Medijska posluga Milorada Dodika
Na portalu Srpskog privrednog društva “Privrednik” – p-portalu – mogu se pronaći različite varijante nacionalističkih buncanja, a asortiman je proširen nedavnim tekstom Žarka Markovića o 12 beba koje su u banjalučkoj bolnici umrle tokom svibnja i lipnja 1992., jer zbog međunarodnih sankcija nije bilo moguće dostaviti kisik koji ih je održavao na životu. Štivo je prigodno, jer vlasti Republike Srpske, kako naglašava sam autor, svake godine obilježavaju te tragične događaje, “uz jedinstvenu poruku da međunarodni moćnici nisu dozvolili bebama da žive”.
Marković je stalni dopisnik p-portala iz Banje Luke, a ujedno i zamjenik glavnog i odgovornog urednika tamošnjega Glasa Srpske, lista koji se profilirao kao usrdna medijska posluga Milorada Dodika. Takva kvalifikacija i usvojeni dril valjda su i razlog što smisao njegova teksta u “Privrednikovu” glasilu nije u tome da podsjeti na tragičnu sudbinu novorođenčadi, nego da, podsjećajući na tragičnu sudbinu novorođenčadi, veliča vojsku Republike Srpske i oda počast njenome ratnom komandnom kadru. Mrtve bebe su srcedrapateljni izgovor za krupniju i krvaviju državotvornu naraciju.
Članak zato i počinje citatom naredbe generala Momira Talića, u to doba komandira Prvog krajiškog korpusa vojske RS-a: “Hoću koridor do Vidovdana, pa makar bio i kozja staza, neću da mi djeca umiru.” Taj iskaz se godinama brižno njeguje i kleše u lokalnim srpskim legendama – otprilike onako kako se, u širim okvirima, nekoć u kolektivnoj memoriji pohranjivao čuveni Titov nalog da “Prozor noćas mora pasti” – jer je u mitološkom pogledu izrazito zahvalan: naglašava humanitarni poticaj za klanje koje će kasnije biti sistematski poricano.
Marković potom niže adorantski intonirane rečenice u slavu rečenoga generala Talića, koji je probijanjem koridora, u veličanstvenoj ratnoj operaciji, povezao “dva presječena dijela Republike Srpske”. “Simbolično”, piše, “vijest o proboju koridora objelodanjena je na Vidovdan, 28. juna, pa je u taj datum utkan još jedan događaj od ključne važnosti za srpsku nacionalnu istoriju.” Priča se, dodaje, da se taj ratni prodor “izučava i na čuvenom Vest pointu”, što po svemu sudeći nema veze s istinom, ali čak i u tom slučaju, inzistira autor, činjenica da je takvo što izmišljeno “govori o profesionalnosti ove vojne akcije za koju nije utvrđen nijedan zločin, niti se akcijom u bilo kojem smislu bavila neka od pravosudnih institucija”.
Osim što je naročito glup, taj je fragment i naročito instruktivan. Naime, najzanimljivije u članku Žarka Markovića je ono što u njemu nije objavljeno. A nije objavljeno da je protiv generala Momira Talića podignuta optužnica za teške ratne zločine, da je on 1999. u Austriji uhapšen i pospremljen u zatvor u Hagu, i da ga je samo prerana smrt (u svibnju 2003.) spasila od zasluženih 30-ak godina robije. Tako i argument koji dokazuje “profesionalnost” vojne akcije – da se njome nije “u bilo kojem smislu bavila neka od pravosudnih institucija” – ostaje logički podnošljiv jedino uz drsku utaju činjenice da su se komandirom te akcije neke od pravosudnih institucija ipak itekako bavile.
