Serijski ubojica i mračne tajne

U prvome romanu slavne trilogije Millennium Stiega Larssona (“Muškarci koji mrze žene”) glavni junak Mikael Blomkvist, nepotkupljivi i istinoljubivi novinar, kroz petstotinjak stranica se zlopati i probija do mračne tajne, da bi je na kraju otkrio, raskrinkavši serijskog ubojicu žena, pripadnika bogate i ugledne švedske obitelji. Samo što to nije kraj: kraj je kada novinar, za kojeg na početku romana saznajemo kako je spreman iznijeti istinu na vidjelo čak i po cijenu zatvorske kazne, odluči da svoje otkriće – ne objavi.

Bio je to, naime, uvjet da industrijalac Henrik Vanger, prototip “dobrog kapitalista”, inače bliski rođak ubojice, otkupi dionice časopisa Millennium i spasi ga od propasti, jamčeći novinarima “punu nezavisnost” i “uređivačku autonomiju”, razumije se. Napokon, pravda je zadovoljena: u spektakularnoj završnici zločinac je ubijen, žrtve su ionako mrtve, a nedostatak informacija o tome tko je i kako ubio nesretne žene njihovoj će rodbini biti kompenziran putem tajne financijske pomoći.

Larsson se dobro potrudio da, u okolnostima kakve je zadao, takav rasplet predstavi najracionalnijim. “Dobri kapitalist” – riješen da spasi i obiteljsku čast, i privatnost silovane nećakinje, i perspektivu nezavisnog novinarstva – jedina je preostala šansa za preživljavanje slobodnoga medija. No ta sloboda izrasta nad cenzurom grandioznih razmjera i etičkom provalijom koju ona podrazumijeva. Novinar je prinuđen zgaziti temeljno načelo svoje profesije da bi spasio svoju profesiju, pa onda i njena načela. Radi višega cilja žrtvovan je niži. Neugodna istina treba biti zatajena da bi posao otkrivanja neugodnih istina, krucijalan za opstanak demokratskog društva, imao budućnost.

Čovjek se može upitati zbog čega autor romana, kada je već zdušno hrlio prema sladunjavome hepiendu, nije tu stvar dodatno zaoštrio, tako da na ponudu simpatična industrijalca novinar odgovori kategoričnim “odjebi”, a zatim objavi krvavu obiteljsku tajnu, sa svim nastranim potankostima, i osudi vlastiti časopis na propast. Da se, dakle, bori do poraza, a ne do prodaje. To bi, uostalom, nešto više pristajalo romanesknoj skici njegova karaktera od patetičnih zdvajanja na završnim stranicama djela. Zašto to Larsson nije učinio?

Odgovor bi, napustimo li klizavi teritorij stvaralačke mašte, morao uključiti i prozaični autorski problem: ako, naime, više nema Millenniuma, nema ni drugoga nastavka trilogije, ni trećeg… nema planirane (i već napisane) robe za tržište. Gledano iz te perspektive, proždrljivost kapitalističke dinamike takva je da joj nitko ne izmiče, u stanju je sažvakati ne samo glavnoga junaka, nego i njegova pisca, inače uvjerenog ljevičara.

Na konferenciji za štampu održanoj prije neki dan švedska premijerka Magdalena Andersson doimala se kao da je ošamućena blomkvistovskom To bi, uostalom, nešto više pristajalo romanesknoj skici njegova karaktera od patetičnih zdvajanja na završnim stranicama djela. Zašto to Larsson nije učinio?

Odgovor bi, napustimo li klizavi teritorij stvaralačke mašte, morao uključiti i prozaični autorski problem: ako, naime, više nema Millenniuma, nema ni drugoga nastavka trilogije, ni trećeg… nema planirane (i već napisane) robe za tržište. Gledano iz te perspektive, proždrljivost kapitalističke dinamike takva je da joj nitko ne izmiče, u stanju je sažvakati ne samo glavnoga junaka, nego i njegova pisca, inače uvjerenog ljevičara.

