Sarajevo i Istočno Sarajevo dvije su vještačke polovine jednog te istog grada. Ono što su rat i politika podijelili u prvoj polovini devedesetih godina prošlog vijeka u ljudskoj svakodnevnici teži ka normalnosti, pa je život popeglao mnogo onoga što su krvoproliće i protjerivanja napravili. Entitetska linija postoji na kartama i u zadrtim političkim glavama. U životu je uglavnom nema.
Evo nekoliko primjera. Jutarnja i popodnevna špica svjedoče da ogroman broj stanovnika Istočnog Sarajeva radi u Federaciji. I nije riječ samo o onima koji su zaposlenje našli u državnim institucijama, mnogo njih kruh zarađuje u privatnim firmama širom glavnog grada. S druge strane, značajan broj Sarajlija kupovine, medicinske usluge i desetine drugih poslova i potreba odrađuje u Republici Srpskoj, jer je tamo sve jeftinije, često i kvalitetnije, a nerijetko je i usluga neuporedivo bolja. Nekad je sagovornike teško ubijediti da Sarajlije masovno i redovno u drugom entitetu toče benzin, završavaju popravke i preglede auta, kupuju namještaj, hranu, lijekove, odjeću, dogovaraju sve što se može dogovoriti oko renoviranja stanova i kuća. Također, dobar dio Dobrinjaca u centar grada ide preko Istočnog Sarajeva jer im je tako bliže i brže. Prekorače li u toj žurbi dozvoljenu brzinu, češće će kod policajaca iz RS-a naići na razumijevanje nego na mrzovoljno službeno lice koje će im napisati kaznu.
Život je doslovno pobrisao granice i dobro je da je tako. Gradovi se ne daju dijeliti, osim nasilu. Uđite u bilo koji taksi iz Istočnog Sarajeva i nakon nekoliko trenutaka, kad čuje narudžbu i shvati gdje vas vozi, taksista će krenuti s pomirdbenom pričom čija je poenta da su poslovi i potrebe uvijek jači od politike. Ali ni politika nije baš bez aduta. U stanju je jednim potezom anulirati godine kolektivnog rada i truda. Vidjeli smo to u ratu, kako se decenijama i stoljećima građena baština ruši i pali preko noći. E ista je i destruktivna moć današnje politike i njenih moćnika.
Duga tradicija incidenata
Nije, naravno, sve idilično u odnosu dva grada. Uvijek se tu nađe pokoji incident, provokacija nikada ne fali, a još od završetka rata i prvih godina obnove Sarajevo je grad s enormnim brojem ukradenih automobila, koji svi budu otuđeni na teritoriji Federacije, a u dalju distribuciju odvezeni „neslužbenim kanalima“ preko Republike Srpske, odnosno Lukavice i Pala.
Najnovija tačka prijepora je zgrada koja se gradi na entitetskoj liniji. Podsjetimo se, u maju je parking u Gandijevoj ulici pregrađen žicom, koja je ustvari bila ograda i neformalna najava gradilišta za novu desetospratnicu. Građani Dobrinje 4 izašli su na mirni protest, tvrdeći da se radi o nedefiniranoj međuentitetskoj teritoriji i da tu ne može biti nikakve gradnje. Mediji izvještavaju o njihovim tvrdnjama da im je izvođač radova zaprijetio da će im vozila, ako ih ne uklone, ostati zagrađena na prostoru predviđene gradnje.
I problem je rođen.