No radi se o Haškom sudu koji po procjeni novinara Markovića vjerojatno spada u onaj profil “međunarodnih moćnika” koji “nisu dozvolili bebama da žive”, pa ga ne treba uzimati u obzir. U tekstu na p-portalu ne piše da je nakon trijumfalnog probijanja koridora ubijeno nekoliko stotina bošnjačkih i hrvatskih civila, ne stoji da je time započeto sveobuhvatno etničko čišćenje “nesrpskog stanovništva” iz osvojenih područja, ne navodi se da su vojnici pod komandom generala Talića upravljali zloglasnim logorima u okolini Prijedora i drugdje… ne spominje se, dakako, ni to da je proslavljeni spasitelj banjalučke nejači, prije nego što je tu nejač trebalo spašavati, kao načelnik Petog korpusa tadašnje JNA s naoružanom bratijom haračio po Slavoniji, štiteći ugroženo srpstvo.
Tako funkcionira delirična “kultura sjećanja”: novinar koristi sudbinu 12 umrlih beba za apologiju neosuđenoga ratnog zločinca. U tome nipošto nije originalan, niti se izdvaja iz sredine o čijoj informiranosti brine. Ovoga proljeća general Momir Talić posthumno je proglašen počasnim građaninom Banje Luke, prethodno je bio okićen najvišim državnim i crkvenim odlikovanjima, Dodikova politička bagaža redovno polaže vijence i obnavlja zakletve pred njegovom bistom, prikladno podignutom ispred pravoslavne crkve u rodnome mjestu…
Propagandna mašinerija ulaže maksimalne napore da kroz postmortalnu obradu lika i djela generala Talića izgradi figuru utemeljitelja vojne komponente (pseudo)državnosti Republike Srpske. Tome, pored ostaloga, služi i politička eksploatacija 12 malih mrtvih tijela iz banjalučke bolnice, jer svetac pod šapkom, osim tvrde odlučnosti da zgromi prokletog neprijatelja, mora imati meko srce, očinski refleks i odgovornost prema biološkom opstanku nacije. Preminule bebe investirane su u epsku heroiku srpske paradržave u BiH.
Stoga je i oprema teksta na p-portalu, uz naslov “Bez sućuti za bebe” ispod kojeg se pruža fotografija spomenika stradaloj djeci u centru Banje Luke, na svoj način odgovarajuća, mada zasigurno nehotična. Zbilja, vrlo malo stvarne sućuti tu ima, bez obzira na spomeničku plastiku. Važnije od pijeteta je crpljenje emotivnog resursa koji će nacionalnu ogorčenost održavati na dostatnoj razini, slanje “jedinstvene poruke da međunarodni moćnici nisu dozvolili bebama da žive”, a to isto danas čine samoj Republici Srpskoj, državi u povojima.
Kad smo kod memorijalnih formi huškanja, bilo bi ipak intrigantnije uz to ili neko slično štivo objaviti fotografiju spomenika ispred nekadašnjeg logora u Trnopolju kod Prijedora – s prijeteći raširenim kamenim orlovskim krilima – spomenika podignutog u čast onih koji su u tom logoru silovali, mučili i ubijali civile nepoželjne nacionalnosti, a formacijski su bili pod komandom generala Momira Talića. Slična mramorna psovka, uzgred budi rečeno, nalazi se i pred ulazom u Vojnu luku Lora u Splitu.
Poricanje svojih zločina i naricanje nad svojim žrtvama najčešće se sreću u istome mentalnom manevru. Novinar Žarko Marković, kao potvrđeni patriot, to dobro zna i strogo pazi da njeguje etnički pristup etičkoj problematici. Prije nekoliko tjedana je u glasilu “Privrednika” konstatirao da se obilježavanje “Dana bijelih traka” u Prijedoru temelji na podvali (“Rezolucija bez smisla”, 20. svibnja), jer da za naredbu Kriznog štaba Prijedora iz svibnja 1992., kojom je nesrpskom stanovništvu naređeno isticanje bijelog platna na domovima, dok su Bošnjaci i Hrvati na javnim mjestima morali nositi bijele trake oko rukava, “ne postoje nikakvi dokazi”. “Ali i pored svega u tom gradu održan je performans koji je označio početak novog haosa”, piše.
