Da li znate ko je Feđa Štukan? Da li ste ikada pogledali film “Teško je biti fin”? Koliko znate nabrojati naslova domaćih filmskih i televizijskih ostvarenja?

Veliki broj mladih u Bosni i Hercegovini nikada nisu pogledali nijedan film sniman na teritoriji njihove države kao ni susjednih država. Među njima je i Imran Memišević, student na Univerzitetu u Tuzli koji američku kinematografiju preferira iz “mnoštva” razloga. Prema njegovom mišljenju cilj filma je da čovjeka odmori, opusti i razvedri.

“Film treba imati kako elemente tragedije tako i elemente komedije, morao bi da pri samo kraju probudi osjećaj uključenosti u sam film, te ostvarenja nekog cilja u filmu. Domaća kinematografija se uglavnom bavi tragedijom i obrađuje teme kao što su rat, te u gledaocima koji su bili svjedoci ratnih katastrofa na Balkanu budi loše osjećaje kao što su tuga, strah i trauma.”

Ističe da su domaći filmovi predmet kontroverzi, a neki su čak i zabranjivani zbog prozivki upućenih politici i nekim historijskim ličnostima. Smatra da domaći filmovi narode sa Balkana prikazuju „neukim i primitivnim“.

S druge strane postoji, istina mali broj, mladih osoba koje još uvijek pokazuju želju za uživanjem u domaćim filmskim i televizijskim ostvarenjima. Među njima je Amer Jusić koji je mišljenja da regionalna kinematografija često prednjači u odnosu na holivudsku, “iz prostog razloga što je Holivud postao sinonim za klišeizirane scenarije, previše dramaturške dijaloge i komercijaliziranje manje-više svega što pruža. Iako produkcijski podređena Holivudu, regionalna filmska industrija ima veću orginalnost i unikatniji stil”.

Foto: Amer Jusić

Prema podacima objavljenim na stranici Sarajevo Film Festivala u 2024. godini bh. kina su prikazala ukupno 235 filmova, od čega je tek devet bilo domaće produkcije. Nasuprot tome, američki filmovi činili su gotovo polovinu repertoara – čak 116 naslova. I kada je riječ o gledanosti, brojke ne idu u prilog domaćem filmu: zauzimao je svega 1.5% gledanosti, dok su američki filmovi dominirali s udjelom od oko 60%. Ove brojke ukazuju na poražavajuće stanje bh. kinematografije u kinodistribuciji, ali i navike domaće publike koja sve rjeđe bira lokalne naslove.

Ideja prodaje film

Stručnjaci iz oblasti filma smatraju da bh. film ima upravo ono što američkom filmu nedostaje a to je ideja. S druge strane, neke bh. teme koje američka publika, zbog svog životnog iskustva ne razumije ne prolaze dobro u SAD-u.

U intervjuu za VOA News glumac Rade Šerbedžija kazao je da  bi film s područja bivše Jugoslavije uspio u SAD-u mora biti nešto izuzetno, ne u umjetničkom smislu, već u smislu teme.

“Američki gledatelj je naviknut da gleda američke stereotipe, krimi priče, scary movies, glupe ljubavne priče… ali, naravno, i uzbudljive filmove sa nekim velikim temama. Ako mene pitate, jako je teško pronaći neki stvarno dobar američki film koji mi se stvarno svidio”, kaže Šerbedžija.

Direktor filmske fotografije Suki Mendečević mišljenja je da istočno-evropski film ima ono što filmskoj Americi najviše nedostaje.“ Dobra ideja se plaća zlatom u Hollywood-u. Američki gledalac, generalno, ne voli da čita titlove jer to je još jedan faktor koji zamara. Istočno-evropski filmovi imaju tendenciju da po svom saržaju budu mnogo dublji, da se bave slojevitim temama kojima se američki filmovi baš mnogo ne bave“- kaže Mendečević.

