Ako insistiramo na tome da su dva masakra u Srbiji rezultat društvenih kretanja posljednjih 40 godina, onda bi minimum uvjerljivosti tražio isto tako priznati da su česte pogibije građana Sarajeva na ulicama rezultat višedecenijske zapuštenosti glavnog grada BiH. I tu se ne radi o nategnutim paralelama, nasilnom traženju sličnosti gdje je nema, nego o jednostavnom principu dubokih političkih i socijalnih uzroka, o priznanju da se serije nesreća uvijek javljaju kao rezultat lošeg rada vlasti.
Sarajevo je zapušteno u mnogim aspektima javnog života, a saobraćaj mu je jedna od slabijih tačaka. U večernjim satima postalo je opasno kretati se gradom. Sistem je zakazao i teško ga je ponovo dići na noge palijativnom mjerom koja predviđa smanjenje dozvoljene brzine sa 60 na 50 kilometara. Na mrežama je ova mjera već vjerodostojno iskritizirana, jer pogađa samo ljude koji ionako poštuju propise i ograničenja, a ni očešati neće one koji noću divljaju na ograničenoj dionici Vijećnica – Ilidža.
Sasvim je jasno da policija ne može biti jedina kriva za narušenu saobraćajnu sigurnost. Iako je njena odgovornost najveća, treba uzeti u obzir kompleksan skup loših rješenja i još lošijih praksi. Zakon je zastario i pogrešno koncipiran, pa je kazna za alkoholizirano stanje u parku veća od vožnje pod dejstvom alkohola, a pogrešno parkiranje vas može doći skuplje od krivičnog djela koje ugrožava tuđe živote. O pravosudnom sistemu ne vrijedi trošiti riječi. Kad se dese teške tragedije, svi su zgroženi, obećavaju se rigorozne mjere, brze i oštre reakcije, to traje nekoliko dana nakon čega se sve smiri do sljedeće nesreće. I tako ukrug.
Sarajevo je kao administrativna jedinica ionako već decenijama u nedefiniranom prostoru između grada i kantona, što nadležnima često omogućuje da prebacuju odgovornost na “one tamo”, ali previše se do sada dogodilo smrtnih slučajeva da bi se takvo ponašanje moglo tolerirati. Ovo je jedno od većih iskušenja za postojeću vlast i jedino pitanje koje ima smisla glasi: Mogu li se uhvatiti u koštac s problemom i riješiti ga? To je obećavano i nakon što je na Drveniji teško povrijeđen Orhan Tanović, prije toga nakon što je Sanjin Sefić ispred Muzeja ubio Selmu Agić i Editu Malkoč. Svaka od tih nesreća uznemirila je javnost, a da su entuzijastična obećanja ispunjena, Azra Spahić danas bi bila živa. Sad je samo pitanje ko će i kada biti sljedeća žrtva, a do detalja bismo mogli pogoditi sve buduće reakcije, zakletve i odlučnosti kojima ćemo biti zasuti s kantonalnog i gradskog vrha te svih drugih nivoa koji imaju bilo kakvu nadležnost i mogućnost da grad učine bezbjednim.
