Dok je djevojčica Sofija vodila posljednju bitku s opakom bolešću, Služba predsjednika Republike Srpske kupila je novi helikopter, vrijedan 9,4 miliona maraka! Ovakvi paradoksi za sada nikoga ne uznemiravaju

Vidite, mala Sofija Mićević iz Banjaluke izgubila je bitku za život. Ljudi su pokazali humanost. Održano je nebrojeno mnogo manifestacija, poslano je nebrojeno SMS poruka, u svakom ugostiteljskom objektu bile su postavljene kutije “za Sofiju”… I sve to nije bilo dovoljno. Zapravo, sve je bilo prekasno.

Ljudi jesu altruisti. Po ko zna koji put. Ali, Sofija nije otišla u Ameriku na operaciju.

Zakasnili smo! Svi zajedno! Ali ne u humanosti, ne u ljudskosti, ne u mjeri čovjeka. Imamo mi toga. No, ovo nam je pokazalo jednu drugu stvar.

Zdravstveni sistem u RS-u gotovo je neupotrebljiv. Dabome, to se odnosi na čitav Balkan, ali ovdje ćemo se baviti RS-om i (ne samo) zdravstvenim sistemom.

SMS nije rješenje!

Prvo, treba pojasniti neke stvari.

Svakodnevno smo putem medija “izbombardovani” silnim pozivima na slanje SMS poruka kojim se doniraju sredstva za liječenje djece, socijalno ugroženih kategorija, donacija za pomoć ljudima nakon velikih prirodnih katastrofa poput poplava, požara, suše, zemljotresa… I da se razumijemo, u tome nema ništa loše.

No, baš se u medijima rijetko priča o zdravstvenom sistemu koji ne funkcioniše, a kampanje humanosti upravo hrane njihov nerad. I nije samo riječ o Zdravstvenom sistemu. Radi se o kompletnom životnom habitusu u Republici Srpskoj.

Primjer: u Banjaluci je umrla djevojčica Sofija, svi su joj pomagali – od medija do ljudi na društvenim mrežama – i sad se svi osjećaju krivi, svi osim zdravstvenog sistema koji nije uradio gotovo NIŠTA, a mediji su stvorili sliku da je SMS liječenje jedini, a ne samo sporedni put pomoći.

Dokle ćemo pisati bajate naslove o “zdravstvu kao bolesniku”?

A sad podaci.

Prema zvaničnim podacima, obaveze Fonda zdravstvenog osiguranja i javnih zdravstvenih ustanova Republike Srpske  veće su od milijardu maraka. Ali kad? Na dan 31. decembra 2015. godine, i iznosile su, precizno, milijardu i 87,4 miliona KM. I da se razumijemo, ovo nisu paušalni podaci. Riječ je o zvaničnim podacima entitetskog Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS-a. To je period od prije godinu i po, bezmalo. Od tada je situacija eskalirala sa goreg na lošije. Od tada, apsurdno do krajnjih granica, niti doktori niti pojedino osoblje u zdravstvenim ustanovama nemaju zdravstveno osiguranje. Liječe se “na teku”. I najlošija je finansijska situacija u Domu zdravlja u Banjaluci, koji je prijavio obaveze veće od 18 miliona KM.

Ovo je opštedužnička spirala zaista bolesnog zdravstva, a SMS liječenje je tek vidljivi vrh ledenog brijega. Pa kada biste se popeli na taj vrh koji nam mediji serviraju, vidjeli biste ispod provaliju, ambis na kojem piše Ni uposlenici medija nisu zdravstveno osigurani. Ovdje je riječ o uposlenicima RTRS-a, koji su zaista pomagali u gotovo svakoj kampanji SMS doniranja za ugrožene. Znači, slijedom unutrašnje logike, novinar koji radi prilog na RTRS-u o ugroženoj djeci ili nekoj drugoj socijalnoj grupi ne može se liječiti u državnoj zdravstvenoj ustanovi. Ovih dana su 92 radnika RTRS-a zatražila u Fondu zdravstvenog osiguranja RS da im se ovjere zdravstvene knjižice, ali su ih odbili zbog velikog duga ove medijske kuće. A konkretno, taj “veliki dug” iznosi 5.645.965 KM. Pa tako za ovaj podatak znaju svi i svi su ga objavili osim RTRS-a, koji apelira za pomoć drugima, a ne može pomoći niti svojim radnicima.

I opet, RTRS je gotovo pa pravilo, a ne izuzetak, jer, velim, tornado bezumlja je odavno zarotiran, a ovo su samo posljedice.

Grobari zdravstva i njihove nagrade

Hajmo zaroniti malo dublje u prošlost tog sistema nerada znanog kao zdravstveni sistem RS-a. Nekadašnji ministar zdravlja i socijalne zaštite Ranko Škrbić, sjetiće se to mnogi, kao “nagradu” za svoj dobar rad dobio je poziciju ambasadora BiH u Srbiji. A čime je to zaslužio ambasadorsko mjesto? Konkretno, za vrijeme njegovog ministarskog mandata, Fondu zdravstvenog osiguranja RS godišnje je nedostajalo 127 miliona KM, a neizmirene obaveze premašile su 333 miliona KM. Inače, danas je Škrbić dekan Medicinskog fakulteta u Banjaluci. Kome to nije dovoljno…

E, kome ni to nije dovoljno, ima još. Još mnogo toga. Primjerice, nekadašnji v.d. direktora Kliničkog centra u Banjaluci i šef Kluba odbornika SNSD-a u Skupštini Grada, Duško Račić, priznao je da je uzimao mito i nagodio se sa sudom. Prvi čovjek Kliničkog centra. Toliko o tome.