Stvarati djela koja su „iskrena“

Foto: Profesor i glumac Irfan Kasumović

Bosanskohercegovački glumac i profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Tuzli, Irfan Kasumović, ističe da filmske i pozorišne scene u Bosni i Hercegovini balansiraju između ljubavi publike prema domaćim pričama i preplavljenosti sadržajima iz globalne produkcije, domaći sadržaji i dalje bude emocije kod publike, ali je njihova zastupljenost dosta manja.

“Mislim da svi mi nekako po inerciji više volimo domaće filmove i predstave nastale u BiH”, kaže, napominjući da strani filmovi dominiraju zbog količine i produkcijske snage, dok je pozorište ograničeno na jezičko razumijevanje.

Kao ključni izazov regionalne kinematografije navodi odsustvo sistemske podrške i fokus domaćih autora koji bi, po njegovom mišljenju, trebao biti znatno više usmjeren ka mladima i njihovim svakodnevnim problemima.

“Tematski filmovi trebaju biti vezani za mlade, za Bosnu i Hercegovinu – da budu ono što mladi ljudi žele gledati”, poručuje Kasumović i dodaje da je nužno koristiti digitalne alate i marketing kako bi se kod mladih izgradila navika konzumiranja umjetničkog sadržaja – bilo da je riječ o filmu, pozorištu, muzici ili književnosti.

Smatra da se mnogi stariji autori još uvijek odnose prema mladima kao prema konkurenciji, što dodatno usložnjava situaciju u kulturnom sektoru.

„Generalno je mnogo nepovjerenja među ljudima. Mora se obrnuti logika i shvatiti da ljudi koji se bave istim zanimanjem kao ja nisu konkurencija nego saborci“, naglašava.

Ipak, uprkos sistemskim manjkavostima, Kasumović vjeruje da bh. umjetnici imaju ono što mnogi drugi nemaju – autentičnost.

„Imamo taj sirov, emotivan pristup i duhovitost koja nam često pomaže da se nosimo sa svim izazovima. Ako budemo stvarali djela koja su iskrena, ako ne budemo kopirali druge i ako budemo vjerovali u svoje priče, onda možemo uspjeti“, kaže on.

Podsjeća da je filmska industrija u mnogim državama velika grana privrede. U Sjedinjenim Američkim Državama, na primjer, ona je peta po veličini.

„Filmska umjetnost danas jeste i biznis. Mi imamo kvalitetne radnike, mnogo neispričanih priča, renomirane autore, umjetnike, prirodne ljepote, historiju i ogroman potencijal za snimanje stranih produkcija.“

Vjeruje da BiH već ima svijetle primjere uspješne produkcije, ali da se u budućnosti nada češćem, kvalitetnijem i teritorijalno raznolikijem stvaranju – širom cijele zemlje.

Streaming platforme mogu otvoriti svijet našim pričama

Foto: Glumac Siniša Udovičić

Zašto strani filmovi imaju veću gledanost? Prema mišljenju bosanskohercegovačkog glumca Siniše Udovičića, odgovor je prilično logičan.

 „Zapadna kinematografija je hiperproduktivna, vizuelno i tematski privlačna širokoj publici, te lako dostupna kroz streaming servise i korporacijske kino-dvorane“, pojašnjava on.

Kada je riječ o promociji domaćih filmova, smatra da se ona dešava u određenoj mjeri, ali da je stvarni problem u količini produciranog sadržaja.

„Snimamo premalo filmova da bismo se mogli takmičiti sa zapadnom kinematografijom u pogledu gledanosti. Problem nije (samo) u promociji, već u nedostatku jake i održive nacionalne kinematografije“, naglašava.

Udovičić, također, ističe važnost jezika i lokalnih tema kao glavne prednosti domaće produkcije.

