentom kako „ne treba poticati regionalizme“.
Treća republika međutim traži upravo sistemsku promjenu, smanjenje golemog birokratskog aparata pod kontrolom HDZ-a – time i oslobađanje institucija – ali i korjenitu ideološku reviziju, za državu temeljenu na zakonima za građane, ne na plemenu i partiji. Ima li, međutim, ovaj SDP i njegov favorit, šef države, snagu da – uz važno micanje s vlasti HDZ-ove bande – uništi i uzroke bolesti nastale još 90-tih, ukoliko dobiju izbore? Oprez? Da, jer duh kobnog vođe Prve republike itekako je živahan. A i mio predsjedniku Hrvatske. (Heni Erceg, Mladina)
Pustimo šume da ostare
Dopuštajući postojećim stablima da ostare u zdravim ekosistemima i obnavljajući degradirana područja, moglo bi se skladištiti 226 gigatona ugljen-dioksida, što je ekvivalentno gotovo 50 godina američkih emisija do 2022. godine. Ali naučnici upozoravaju da masovna sadnja monokulturnih šuma i kompenzacije za emisije ugljen-dioksid ne pomažu šumama da ostvare svoj potencijal.
Ljudi su iskrčili otprilike polovinu šuma na Zemlji i nastavljaju uništavati mjesta kao što su amazonska prašuma i bazen Konga koji igraju ključnu ulogu u regulaciji atmosfere naše planete.
Ovo istraživanje, objavljeno u časopisu Nature, plod je saradnje stotina vodećih šumskih ekologa, koji procjenjuju da bi prirodne šume – koje postoje izvan urbanih poljoprivrednih područja u regijama s niskim ekološkim otiscima ljudskih zajednica – mogle zadržati ogromne količine ugljen-dioksida.
Oko 61% ovog potencijala moguće je ostvariti zaštitom postojećih šuma, dopuštajući im da sazriju u stare ekosisteme, kakvi su šume Białowieża u Poljskoj i Bjelorusiji i kalifornijske šume sekvoja, koje su preživjele hiljade godina. Preostalih 39% moglo bi se postići obnovom rascjepkanih šuma i već iskrčenih površina.
Usred sve veće zabrinutosti zbog ekomanipulacije (tzv. zelene šminke) kad je u pitanju uloga prirode u ublažavanju klimatske krize, istraživači ponovo naglašavaju važnost bioraznolikosti koja je šumama neophodna da bi dostigle puni potencijal u smanjenju ugljen-dioksida, te upozoravaju da sadnja ogromnog broja pojedinačnih vrsta neće tome pomoći – neophodno je hitno smanjiti emisije fosilnih goriva.
Ovaj potencijal šuma smanjuje se sve većim brojem šumskih požara i sve višim temperaturama uzrokovanim klimatskom krizom, kažu naučnici. „Većina svjetskih šuma je jako degradirana. Zapravo, većina ljudi nikad nije bila u nekoj od rijetkih starih šuma preostalih na Zemlji”, kaže Lidong Mo, glavni autor studije. „Zaustavljanje krčenja šuma mora biti glavni prioritet za obnovu globalne bioraznolikosti.“
Svjetski lideri su se na COPu26 2021. godine obavezali da će do kraja ove decenije zaustaviti krčenje i zasaditi nove šume, ali podaci pokazuju da je trenutno dosta država skrenulo s tog puta. Među onima koje nisu nalaze se Brazil, Kolumbija i Indonezija. Istraživači kažu da je postizanje ovog cilja, zajedno s pridržavanjem UN-ovih sporazuma o klimi i bioraznolikosti, ključno za postizanje punog potencijala šuma.
„Očuvanjem šuma, zaustavljanjem deforestacije i osnaživanjem ljudi koji u tim šumama žive možemo iskoristiti 61% našeg potencijala. To je velika stvar. To može preoblikovati očuvanje šuma – što ne znači ne samo izbjegnute emisije, nego i ogromno smanjenje ugljen-dioksida”, kaže Tom Crowther, šef Crowther Laba na ciriškom istraživačkom univerzitetu ETH. Crowther kaže da su za očuvanje i oživljavanje šuma potrebne hiljade projekata i shema.
„To mogu postići milioni lokalnih zajednica, autohtonih zajednica, poljoprivrednika i šumara koji potpomažu bioraznolikost. To može biti agrošumarstvo za kakaovac, kafu ili banane, prirodna regeneracija, ponovno podivljavanje prirode, stvaranje stanišnih koridora. Te prakse su uspješne kad priroda postane ekonomski izbor. Nije lako, ali je izvodljivo.”
Skepsa
Ovo istraživanje je uslijedilo nakon kontroverznog rada o potencijalu šuma u ublažavanju klimatske krize, a čiji je koautor bio i Crowther. Rad je 2019. godine izazvao intenzivnu naučnu raspravu među šumskim ekolozima, a ovaj istraživač nadahnuo korporativne akcije u šumama i bio zaslužan za podršku Donalda Trumpa u shemama sadnje drveća.
Ali nekoliko naučnika je smatralo da je u tom radu potencijal prirode da pomogne u postizanju klimatskih ciljeva precijenjen, te da poziv na masovnu sadnju drveća izaziva zabrinutost oko tzv. zelene šminke/marketinga.
Simon Lewis, profesor nauke o globalnim promjenama (University College London), koji je bio vodeći kritičar rada iz 2019. godine, kaže da je ova nova procjena mnogo razumnija i konzervativnija.
„Puno se i svašta priča o tome šta drveće može učiniti za okoliš. Da bismo to riješili, uvijek treba pitati koju količinu ugljen-dioksida apsorbuje hektar zemlje i tokom kojeg vremenskog perioda“, kaže on.
„Rasprava o tome šta drveće može učiniti za klimu nesumnjivo će se nastaviti. Ali postoji samo ograničena količina zemlje koja se može posvetiti šumama, a sposobnost drveća da pohrani ugljen-dioksid je ograničena. Stvarnost je takva da moramo smanjiti emisije fosilnih goriva, prekinuti krčenje šuma i obnoviti ekosisteme da bismo klimu stabilizovali u skladu s Pariškim sporazumom.”
Crowther priznaje da je bio pretjerano entuzijastičan oko rada iz 2019. godine:
„Kad sam kao entuzijastični tridesetogodišnjak razgovarao s medijima, govorio sam da restauracija ima određeni – nevjerojatan – potencijal. I naivno ignorisao činjenicu da ne-ekolozima to zvuči kao da kažeš da sadnja drveća ima nevjerojatan potencijal. Mislim da je činjenica da drveće pohranjuje toliko ugljen-dioksida ljudima dala ideju da [studija] sugerira da sadnja drveća može biti alternativa smanjenju emisija, što sasvim sigurno ne može.“ (Patrick Greenfield, Guardiuan; Riječ i djelo, prevela M. Evtov)
