Sarajevska novinarka i aktivistica Nidžara Ahmetašević prije nekoliko dana na Facebooku je objavila dramatičan opis nasilja sarajevskih policajaca nad grupom migranata koji se kreću ulicama glavnog grada.
Evo dijela te poruke:
„Sada sam bila sa momcima koje je sarajevska policija brutalo prebila prije 4 dana. Nista nisu uradili, znam ih dugo. Prodaju maramice na ulici, na istom mjestu ko znam koliko mjeseci. Samo kada idu u game nisu na tom mjestu. Dosla je policija sa maricom, 10 policajaca, i uhvatila nekoliko momaka, svezala im ruke, a potom su ih ubacila u kombi i tako vezane su ih brutalno tukli, nogama, sakama i palicama. Uzasno su prebijeni. Rekli su mi da taj progon traje vec danima. Neki od mladica su odvedeni na periferiju, gdje su skidani do gola, a policija im je, kazu, uzimala telefone i pare, ako su imali. Sarajevo. Otvoreni grad. Grozno me stid bilo ruku ovog mladica na kojima i danas ima tragove koji mu je ostao nakon sto ga je policija vezala. Na glavi ima takodjer ogromnu povredu. Nakon toga, hitna im nije pruzila pomoc. Samo su otisli u napustene kuce u kojima moraju da zive i jedni drugima pomagali kako su mogli. Stid me toliko da ne znam uopce sta treba da radim…“
Zatim se javlja osoba H. H. i dodaje:
„Ja sam taj kojeg je policija pretukla i vrijeđala. 4 Policijski automobil izvukao je 10 ljudi iz policije i brutalno me pretukao, a oni su mi svezali ruke, pretukli me i odveli u policijsku stanicu i tukli su me slikali telefonom, a zatim me odveo do mjesta izvan Sarajeva i uzeo mi 50 eura i otišao.“
Ne, nemoj nam prići
Ahmetašević za ovo što se dešava direktno optužuje novu kantonalnu vladu, ali ovdje nas više zanima odnos domaće javnosti prema sve češćim pojavama policijskog nasilja. Već godinama, nesretnici koji na putu ka Evropskoj uniji prolaze regijom suočavaju se s paklom zvanim granica između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Hrvatski policajci postali su globalno zloglasni zbog nevjerovatnih tortura i kontinuiranih iživljavanja nad migrantima i izbjeglicama. Nema relevantnijeg svjetskog medija koji nije izvještavao o nezamislivoj brutalnosti. To je, međutim, problem susjedne države, tamo postoje nadležne institucije koje se neuvjerljivo nose s optužbama, ali i značajan dio javnosti koji nasilje osuđuje. Isto kao što ga s pravedničkim gnjevom osuđuje i naša javnost. Tako i treba da bude: tortura, ko god je provodio, i nad bilo kim se dešavala, zaslužuje samo osudu. Međutim, sve češće informacije da ovdašnja policija također voli posegnuti za metodama hrvatskih kolega, na društvenim mrežama i u medijima najčešće prolazi ispod radara. Nezapaženo i bez adekvatne mjere gnjeva, iz čega možemo zaključiti da je policijska brutalnost kao objekt moralnog zgražavanja draga samo dok se dešava u tuđem dvorištu.
Prolazna lokacija
Sarajevo je već godinama mjesto gdje se značajan broj migranata zaustavlja u pokušaju da organizira dalji prodor ka zemljama bogatog Zapada. Tu i tamo desi se incident, neko bude opljačkan ili pretučen, što je za svaku osudu, ali problema je zaista malo u odnosu na broj ljudi koji gradom cirkulira. Mahom su mirni, strateški su se rasporedili po frekventnim ćoškovima, ulicama, ispred tržnih centara i marketa. Karakterizira ih smjerno ponašanje, prodajući papirne maramice pokušavaju skupiti dovoljno novca za noćenje i obrok. Ako ne uspiju, valja im spavati po parkovima, na sarajevskoj zimi koja i kad je najtoplija nije ugodna. Valja napomenuti i da su Sarajlije dominantno strpljive i nesebične, da je koegzistencija zaživjela. Naravno da ima mnogo žitelja koji u izbjeglicama i migrantima vide prijetnju i opasnost, Sarajevski je nakon Unsko-sanskog kantona najopterećenija regija u zemlji. Nesrazmjeran raspored ljudi u pokretu problem je na koji svakodnevno ukazuju i iz EU i u njemu se može naći svega, od naslaga otvorenog rasizma, do pokušaja manipulacije evropskim novcem. Izazovi su višestruki, rješavaju se loše, sporadično, traljavo. Ono što se nikako ne smije dozvoliti su primjeri nasilja opisani na Facebooku.
I moli se pravdoljubiva bosanskohercegovačka javnost da obrati makar minimum pažnje na brutalnost ovdašnje policije, jer pendrek, otimačina i gaženje bole podjednako, bez obzira čijim snagama akteri tog nasilja pripadaju, hrvatskim ili bosanskim. Ovdje mase olako traže da se svaki ulični problem, od napuštenih pasa do ljudi u pokretu, riješi drastičnom mjerom zvanom čišćenje. E, to teško da smije i može biti tako, osuđeni smo na suživot s bićima koja treba razumjeti i kojima treba pomoći, a ne eliminirati ih.
A novim kantonalnim vlastima jasna poruka: problemi kakvi god da su, moraju biti riješeni bez ubijanja. Sve drugo može se i razumjeti i tolerirati, ali policajci koji u kombiju tuku nesrećne ljude pojava su koja mora biti istražena, sankcionirana i koja se ne smije ponoviti.