„Bez obzira na to koliko dobro poznajemo strani jezik, uvijek ćemo najsnažnije razumjeti i doživjeti sadržaj koji je zamišljen na maternjem jeziku. A kada takve ‘naše’ teme imaju i univerzalnu poruku – to je onda kvalitetan sadržaj, bez obzira na format“, objašnjava.

Streaming platforme, prema njegovom mišljenju, predstavljaju izuzetnu šansu za autore iz regije.

„Serijski formati nude više prostora za razvoj likova i ideja, pa time i veću priliku za plasman lokalnih priča na globalno tržište“, kaže Udovičić, navodeći seriju ‘Znam kako dišeš’ kao primjer uspješne regionalne produkcije.

Kada je riječ o mladim glumcima i autorskim snagama, njegov stav je realan: „Oni koji učestvuju u projektima reći će da ima prilika, oni koji ih ne dobiju smatraju suprotno. Ali, kada se poveća broj snimanja, prirodno se povećava i prostor za mlade. Njihovu energiju i glas ne treba zanemariti – a na njima je da tu priliku iskoriste najbolje što mogu.“

Kulturne institucije „nisu teret, već odgovornost“

Foto: Novinarka Šejla Džindo (RTVFBiH)

Za novinarku Šejlu Džindo, novinarstvo i kultura ne bi smjeli biti odvojeni pojmovi.

„Novinarstvo treba biti objektivno i kada je kultura u pitanju“, naglašava ona, dodajući da izvještavanje o domaćem filmu mora biti utemeljeno na stvarnoj umjetničkoj i produkcijskoj vrijednosti. Ističe da bi se novinarski fokus trebao usmjeriti prema domaćem filmu onoliko koliko on to zaslužuje, uz primjenu svih relevantnih žanrova – od kritike i eseja do komentara i analize.

„Takav pristup ne samo da bi osvijetlio domaću kinematografiju, nego bi imao i edukativnu funkciju prema publici“, objašnjava Džindo.

Vjeruje da bi kontinuirano i sadržajno bavljenje filmom u javnosti moglo doprinijeti njegovoj većoj zastupljenosti i značaju.

„Čim se nešto tretira u javnom diskursu, ima potencijal da postane tema od interesa – tako i film.“ – kaže Džindo.

Komentarišući trenutni položaj kinematografije, ona ističe da je kriza u kulturnom sektoru postala ozbiljna, posebno nakon „rezanja” sredstava za film u Kantonu Sarajevo.

„Filmski radnici s pravom ovu situaciju nazivaju dnom“, ističe ova novinarka, podsjećajući na niz pisama i apela koje su udruženja filmskih radnika uputila vlastima, ali su ostali bez odgovora. Rezultati su vidljivi.

„Zvanična odluka o smanjenju sredstava za kinematografiju za 40% u 2025. godini dodatno ugrožava već minimalan budžet, koji je i ranije bio najmanji u regiji.“

Ono što dodatno zabrinjava, prema njenim riječima, jeste potpuna neuređenost sistema.

„Nemamo moderan zakon, ni filmski centar, ni uređen sistem zaštite autorskih prava“, ističe Džindo, dodajući kako se pitanje nadležnosti često koristi kao izgovor za nečinjenje.

„Vlast kulturne institucije vidi kao teret, a ne kao odgovornost.“

Ipak, uprkos problemima, ona prepoznaje ono što smatra najvećim kvalitetom bh. kinematografije.

„Još uvijek postoji prostor za stvaranje iskrene, ljudske drame, koja ne teži da se dodvori globalnoj publici, već da ispriča autentičnu priču iz našeg društva“, zaključuje.

Dok se naši korijeni polako gube pod sjenom zapadnih uticaja, domaća kultura čeka da je ponovo otkrijemo. Ne trebamo slijepo slijediti tuđe ritmove, jer snaga našeg naslijeđa leži u pričama i vrijednostima koje nosimo kroz generacije. Možda još nije kasno da se vratimo sebi – svom filmu, jeziku i duši.