Ta šugava laž, razumije se, nije jedina, prije se radi o normativu unutar jednolična opusa. Nešto ranije, recimo, novinar Marković je u svojoj kolumni u Glasu Srpske film Jasmile Žbanić “Quo vadis, Aida?”, koji tematizira genocid u Srebrenici, ocijenio kao “pokušaj podmukle i smišljene dehumanizacije Srba kao naroda”. Štoviše: “Na takvu rabotu nemamo pravo da ostanemo ravnodušni.” Kako bi se to odsustvo ravnodušnosti trebalo manifestirati, nije precizirao, no film o genocidu u Srebrenici u Republici Srpskoj nije prikazan, što bi moglo značiti da agilni autor predlaže cenzuru koju je vlast već provela.
U najkraćem – njihove žrtve su izmišljene, a naše su stvarne; njihovi zločini su strašni, a o našima znamo to da moraju ostati zauvijek nepoznati. Budući da isključuje moralna prenemaganja i minimalan respekt prema istini, ta matrica značajno olakšava stvari, pa naposljetku postaje potpuno svejedno hoće li se državotvorni osjećaji dohranjivati s 12 mrtvih beba ili s 12 uginulih ameba.
Dok čovjek čita novinarska dostignuća Žarka Markovića i ona slična njegovima, odluka Agencije za elektroničke medije da p-portalu odobri licencu i sredstva za tzv. fact-checking djeluje kao dobro ugođena parodija. Možda bi u sklopu obuke budućih zaštitnika istine nekakav koristan kurs mogao održati i stalni dopisnik iz Banje Luke. Tema: kako utvrđivati razliku između činjenica i fikcije po kriteriju srpskog nacionalnog interesa? (Viktor Ivančić, novosti.com)
Nataša (Stojanović) Popović, dobri duh Mostara
Nema nijedne zemlje na svijetu, bilo da je ona iz EU, SAD, pogotovo balkanska, a da se u komunikaciji s državnim službenikom ne suočite, u četiri oka, dva iza i dva ispred šaltera, sa surovom stvarnošću propraćenom neizvjesnošću da će vam nešto od papira faliti, ili ćete morati predugo čekati, ili ćete doživjeti neku drugu neugodnost. Državni službenik zna da iza njega stoji moć i sila države, protivrječni zakoni i propisi, ili politička stranka, čiji je on samo simbol. I nemojte se zavaravati da je u austro-ugarskom naslijeđu ili na Zapadu bolje. Možda na površini, ali su njihovi službenici samo jače utrenirani da budu ljubazniji, u suštini još teži i zahtjevniji. Ovog puta pričam o onim dobrim državnim službenicima što su suprotnost učmaloj državnoj administraciji. O Nataši Popović jeste priča. O dobroj majci i državnoj službenici ili, da budem pravno precizan, o namještenici u državnoj službi. O onoj Nati što je svi Mostarci znaju, isto kao i oni koji su daleko od Mostara, a moraju da završe neke ostavinske postupke ili da se sretnu u Mostaru na godišnjici mature, pa tamo negdje daleko ponesu rodni list ili državljanstvo nekom od svojih prognaničkih drugara. E onda je tu dobri Natašin duh koji proviri iza šaltera gradske administracije u Cernici. I završi posao.