Za kraj lokalnog teatra apsurda dobro bi bilo citirati nekadašnjeg ministra Slobodana Stanića koji je 2013. godine rekao da se u bolnicama – pazite sad! – previše troše lijekovi i da zbog toga ispaštaju zaposleni u ovim institucijama, ali da i to rade zbog altruizma. “Da nisu potrošili ove lijekove, oni bi imali izmirene doprinose, ali humanost je prevagnula nad ličnim interesima”, rekao je tada Stanić.

Znači, u bolnicama se liječi iz altruizma? Lapsus mentis ili nešto drugo?

Egzodus ljekara i posljednji dani

Pored ovakve dubioze, nije ni čudno što zdravstveni radnici i bukvalno bježe iz Republike Srpske. Pa je tako banjalučki Klinički centar primoran da traži nove radnike. Raspisan je konkurs za 12 medicinskih tehničara. Prošle godine je iz najveće zdravstvene ustanove u RS-u otišlo šest ljekara i 55 medicinskih sestara i tehničara. Godine 2015. gotovo ista situacija. Radnicima se duguje 90 miliona maraka. Onda, nije ni čudo što je SMS humanost gotovo jedini način liječenja i spašavanja najpotrebitijih.

Ali, na sve ovo ima još jedna stvar, a to je neviđeno i nesrazmjerno bahaćenje pojedinih entitetskih struktura u RS-u.

Helikopter ispred ljudskih života

Dok je djevojčica Sofija vodila posljednju bitku s opakom bolešću, Služba predsjednika Republike Srpske je kupila novi helikopter od 9,4 miliona maraka! Naravno da za ovo niko nije odgovarao. Primjerice, za liječenje djeteta je bilo potrebno oko 270.000 dolara, pa vi sami izračunajte koliko je djece moglo biti spaseno samo da se uštedilo na tom helikopteru. O organizovanju (kvazi)vojnih parada, referenduma, dočeku ratnih zločinaca sve sa TV prenosom i pratećim manifestacijama, kao u slučaju Momčila Krajišnika, ne treba trošiti niti riječi.

Samo dan poslije smrti djevojčice Sofije, predsjednik RS-a Milorad Dodik predložio je osnivanje Fonda solidarnosti, koji nije obavezan i u koji bi se uplaćivalo 0,25% neto plate. “Kroz ovo zakonsko rješenje otvara se mogućnost za dodatan priliv sredstava mališanima kojima je novac neophodan za liječenje”, istakao je Dodik.

I priznao dvije stvari:

• Zdravstveni sistem kao takav efikasno NE POSTOJI, dok se jedna sporedna aktivnost diže na entitetski nivo.
• Ovim prijedlogom Milorad Dodik nije uradio ništa drugo do li pokušao staviti u nekakve zakonske okvire SMS liječenje i ljudsku humanost napose. Jer, ovaj prijedlog, ova nakana se baš tim i takvim djelovanjem mobilnih operatera, zahvaljujući humanosti, vodi sve vrijeme mimo Dodikove izjave. I posve sigurno u toj humanosti učestvuju SVI građani Bosne i Hercegovine, a ne samo oporezovani dio zaposlenih u entitetu Republika Srpska.

Ima onih koji će reći kako je prijedlog Milorada Dodika efikasan kao nekakav pomoćni stub u zdravstvu, ali sam Dodik ih je demantovao. Naime, ovakvim načinom socijalnog kuluka može se prikupiti tek 6.383.000 KM za godinu dana. Sa druge strane, narečeni helikopeter koštao je 9,4 miliona maraka. Što će zdravorazumski reći da je kupovina samo jednog helikoptera, koji će više-manje biti igračka, potrti rad čitavog humanitarnog fonda za godinu i po dana.

Ako tome dodamo i Kabinet predsjednika u kome sjedi 19 savjetnika i čiji su godišnji troškovi dobrano preko 10 miliona maraka, razmjere licemjerstva su i više nego očigledne. A gdje su silna ministarstva sa pratećim osobljem, kretninama i nekretninama… Gdje su manje ili više fantomska predstavništva Republike Srpske po svijetu za koja niko pouzdano ne zna čemu služe, osim kao lobi firme Milorada Dodika, ali se vrlo dobro zna da koštaju 4,4 miliona maraka budžetskog novca… Svake godine. I takođe, zna se da se na sve ovo, na potpuni ekonomski kolaps i dubiozu, otvara najmanje još jedno – na Kipru.

Pa za te novce se moglo izliječiti desetoro, dvadesetoro, stotinu djece poput Sofije.

Tako ne funkcioniše normalna zemlja

I zato je (isključivo) liječenje SMS-om, humanitarnim koncertima te igranje na kartu altruizma zapravo medvjeđa usluga svima nama! Ne, ne, normalan svijet to ne radi! Država s entitetima bi trebala biti servis građana. Ona treba da servisira nas, a pogotovo našu budućnost, našu djecu.

Sažaljivi statusi neće roditeljima vratiti malu Sofiju i na desetine ovako preminule djece. SMS je, zapravo, hranjenje trola, opravdanje zdravstvenom sistemu da ne radi ništa, da se bahati na efemernim stvarima lične komocije ili u najboljem slučaju da se otkriva “topla voda” kojekakvim Fondovima solidarnosti. Liječenje na ovaj način je manipulisanje našim najiskrenijim osjećajima u svrhu (nažalost) tuđeg nerada.

I na to sve, mi bijelo promatramo, hipnotisano šaljemo SMS-ove, izigravamo državu u državi, kao onomad za vrijeme poplava, kad je sav posao vlasti bio da poput seoskih ekonoma evidentira štetu i konstatuje da su odvodi zapušeni, a nasipi slabi i niski.

Priznajmo, mi smo dio problema. A trebali bismo biti dio rješenja. Ponekad je i “dosta i stop” dobar početak.