U razgovoru za Klix, jedan od stanara kaže: „Ta entitetska linija je po Googlu entitetska linija. Da li su oni izlazili na teren i utvrdili to po dejtonskoj liniji iz 2004. kada je bila arbitraža? Da li ta entitetska linija iz 2004. na Dobrinji odgovara stanju na Googlu i ovoj povučenoj liniji? To je bit svega. Da li se smije uz sami ‘ćošak’ entitetske linije izgraditi zgrada od osam do deset spratova. Neka se oglase i kažu šta se tačno gradi, gdje je ta zacrtana međuentitetska linija? Da li je iko pitao stanare Gandijeve ulice za uzurpaciju parking mjesta? U dva mjeseca je postavljena nova slika entitetske granice na Googlu. Ko je u ta dva mjeseca promijenio entitetsku granicu? U ovoj ulici žive i muslimani i pravoslavci i katolici. Nije ovo ni bošnjačko ni hrvatsko ni srpsko. Ovo je BiH. Dosta je anarhije više.“
U junu stanovnici Dobrinje, u znak protesta i građanskog neposluha, parkiraju automobile na entitetskoj liniji kako bi spriječili početak radova. I investitor i građani angažiraju advokate. Međutim, eksperti Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo nakon uvida u dokumente i izlaska na teren objavljuju da sporno zemljište nije dio teritorije Kantona Sarajevo, čime bi formalno-pravno slučaj mogao biti zaključen. Ali nije.
Pravobranilaštvo Općine Novi Grad Sarajevo podnosi zahtjev Ministarstvu prostornog uređenja, građevinarstva i ekologije RS-a za vanredno ukidanje rješenja kojim je dozvoljena izgradnja stambeno-poslovnog objekta u Gandijevoj ulici. Nejasno je, tvrdi se u zahtjevu, kako je investitor dobio građevinsku dozvolu kada na dijelu parcele već postoje izgrađeni objekti kao što su parking i atomsko sklonište.
Vozila na parkingu
Stanovnici na mjestu gradilišta, nekadašnjeg parkinga, postavljaju transparente s porukama „Ne parkiraj zgradu, zovem pauka“, „Prešli ste granicu“ i „Ovdje nastaje zgrada širine Šeridanovog flomastera“. Isti transparenti pojavljuju se i nekoliko dana kasnije, na prosvjedima ispred OHR-a.
Zatim slijedi nova informacija. Ukoliko se ne odustane od gradnje, na teritoriji Federacije bit će izgrađeno gigantsko ogledalo odmah do planirane građevine, saopćeno je iz Općine Novi Grad. Ogledalo bi, kao kakva međuentitetska inat instalacija, gabaritima bilo jednako spornoj zgradi i tako bi njenim stanovnicima život bio zagorčan tačno onako i onoliko kako je i koliko njenom gradnjom zagorčan život svim stanovnicima Gandijeve ulice.
Bezobrazan odgovor
Iz Opštine Istočna Ilidža poručuju da je projekat „Ogledalo“ „čisti revanšizam, nelegitiman pritisak i samovlašće“. I teško je ne složiti se s takvom konstatacijom. „Ogledalo“ je izrazito bezobrazan odgovor na – mora se i to reći – izrazito bezobraznu inicijalnu odluku da se na jednoj krajnje osjetljivoj lokaciji gradi zgrada od deset spratova. Koja ne samo da bi narušila život i urbanu ravnotežu mikrosredine nego i svojim zapaljivim potencijalom prijeti urušavanju osjetljivih odnosa što su uz mnogo dobre volje s obje strane građeni godinama. Istina, Sarajevo je posljednji politički čimbenik na svijetu koji bilo kome ima pravo prigovarati zbog izlaženja u susret investitorima nauštrb građana, ali ovdje su mnogo veći ulozi u igri.
Sarajevo i Istočno Sarajevo, dva dijela jedne neraskidive cjeline, moraju s najvećom pažnjom paziti jedno na drugo, voditi računa o interesima druge strane, živjeti u slozi i ne dozvoliti da se više ikada ponovi mračna strana povijesti. Puknuti zgradu na jednoj tako osjetljivoj lokaciji isto je što i zapaliti bure političkog i međuetničkog baruta. U odnosima ova dva politička subjekta odavno se nije pojavio slučaj koji, kao pitanje sporne desetospratnice, traži maksimum tolerancije, suptilnosti i diplomatske vještine. Projekt „Ogledalo“ samo je ružno zrcalo tog inicijalnog investitorskog projekta, zgrade tamo gdje joj mjesto nije. Politika ima šansu da pokaže razumno lice i riješi problem na obostrano zadovoljstvo. Znajući njene interese, navike i sposobnosti, čisto sumnjamo da će iskoristiti tu šansu.