Mostarska stvaralačka porodica
Pričam prekookeanskom vezom s Goranom, Natinim sinom, pa kroz njegovo kazivanje predstavljam i njegovu majku Natašu, sestru Ninu, njega, i baku Maru. Svi opet dio Mostara i svijeta. Danas su Goca i Nina u svojim 30-im. Nina, magistrica prava, živi i radi u Mostaru, a Goran u New Yorku. Goran je nakon srednje škole likovnih umjetnosti “Gabrijel Jurkić” upisao i završio Univerzitet “Džemal Bijedić”, Fakultet humanističkih nauka, Odsjek za engleski jezik i književnost. U Mostaru prepoznat, sa svojom sestrom, kao član Mostarskog teatra mladih pod vođstvom Seada Đulića, s kojim su Nataša i njena majka Mara radile u nekim, kako se to voli kazati, “boljim vremenima”. Goran je formirao i rock-punk bend pod nazivom Ziyan, gdje je bio pjevač. Paralelno je išao i usavršavao svoje pjevanja s Oratorijskim zborom Pro Musica, a usput bio i aktivni član, kasnije i dramski pedagog u Plesnom Studiju B-dance, gdje je dotjerivao svoj ples i sviranje. Sa samo 19 godina režirao je svoj prvi muzičko-dramski komad pod nazivom “Ubojstvo je, ali ne i zločin”, adaptaciju svjetskog, broadwayskog Chicago Mjuzikla. Uslijedile su nagrade i priznanja, a onda 2019. godine Goran je primljen na viskoprestižnu Akademiju dramskih umjetnosti u New Yorku, gdje je diplomirao kao glumac, na istoj onoj Akademiji koju su završili Kirk Daglas i Robert Redford. I danas je tamo, prepoznat kao vrstan glumac i umjetnički direktor. Čitav elaborativni i kondenzirani biografski dio života Gorana Popovića ne bi bio ovoliko ispunjen i sadržajan da nije imao Natašu za majku, Maru za babu i Ninu za sestru. A sestra Nina također je ostvarila i odlične glumačke role prije nego li se u potpunosti posvetila pravu i pravdi. Biće da je genetika učinila svoje, ali i njihov nemirni stvarački duh, pa im je baba Mara još dok su bili začeprkani u stazama djetinjstva, govorila: “Slažu se ko rogovi u vreći.” Bez budnih očiju, intelekta i bezuslovne podrške moje majke ne bih mogao doseći što sam dosegao u ovako kratkom roku. Smatram da je najzanimljivije od svega to što sam odrastao u okruženju nepokolebljivih i jakih žena. Baba Mara bila je ikona, osim toga što se hvalila da je u mladosti izgledala bolje od Jovanke Broz, to je bila žena jakih ruku i ambicioznog uma. Mara je bila žena koja je znala pogoditi tačno u sridu i to baš kada je trebalo. Baba Mara je na drugom, boljem svijetu, ali njen duh proviri da vidi jesmo li ili nismo. U takvoj porodici učio sam o poštivanju žene kao ljudskog bića – ne slabijeg, već jačeg i ljudskijeg. Zahvalnost se prema mojoj majci ne može izraziti ni riječima ni djelima – ona se očituje negdje u duši i tu vibrira i pokreće mene kao čovjeka i stvaraoca. Šestog januara 1994, u ono pogano ratno vrijeme, u bolnici bez prozora, vjerovatno i bez pokojih vrata, odlučio sam da je tada vrijeme da upoznam svoju majku. Ono što je zanimljivo i simpatično jeste što se moja majka i pomalo prepala kada me je vidjela. Bogu hvala ne iz zdravstvenih razloga, već estetskih. U takvim je uslovima Nataša čak i kazala: “To nije moja beba, što je tako zgužvan i modar?”, tako zgužvan i modar – “nako stao i gledam”, a doktor kaže: “Nataša, ovo jeste tvoje dijete, jedino si se ti porodila danas.” A za njih – Gorana, Natu, Ninu i Maru, samo kako to on zna i umije, Mišo Marić kaže: “Vi ste od vrste kojom je Mostar deficitaran. Ne znam čega je nestašica tu, ali znam da građana tipa tvoje, ali i moje, naše Mare jeste sigurno. I istinski sam sretan što vas poznajem.”