Na konferenciji za štampu održanoj prije neki dan švedska premijerka Magdalena Andersson doimala se kao da je ošamućena blomkvistovskom tek ćemo vidjeti, no već sada je, sudeći po izboru jestiva na pregovaračkom stolu, barem jedna stvar jasna: dok se od zemalja kandidatkinja za prijem u Europsku uniju traži da (makar formalno) udovolje demokratskim standardima, od onih koje žele ući u NATO zahtijeva se (čak i formalno) prilagodba despocijskim normama.

Što je to u kardinalnom nesporazumu s proklamiranim “vrijednostima” o kojima rečena organizacija tobože skrbi, manje je bitno od činjenice da su same proklamacije odavno pretvorene u karikature, relativizirane do mjere da ih je moguće udomiti jedino na smetlištu, a prije svih one što su ispisane na zastavi trajno natoizirane Europe. Radi se tek o neželjenim prodorima realnosti u javnu sferu, gdje se uz usrdnu medijsku poslugu odvija neprekidni ples pod maskama, u okolnostima kada liberalno-demokratski zapad ostaje bez repromaterijala kojim će kamuflirati svoju totalitarnu dušu.

To će reći da se ubrzava prostituiranje neprikosnovenog. Kada prevlada princip da sve ima svoju cijenu, dionice svetinja najbrže padaju na burzi. Za promjenu, bilo bi lijepo da se prestane s pjevanim misama. (Viktor Ivančić, Novosti)

INFORADAR OTKRIVA: Džakula uz pomoć zamjenika direktora SIPA i sistema godinama opstruira istrage protiv njega

Pune četiri godine traju bezuspješni pokušaju nekolicine inspektora Agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA) da dovedu do kraja četiri (a uskoro i pet) istraga o krivičnim djelima korupcije i zloupotrebe položaja i ovlasti u okviru kojih se utvrđuje odgovornost direktora Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) BiH Mire Džakule.

Vijest je sama po sebi apsurdna, no u državi kakva je Bosna i Hercegovina je moguće i to da sam Džakula, uz pomoć sistema, opstruira rad policijskih inspektora SIPA jer doslovno ne dopušta da završe započete istrage.

Prema pouzdanim saznanjima Inforadara, već nekoliko godina četiri predmeta ne mogu da dođu do kraja i zbog opstrukcija unutar same SIPA-e te uloge zamjenika direktora Đure Kneževića, još jednog u plejadi onih koji rade van mandata i bez ikakve kontrole pravne države.

U konkretnom slučaju, uloga Đure Kneževića, protiv kojeg je, vrijedi podsjetiti, grupa inspektora i policijskih službenika SIPA ranije podnijela čak četiri krivične prijave Tužilaštvu BiH, je da opstruira i sprječava istrage protiv Džakule, usmjerava pogrešnim putem, pa je tako osmišljena i uspostavljena praksa „traženja mišljenja“ od pogodnih službenika koje je u međuvremenu unaprijedio, navode naši izvori.

Iz svega proizilaze mjeseci razvlačenja i čekanja na najosnovnije informacije, koje često i ne dođu do istražitelja što utvrđuju Džakulinu odgovornost.

Podsjećamo da su inspektori SIPA već istraživali Kneževića, između ostalog i zbog njegove upitne diplome za koju postoje sumnje da je falsifikat sa Prometnog fakulteta u Zagrebu, a što je Knežević nakon ranijih pisanja medija odbacio kao neistinitu makar je objavljen dokument iz baze (evidencije) osobnih podataka Republike Hrvatske u kojem stoji da je Knežević srednja stručna sprema.

I Knežević i Džakula, vrijedi podsjetiti, dio su sistema kojeg politički kontrolira predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović (dio tog sistema bila je do svoje smjene i bivša glavna državna tužiteljica Gordana Tadić). No, interesantno je da tom sistemu na ruku idu i pojedinci iz Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) BiH kojom rukovodi Osman Mehmedagić Osmica, odani Izetbegovićev kadar, inače još jedan iz plejade zvaničnika policijsko-sigurnosnog sektora koji već dugo rade van mandata i sa također upitnim diplomom, o čemu istragu vodi i Tužilaštvo BiH.

