Kolinda Grabar-Kitarović vidi Hrvatsku kao obećanu zemlju za ljubitelje jogurta. U intervjuu austrijskom Kleine Zeitungu, izgovorila je već glasovite opaske: objašnjavajući razloge hrvatskog osamostaljivanja od Jugoslavije, izjavila je kako je htjela imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta te da ne mora “vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna”.

Istina je bitno drugačija. Jogurta je u Jugoslaviji, zapazio je netko na društvenim mrežama, bilo 85 vrsta, na koncu, tu je državu dokrajčila i revolucija nazvana po jogurtu, omiljenom sredstvu borbe njezinih protagonista. Tamo gdje se jogurtima gađa ljude ili institucije, samo jednog pouzdano nema – nestašice jogurta.

Ovo o kruhu još je nevjerojatnije. Nitko ne pamti ikakvu obavezu najavljivanja njegove kupovine bilo kome, a naročito ne vlastima. Predsjednica je, drugim riječima, lagala. Zašto?

Zato što su njezine izjave o Jugoslaviji samo nova etapa u višedesetljetnom hrvatskom ozloglašavanju pokojne države. O Jugoslaviji se priča samo kao o mraku punom zločina i nestašica, ali se šuti da je imala barem četiri puta bolje riješen sustav socijalne brige od države koju vodi KGK. I da je izgradila više škola i bolnica nego što je Hrvatska kadra isplanirati. Uostalom, sve i da nije bilo jogurta i kruha, to je eventualno moglo poslužiti kao motiv za promjenu društvenog uređenja, a ne za razaranje države.

A možda predsjednica izmišlja goru prošlost jer joj se čini da samo tako može ostvariti obećanje koje je dala u siječnju 2015. godine, nakon izborne pobjede, kad je rekla da će Hrvatska postati jedna od najrazvijenijih država. KGK, naravno, nema ovlasti, znanja, a ni čarobni štapić koji bi ovaj tranzicijski neuspjeh pretvorio u novu Švicarsku, pa joj ostaje pokušaj izmišljanja što mračnije prošlosti kako bi se sadašnjost učinila svjetlijom.