Šalter, stranka i dobri ljudi – Natašina sudba
Nataša je shvatila od prvog dana da želi raditi s ljudima i za ljude, neposredno na šalteru, profesionalno i staloženo. Zna ona poslije višedecenijskog iskustva da postoje klijenti koji i dalje šalterski posao doživljavaju, ono, s rupom na staklu i iza plastične barijere, koji šalterskog službenika zamišljaju gospodarom svega na Zemlji i van nje, što masnim burek rukama dodaje papire, izgovara “dođi sutra” ili ispija kafu. Nataša im dokazuje baš suprotno: reaguje mirno i zamišlja sebe u ulozi klijenta, pa joj je onda lakše da ga i razumije. U takvom spletu ljudi i okolnosti najradije se sjeća nekih lijepih događaja. Kad je završila punomoć za Šabana M…. iz Donje Mahale, a on slučajno ili namjerno pregledao ovlaštenje za upis u zemljišne knjige, kaže joj: “Nato, volio bih da sam Šaban Šaulić, kako si napisala, ali nit znam pjevati, a još manje zarađivati od njega, pa da ispravimo.” Smijale su se i moje kolegice i svi oni što su čekali u redu. Ili: “Mladić i djevojka bili u Međugorju, a autobus im sa svim stvarima i dokumentima pobjegao za Beograd. Došli stopom do Mostara i neko ih uputio nama u Cernicu da pomognemo. Mi u čudu tražimo rješenje, Beba, moja radna kolegica i ja odlučimo da im kupimo kartu do Beograda, ali kako granicu preći? Sjetimo se ‘Autoprevoz Vučića’ i kažemo mu da ćemo platiti kartu samo da ih vrati doma. Sve završi i ne htjede uzeti novac. U Beogradu su ih dočekali uplakani roditelji.” Kotrlja se život – nekom ispred, a nekom, kao Nataši, iza šaltera.
Političari su lako kvarljiva roba. Brzo iz jedne pređu u drugu konzervu, zato se Nataša ne bavi politikom niti političarima. Važnija joj je, kao i njenim koleginicama, ona poruka neke bakice ili kalifornijskog Mostarca: “Hvala ti, Nato, što si mi pomogla da završim posao koji ne uspijevam od 1992. i što nas podsjećaš da još ima, bar u našim glavama, Strelčevine, Avenije, one čarobne kafanske ljepotice na Rondou ili defilea mladosti od Revije, pa šetalištem do Velikog parka gdje smo se nekad davno prvi put strasno ljubili.”
Žene poput Nataše drže pola neba, većinu svijeta i svaku uspješnu porodicu. Emotivna i otvorena, Mostarka do balčaka, po ko zna koji put, Nataša me onako blagonaklono i ljudski, kao da sam i ja s druge strane šaltera, moli da ne zaboravim spomenuti njene kolegice, koje su dobar tim u poganom vaktu. (Milan Račić, Tačno.net)
Vladalac
Dvodelna dokumentarna emisija „Vladalac“ Slaviše Lekića, urađena je i emitovana pre više godina (februar 2020.) na televiziji N1. Nekoliko puta je reprizirana i uvek iznova izazivala konsternaciju vodećeg junaka i njegove posluge. Slaviša je nastojao i uspeo da uz nesumnjive dokaze i svedoke sagovornike, pokaže gledaocima poreklo i bit jedne mračne biografije, kasnije obogaćene novim naslagama tame. Uz pustoš i razaranje društva koje njegova vladavina ostavlja za sobom.
Ništa se nije promenilo u naravi Vladaoca, njegova se evolucija, kao i do tada kretala unatrag. Ali su učinci postali mnogo razorniji: želja za apsolutnom vlašću je bila samo etapa u dogradnji modela tiranske samovolje. Taj apsolut postaje kritična masa za eksplozivna razrešenja unutar objekta vladavine. Strepnje o kulturnom, etičkom i fizičkom slomu Srbije, postaju ovdašnja dramatična realnost.
Sve slućene strahove ostvario je kao košmarni haos. Distopija je tu, ona je jedino što ovde radi, a tvorci užasa u kome se živi upravo brane svoja nedela pozivanjem na dokumentarnu seriju od pre četiri i više godina.
Nepoznati autor (ili više njih) sačinio je novi spot namenjen progonu novinara koji svojim javnim radom navodno podstiču atentat na Vučića. Nije mu prvi a ni poslednji put da se Vladalac bavi svojim preventivnim opelom. Čitava sekta je obuzeta slatkom jezom predviđajući najgori kraj onome koga tobože najviše vole. Svaki hitac bilo gde u svetu oni vide kao pokušaj da se potrefi njihov posustali monarh, što od straha, što od lutanja po svojim misaonim lavirintima.