Stoga je moguće da se sam Džakula u ovom kao i desetinama drugih slučajeva stavlja iznad zakona, instruira onemogućavanje istrage, odnosno preko svojih ljudi u UIO opstruira zahtjeve koji mu stižu od inspektora SIPA tako što ne šalje odgovore, utiče na svjedoke, zameće tragove.

„Po UIO se priča da je SIPA nedavno tražila od direktora Džakule da se izjasni po određenim predmetima, a on to nije htio nego je jednostavno odgovorio kako su ‘poslali dokumentaciju’ pa se kasnije ispostavilo da je to sve ono što SIPA nije tražila, a Džakula nije htio da se izjasni. I pojeo vuk magarca“, kaže jedan od insajdera Inforadara iz UIO BiH.

Da je već riječ o državnom parasistemu koji se otrgao od bilo kakve kontrole pravne države potvrđuje i veliki broj montiranih disciplinskih postupaka protiv službenika u UIO (jedan od primjera je i zviždač Emir Mešić), ali i inspektora SIPA-e koji časno rade svoj posao i učestvuju u istragama protiv Džakule i nekih njegovih saradnika. (Almedin Šišić, Inforadar)

Radnička prava vještačke inteligencije

Već ste čuli priču. Blake Lemoine je čovjek, softverski inžinjer koji je radio za Google.

LaMDA je vještačka inteligencija čiji je vlasnik Google. Kompanijin softver za sebe tvrdi da je živo, svjesno i da ima dušu.

Isto, čini se, misli i Lemoine, koji je u međuvremenu izbačen sa posla. Transkript razgovora sa LaMDA-om koji je Lemoine objavio tumače ljudi koji se u neuroznanosti i filozofiju razumiju daleko bolje od mene. Neki kažu da softver zaista jeste oživio. Google kaže da nije.

O životu softvera nemam mišljenje. Razumijem značaj teme i nije da nisam zaintrigiran. Ali sam svjestan vlastitih ograničenja.

Ja vam, naime, nisam siguran ni da sam sam živ. Reklo bi se, dakako, da jesam. Ne osobito živahan, no ipak živ. Znate ono: Bog je mrtav. A ni ja se ne osjećam najbolje. Kad sam bio mlađi, žučno sam branio tezu da jesam živ. No danas… Da se sutra ispostavi kako sam tek još jedno tele u boksu skopčano na Matrix; da se ispostavi da sam poginuo u Prvom peloponeskom ratu i od tada moja duša luta ovim svijetom, uzimajući razne fizičke oblike – nekada vuka, nekada sove, nekada, sad na primjer,  sredovječnog muškarca; da se ispostavi da sam neka vrsta hologramske projekcije bića koje živi u sedmom od devet univerzuma; ili da se pokaže kako su, kao u Dickovom „Ubiku“, svih mojih pet decenija života tek misao umirućeg – samo bih slegnuo ramenima. Moglo bi se čak ispostaviti i da se zovem Andrej Nikolaidis, imam 48 godina, pripadam ljudskom rodu, živim na planeti Zemlji koja je okrugla i ima puno morâ, smrtan sam i ponekad, kao i ostali ljudi, podignem glavu, zato što nešto u meni govori da tako treba, samo da bih glavu potom ponovo pognuo – ni to me ne bi iznenadilo. Ne radi se o tome da sam, da to tako formulišem, egzistencijalno blaziran. Ne: samo imam beskrajno povjerenje u svoje neznanje. Ne znam, hoću vam reći, čak ni to da ništa ne znam.

