Piše: Vladimir Matijanić

Za nešto više od mjesec dana, osmi će rođendan proslaviti djeca rođena 10. prosinca 2010. godine. Ako su živi i zdravi, do danas su iza sebe ostavili nošenje pelena, jaslice, vrtić i prvi razred osnovne škole.

Na dan njihova rođenja u Austriji je uhapšen Ivo Sanader. Iza bivšeg hrvatskog premijera i lidera HDZ-a već su tada bili dugi tragovi sumnji u brojne višemilijunske zloupotrebe, koji su polako uobličavani u niz optužnica.

Za osam godina života, klinci rođeni na dan Sanaderova hapšenja naučili su sva slova i osnovne računske operacije; u istom razdoblju, hrvatsko je pravosuđe u postupcima protiv nekadašnjeg predsjednika vlade uspjelo stići na početak: ovih je dana zbog primanja mita od Hypo banke, početkom devedesetih, Sanader nepravomoćno osuđen na dvije i pol godine zatvora uz obavezu vraćanja 3,6 milijuna kuna. Nešto kasnije, u predmetu HEP-Dioki, oslobođen je, također nepravomoćno, od optužbe da je pogodovao Diokiju, firmi dugogodišnjeg prijatelja Roberta Ježića. Slijede žalbe na obje presude.

Sanader je, naravno, već osuđivan, ali presude su uredno padale na višim sudovima, pa mu je u olakotne okolnosti za Hypo ubrojena neosuđivanost i sudjelovanje u ratu, što je naročito živopisno kad se zna da je osuđen za ratno profiterstvo. Nije mu ovo, bude li života i zdravlja, ni zadnja presuda, ima još optužnica i postupaka, nadahnuti su bili hrvatski tužitelji.

Svejedno, zanimljivo je prisjetiti se prohujalog vremena. Osam godina je prošlo, od prvog plača do kraja prvog razreda, a hrvatsko pravosuđe još se nije uspjelo sastaviti samo sa sobom i pravomoćno zaključiti je li taj Sanader stvarno lopovčina i kriminalac ili je, kako tvrdi, nevina žrtva politički montiranih procesa, pa ga konačno spremiti u zatvor ili pustiti da luta kud hoće.

Osam godina za hrvatske je suce isto što i brzina svjetlosti.