„Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat ko što ovo grije“, nenadmašni su stihovi Petra Kočića, kultnog tuzlanskog pjesnika. Upravo je ova poruka izabrana za moto prve konferencije posvećene odlasku starih ljudi iz Bosne i Hercegovine. Trend je primjetan već godinama, ali posljednjih mjeseci ne samo da je primjetan nego i alarmantan. Stari, iskusni, obučeni ljudi odlaze u naponu snage, kada bi najviše mogli doprinijeti domovini, njenim entitetima i kantonima. Upravo je to, kako saznaje agencija Fake & Spin, nagnalo političke dilere ove zemlje, Dragana Čovića, Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića, da hitno sazovu međustranačko savjetovanje s jednom jedinom temom – kako zadržati starce i one koji će to tek postati.
– Ljudi koji su u naponu snage, najveći stručnjaci, razočarani su i deprimirani – rekao je Dragan Čović. – Među onima koji odlaze najviše je Hrvata i zato žurno moramo izmijeniti Izborni zakon kako bismo te vrijedne kadrove zadržali. Ja sam ipak optimista i smatram da uz dobru politiku možemo ne samo zaustaviti odliv starih kadrova nego i privući iskusne Nijemce, Francuze i Dance da pohrle u Federaciju BiH, ali i u cijelu našu divnu Bosnu i Hercegovinu.
Ništa manje zabrinut nije ni Milorad Dodik, koji smatra da je odliv starih kadrova još jedan bošnjačko-britanski atak na RS: – Ako odu stari ljudi, ko će ostati u Republici? Niko!
Bakir Izetbegović također dijeli zabrinutost i ističe da će zaokret njegove stranke ka građanskom modelu države i društva preko noći zaustaviti sve negativne trendove: – Uz pravilan nijet i naporan rad na terenu, sve se može.
Nažalost, optimistične vizije naših lidera ne dijele i ovdašnji penzioneri. Seid (68), građevinski inžinjer, već je dobio radnu vizu za Njemačku i uskoro s hanumom i unucima namjerava sprašiti put Stuttgarta:
– Haj što nam je omladina lijena i nepoduzetna, na to smo već ogugali. Ali što je glupa, konzervativna i neobrazovana, e to više ne može pod kožu. Kap koja je prelila čašu bila je ova Povorka ponosa. Sine, ja se slabo razumijem u to, ali kad sam vidio ove mlade kako ih pljuju i blate po mrežama, rekao sam ženi da naš unuk neće rasti u takvoj mržnji.
Blaž (60), bivši fudbaler, također ne vjeruje u obećanje političara:
– Ja se spremam bježati u Kinu. Naša omladina je nešto najgore što se moglo desiti ovoj zemlji. Toliko izležavanja, odmaranja, letargije i neukosti ne bi mogla podnijeti ni jedna Njemačka.
Đurislav (75) bio je ipak najoštriji:
– Sine moj, gluplje i konzervativnije omladine ja ne viđoh u svom životu. Ne znam o čemu se radi. Jesu li oni svoju pamet pokupili po kladionicama ili kafićima, ali nije lako biti ovako zatucan. Hoću da ovih zadnjih tridesetak godina života provedem okružen civiliziranim ljudima, a ne našim divljacima. Reci da im je čika Đura poručio nek se jebu i oni i njihova politika.
Posebno štetna posljedica ovog trenda su nesavladivi suficiti u penzionim i mirovinskim fondovima zemlje. Starci se uredno odjave i odreknu penzija i onda zdime put Zapada, a njihove penzije ostaju neutrošene.
– To je problem na koji već u ovom trenutku nemamo adekvatnog rješenja – kaže premijer RS-a Radovan Višković. – Penzioni fond se puni i niko ne zna šta da radimo s toliko novca. Evo, mi smo kupili za 19 miliona novi avion predsjedniku Dodiku, čak će i gospođa Željka Cvijanović moći da se ponekad provoza, ali šta je 19 miliona u ovakvom suficitu?! Kap u moru. Milioni se gomilaju i to je pritisak koji ni jače ekonomije ne bi mogle izdržati.
Slične muke more i federalnog premijera Fadila Novalića:
– Podigli smo cijenu kilometra autoputa do astronomskih visina, ugradio se ko je god mogao, ali opet ništa. Mislim da će na ovaj suficit uskoro reagirati MMF i Svjetska banka, jer niko u državi trenutno nema odgovor na pitanje šta s viškom neutrošenih penzija. S novcem bi se nešto moralo uraditi, ali šta konkretno? Da i mi počnemo kupovati privatne avione, svi bi nas popljuvali. Tako marke čame i čuče u budžetu, a penzioneri odlaze li odlaze, nije ih briga šta će biti s nama mladima.
Šta god da je posrijedi, činjenica je da je Bosna i Hercegovina sve mlađa i praznija. Stari ljudi, sve što je vrijedno i stručno, bježe glavom bez obzira. U zemlji ostaju samo nezaposleni, studenti i djeca. Ko će onda raditi? Ko će zarađivati za dječiji doplatak i domove? Ko će trošiti napuštene penzije? Šta sa suficitom mirovinskih fondova? Ko će graditi zemlju, njene autoputeve, bolnice i škole? Ko će voditi djecu u vrtiće kad se roditelji naveče oleše i ujutro ne mogu progledati, a kamoli ustati? Ko će sad trošiti ogromni višak lijekova od kojih se prolamaju apoteke i domovi zdravlja?
Ponovimo zato još jednom neprolazne Kočićeve misli: „Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat ko što ovo grije…“
Da, da, dragi stari ljudi, mislimo baš na vas!
(Ovaj tekst je penziono-satiričnog karaktera)