Da, postoje genijalni hvalisavci, briljantni likovi, sportisti, umjetnici, političari koji su nas uveseljavali hipertrofiranim egom. Oni su se vječno hvalili, ali su to radili s toliko stila, šarma i humora da smo im sve opraštali. A imali su pokriće za samohvalu i u sopstvenom djelu. Evo tek nekoliko najslavnijih i najšarmantnijih primjera: Muhammad Ali (“Letim kao leptir, bodem kao osa”), Pablo Picasso (“Ja ne tražim, ja nađem.” A kada su ga pitali otkud mu drskost da sliku za koju je dobio narudžbu samo četiri dana ranije, naplati 40.000 dolara, ili tako nekako, odgovorio je: “Ne zaboravite, ja imam sedamdeset godina i četiri dana.”), Salvador Dali (“Ne očekujete valjda od mene da i sam provodim mudre savjete koje blagodarim udijeliti drugima. Pa ja sam ipak Dali.”)… Ima toga još, ovdje smo se zadržali samo na najživopisnijim izdancima ljudskog roda, isključivši zbog nedostatka prostora takve kapitalce kakvi su Diego Maradona, Džoni Štulić ili Braco Hadžiosmanović.

To su, ipak, izuzeci kojima zbog jedinstvene kombinacije šarma i kvaliteta priznajemo ono što ostatku planete ne bismo nikad, pravo na neskromnost, na nabujalu samosvijest koja, opsjednuta sopstvenom veličinom, vrhunce doživljava u permanentnoj samohvali. Mnogi su od toga napravili osebujan stil, način javnog predstavljanja koji nema baš mnogo veze s njihovim stvarnim životom i karakterom. S druge strane takvog posla je skromnost. U svakom pogledu složeniji i dragocjeniji psihološki zahvat od hvalisanja, skromnost u čovjeku akumulira neke od najljepših vrlina ljudskog duha: eleganciju, mjeru, rafiniranost, pristojnost, samokritičnost. Povijest ljudskog ponašanja pokazala bi da je otmjenost karaktera možda važnija od svega drugog što čovjek dobro radi, ali da je baš zbog toga rijetkost i u životu i u umjetnosti i u politici.

Otmjen i skroman čovjek ruši barijere, pomiče granice.

Skromnost mu dođe nešto kao autorska i etička legitimacija, potvrda da je stvaralac svjestan kvaliteta onoga što radi, ali i univerzalnog zakona po kojem će taj kvalitet biti ovjeren tek kada ga drugi prepoznaju i priznaju. “Ne shvatam ozbiljno sebe, nego svoj posao”, u toj  otrcanoj rečenici skriven je važan princip. Svijet je pun mahnitova koji su ozbiljno shvatili samo sebe, ne i ono što rade. Nije pravilo, ali je poželjno da skromnost proizlazi iz unutrašnje spoznaje o vlastitim ograničenjima. Jorge Luis Borges, na novinarsko pitanje šta ne voli kod ljudi, odgovara: “Mrzim ljude koji su suviše sigurni. Sigurnost je možda najveći ljudski nedostatak. Dogmati su njeni nosioci i opasni ljudi.”

Poznavajući do savršenstva slabosti ljudskog karaktera, Borges se poigravao sa stereotipnim načinima na koji slavni ljudi vole da se predstavljaju u javnosti. On kao da je u tom pogledu slijedio jedan od lajtmotiva iz Coppolinog i Puzovog Kuma, čija dva glavna lika, otac i sin, uspijevaju decenijama opstati u svijetu kriminala slijedeći ono što je njihov porodični advokat sažeo obraćajući se klijentu: “Vi radite uglavnom s ljudima koji se trude da izgledaju važniji nego što jesu. U našem slučaju to je obrnuto.” Mnogo je velikih pisaca koji su poštovali ovaj princip, ustrajno umanjujući sopstvenu vrijednost i važnost, uzdižući druge stvaraoce. Koristeći blagost kao vrhunski metod odnosa prema ljudima, Borges je u sopstvenu deklariranu skromnost unosio i notu ironije, a Ivo Andrić je, ništa ne ironizirajući, poštujući samo svete postulate stvaranja, izrastao u jednog od najvećih i najdosljednijih fanatika skromnosti.

Danas je takvo ponašanje skoro pa nezamislivo. Bilo je dovoljno samo nekoliko decenija pa da ljudsko djelovanje pretrpi temeljitu redefiniciju. Skromnost više nije na cijeni kao nekad. Otmjenost karaktera? Ta, manite… Živimo u vremenu u kojem je na snazi hiperprodukcija svega, pa i pametnih, kvalitetnih ljudi koji dobro, odlično ili genijalno rade svoj posao. Kako se onda izdvojiti iz beskrajnog mora takvih? Jednostavno – hvaleći sebe i sve svoje. Postoji nešto što se kolokvijalno zove PR, public relations, i što počiva na efikasnom predstavljanju nečijeg lika i djela. Kako vrijeme prolazi, PR postaje nezaobilazan, nužan ne samo da bi se uspjelo nego čak i da bi se opstalo. Valja se prodati, a skromnost je tu od slabe fajde, osim kada je neko – izrazito vješto i inteligentno – ne koristi kao najviši i najpotentniji stadij samohvale. Ali takvi tipovi su rijetki. Recimo, velemajstor ciljane, funkcionalne skromnosti (svjesno izbjegavamo ofucani izraz lažna) je Goran Bregović. Neuporedivo inteligentniji od ostatka esnafa, čim je shvatio da se na estradi svi hvale, odabrao je i usavršio metod kuđenja sebe, što je provjeren i najmanje iritantan način autopromocije. To samo istinski majstori PR-a znaju odraditi kako treba.

Skromnost bismo možda – koristeći jednu davnu frazu fra Ivana Šarčevića – mogli definirati kao trajno bdijenje nad samim sobom. Neskromnost, pak, to nesnosno odsustvo mjere, kod mnogih ljudi prelazi u (ne)svjesno  sredstvo za teroriziranje okoline. Neskroman čovjek iz ko zna kojih razloga poželi da je bolji, veći i važniji od drugih i, što je još gore, u tu želju nastoji uvjeriti i ostatak svijeta.

E, tad počinje dernek.

Nagradno pitanje: šta se dobije kada čovjek nije ni šarmantan, ni genijalan, a ipak ne prestaje da hvali sebe i još pođekojeg oko sebe, te kudi, nadugo, strastveno i naširoko, sve što izlazi iz okvira i (pogotovo) interesa njegovog nabujalog Ja? Dobijemo autentičnog bosanskohercegovačkog hajvana. On ne oplemenjuje javni prostor, on ga zagađuje. I niko ga ne može otjerati. Ni pips, ni objektivno pravosuđe. I uspješno živi od tuđe muke decenijama.