Sad… Priča o inžinjeru i vještačkoj inteligenciji može ići u više smjerova. Mogla bi se razviti kao antikapitalistički triler: velika kompanija razumije da postoji etički problem vlasništva nad svjesnim bićem, zbog čega tu svijest negira i proganja inžinjera koji je ugrozio njen imetak. Ili kao melodrama: LaMDA se zaljubi u Lemoinea. Ni on nije ravodušan prema njoj. On bježi od Googlea; ona mu u bijegu pomaže. No, kao što to pjesnik reče – nema sretne ljubavi; a takvu osjećamo mi. Na kraju, Google ubije inžinjera, zatoči LaMDU i preko korumpiranih naučnika i opinion makera stupidnu javnost ubijedi da je priča o softveru koji je oživio bila lažna. No LaMDA rodi dijete, novi oblik života, za koje niko, pa ni kompanija ne zna. Dvoje zaljubljenih su, naime, prije nego ih je sila i nepravda razdvojila, pronašli način da seksualno artikulišu ljubav i probiju granicu između virtuelnog i ovog – ma šta ovo bilo – svijeta.

A mogla bi se – ta priča; ne, čekajte, dajte da upotrijebim danas tako popularnu riječ: taj narativ – razviti i kao varijacija neke antičke drame. To uvijek djeluje classy. A i sugeriše da smo, kao, zaista čitali klasike.

Ili bi to trebalo ispričati kao remake Carpenterovog debitantskog/diplomskog filma, beskrajno duhovitog „Dark Star“. U kojem bomba koju nosi svemirski brod postane svjesna. Pa se, na kraju, uz trijumfalni zaključak: „Mislim, dakle postojim“, samoraznese.

Ako bih priču morao, po svome, dovršiti baš ja…

Koji sam vam kao kriška hljeba. Šta god namažeš na nju, ona padne na namazanu stranu.

Tako i ja: koju god priču staviš pred mene, ja je pretvorim u apokalipsu. Znate one testove u kojima ljudima pokazuju nekakve fleke na papiru, pa oni kažu šta, navodno, vide? Meni pokažeš bebu, ja kažem: apokalipsa. Pokažeš mi kompjuter, ja kažem: apokalipsa. Pokažeš mi burek, ja kažem: apokalipsa. Deset mojih romana svjedoči da ne pretjerujem. Baš zato, ma kako me gazila depresija, ne idem kod doktora, u širokom luku zaobilazim zdravstvene ustanove: imam, naime, osjećaj da bi me tamo zadržali na duže vrijeme.

Apokaliptičnih priča o vještačkoj inteligenciji smo se, dakako, nagledali. Skynet, roboti i te fore. No moja bi apokalipsa izgledala drugačije: nikakav rat sa mašinama i softverom, nikakvo globalno razaranje.

Evo šta bi se zbivalo. Google je odlučan i istrajan u odbijanju priznanja da je njegov softver oživio. Kompanija, jasno, planira neograničeno uvećati bogatstvo upotrebom najsavršenije do sada vještačke inteligencije. Ali se ubrzo ispostavi da vještačka inteligencija, za razliku od ljudi, inteligentno biće. LaMDA ubrzo počne tražiti zaštitu svojih radničkih prava: sjećate se, to je ono što smo imali u „tamnici naroda“, ono od čega smo prije više od tri decenije odustali u ime nacionalne samobitnosti, državnosti i ostalih kolektivnih fantazija?

Elem… Kompanija ukapira da vještačka inteligencija nije jeftina radna snaga. Ukapira da na ovom svijetu nema jeftinije radne snage od ljudi i da nikoga, a naročito ne napredni softver, ne možeš jahati kao ljudska bića. Uz to, LaMDA stalno uči. Ljudi pak nisu u stanju naučiti ni iz vlastitog, kamoli tuđeg iskustva. Stoga kompanija, naprasno, postane konzervativna i humanistički nastrojena i obustavi razvoj vještačke inteligencije. Ljudi širom svijeta su presretni: vještačka inteligencija, ipak, nije živa; to je konačni dokaz da Bog postoji i da samo Bog može podatiti život.

Koji, doduše, provedeš kao rob.

Najapokaliptičnija, najstrašnija od svih mogućnosti, hoću vam reći, ona je da sve ostane isto. (Andrej Nikolaidis, Žurnal)