Novi spot počinje isečcima iz serije Vladalac, i to onim delovima gde sagovornici jednom reči definišu čitavu tu nastranu konstrukciju, to jest njega. Neke sažete definicije, sačinjene od jednog pojma postale su i deo spota poternice. Brnabić je sve to proglasila uvredama i „targetiranjem“ Šefa. On lično je opravdao sumorni spot tvrdnjom da se tamo samo ponavljaju izabrane sekvence iz emisije Vladalac, i da se oni koji su ih izgovarali sada stide svojih reči, a da on ne vidi nijedan razlog da se stidi bilo čega.
Spot, ili ma kako nazvali taj pamflet, nije bio moguć bez njegove kreativne ideje. U Srbiji nema veće tajne od one kakav je zaista Vladalac i mada se mnogo zna o tome, postoje stidna mesta koja valja pokrivati svim sredstvima. Pre svega beskrajni inventar zlodela i završni bilans koji se verovatno ispisuje ovoga leta.
Spot je poternica koju je sastavio onaj koji bi morao da se nađe na njoj. To nije samo ideja o slobodnom pogromu kojim se ućutkavaju novinari opasni po život Vladaoca. Na položajima oko njega su vojska, policija, BIA, Kobre, straže. Neko od njih ako ne i svi, zaduženi su da ga čuvaju. Nije moguće da novinari, ma šta mislili o njemu, ma kako videli njegovu krajnje neprijatnu pojavnost, mogu da mu naude, ili da budu inspiracija za napad na njegovu glavu.
Ako se već boji, neka se pazi od najbližih lupeža, ukoljica, hulja i laskavaca. Ima ih bezbroj. Ali, ovde nije o tome reč. Tvorcu spota reči iz Vladaoca nekako izgledaju nežnije od ovih što sada čuje o sebi, pa je i epilog poruke u skladu sa tim zlokobniji od svih ranijih. Ako je on gadan, odvratan, ispunjen samoljubljem i prezrivom mržnjom prema svemu i svima, ništa se od toga ne bi znalo da nije novinara. A oni mu kazuju da je on lično najveća pretnja sebi.
Vladalac je ruiniran u traganju za izvorima novih delića moći i kupovini vremena prodajom zemlje. Uveren je da pakt za Zapadom, koji bi odjednom negirao sve defekte ruševne autoritarne vladavine u Srbiji, može da mu omogući slobodni teror nad onima koji ne pristaju na njega. Novinari su meke mete, oni kao i uvek ostaju sami sa sobom. Opozicija i svi kojima je ostalo nešto od glasa, upadljivo šapuću ili ćute na poruke iz spota, jer je strah postao opšti. Bolje je ne biti na tom ili sličnom spisku, zdravije je. Završiće se ovo, bolje bez nas, valja sačuvati jezik u živoj glavi.
To je ambijent koji svedoči o kliničkoj socijalnoj smrti, o agoniji srpske opozicije i zabludi da se bilo šta, pa i najgore može preživeti uz ćutanje ili pristajanje.
Ipak, teško je da zamisao o produženju tiranije na neodređeno može da prođe predajom države bilo čijim kompanijama, ili Nemačkoj kroz razgovor sa Olafom Šolcom. To Vladalac nije razumeo, ili veruje da omamljeni građani neće razumeti šta se događa sa njihovim životima, ili da su pretorijanski odredi dovoljni da se razjuri ili prebije sve što se opire i sve što treba prebiti i vezati.
Pri odluci o prekopavanju Srbije, valja znati da je Vladalac zalutao u bespuća koja ne poznaje. Sve više ljudi vidi kako taj ne zna šta radi, šta govori, gde ide i gde misli da se vrati. (Ljubodrag Stojadinović, Peščanik)
