Zlatiborka Popov-Momčinović, vanredna profesorica na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu, osoba vrijedna svakog poštovanja, nedavno je na Facebooku opisala šta joj se desilo u jednom od vozila Sarajevo taxija. Zlatiborka ima sina iz autističnog spektra, kompletna porodica s tim se nosi herojski, a ovaj događaj samo je još jedan primjer serijskog nerazumijevanja okoline. Priča je na kraju – neuobičajeno za naše podneblje – imala pozitivan ishod.

Vraćajući se kući, profesorica je zaustavila taksi, njen sin je u jednom trenutku vrisnuo pa udario rukom u prozor, što je taksisti bilo dovoljno da ih, ne razumijevajući situaciju i nesvjestan kakav prestup čini, oboje izbaci. “Moj sin je iz autističnog spektra, miran je, nekad se igra na telefonu ili gleda kroz prozor. Nekada zna da vikne ili tome slično, ali sam do sada nailazila na razumevanje. Nailazila sam na ljude koji su susretljivi, ovo je prvi slučaj ovakog nečega. To mi je bio šok koji me pogodio, pa sam u želji da na nešto ukažem, da se podigne građanska svest, proširila tu informaciju”, rekla je profesorica kasnije. Priča je nakon objave na Facebooku dospjela u medije. Suočeni s javnom osudom, iz taksi udruženja su reagirali, suspendirali vozača, Zlatiborka je dobila javno izvinjenje firme i nepodijeljenu podršku javnosti.

Mediji su ovaj put odlično reagirali, izuzmemo li, naravno, one koji su dozvolili da primitivci divljaju u komentarima i to nisu brisali. Na društvenim mrežama podrška je bila još vidljivija. Tuzlanka Sabina Mujezinović na Zlatiborkinom profilu lucidno primjećuje: „Društvene mreže se još uvijek ne percipiraju kao sjajan instrument komunikacije ali i način pokretanja inicijativa koje vode ka konstruktivnim rješenjima i kvalitetnim promjenama u društvu…“ Gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka, čovjek s mnoštvom pluseva i minusa, također vuče dobar potez, poziva Zlatiborku kako bi razgovarali o načinima na koji se ovakve situacije mogu izbjeći.

Taksista je zbog stresa navodno zatražio medicinsku pomoć. Njegova firma, Sarajevo taxi, obećala je, između ostalog, i sankcije. Slučaj skoro pa riješen. Osim, naravno, što ni kao društvo ni kao država nemamo riješen odnos prema djeci iz autističnog spektra. Ali postoji jedan bitan detalj na koji se vrijedi naknadno osvrnuti. Iz Sarajevo taxija su izdali saopćenje u kojem kažu da je vozač suspendiran, da će protiv njega biti poduzete sankcije, ali da im u ovoj priči i nije važna kazna koliko edukativni aspekt slučaja.

To je moguća pouka svega što se desilo. I profesorica Zlatiborka Popov-Momčinović, zahvaljujući se svima koji su je podržali, kaže da nije za kažnjavanje. Edukativni aspekt je bitniji i iz njega bi se zaista moglo štošta naučiti. Vjerujemo da, nakon svega, vozaču sankcije nisu potrebne jer će ovu lekciju pamtiti dok je živ. Postavlja se pitanje koliko smo kao društvo spremni da se uhvatimo ukoštac sa sličnim situacijama. Zakonodavstvo i institucije kaskaju, ali niko i ništa ne sprečava medije da djeluju edukativno. I građane da iznova razmisle o svemu.

Da li ovakve situacije moraju završiti kaznama? Neumorno podsjećamo na slučaj vršnjačkog nasilja iz Tuzle, od prije nekoliko godina, kada su tri ili četiri tinejdžerke pretukle vršnjakinju. Bio je to skandalozan primjer koji je uznemirio Bosnu i Hercegovinu, čak i regiju. Danima se pisalo i raspravljalo o njemu, a ono što je ostalo zapamćeno jest da su apsolutno svi insistirali na strogim sankcijama za vinovnice. Čak i provjereni pedagoški eksperti, s ozbiljnim rezultatima u struci. Pitanje oko čijeg bi se odgovora vrijedilo potruditi glasi: jesu li sankcije pravi odgovor? Zar razumijevanje i adekvatan edukativni napor ne bi bili bolje rješenje? Sankcije su mjera za kojom valja posegnuti kada se neki prekršaj ponavlja uprkos svim prethodno poduzetim naporima. Zanimljivo bi bilo vidjeti kakve bi rezultate polučila mjera koja bi tuzlanskim nasilnicama, umjesto „oštrih sankcija“, odredila seriju edukativnih predavanja o pogubnostima nasilja: ne da prisustvuju predavanjima, nego da budu predavačice i aktivne učesnice takvih tribina.

Djeca iz autističnog spektra, starije i bolesne osobe, LGBT populacija, nepregledan je niz ljudi koji traže razumijevanje i pomoć društva. Ali razumijevanje i pomoć najčešće izostaju. Jedan od razloga je i nedovoljna osviještenost. Mnoge osobe, evo još jednog primjera, iskazuju ili indolentnost ili otvorenu agresiju prema napuštenim psima, sve dok nekim slučajem ne budu upoznati s teškom sudbinom tih životinja. Nije rijedak slučaj da nakon „prosvjetljenja“, odnosno adekvatne edukacije, pređu na „drugu stranu“, postanu aktivisti i zdušno brinu o tim bićima.

Da zaključimo, sankcije su zadnja mjera u ovakvim situacijama. Mnogi prekršaji, prestupi i krivična djela napravljeni su kao rezultat teške društvene zapuštenosti, a ne individualne agresije. Uostalom, bliži nam se Povorka ponosa, događaj koji će nepogrešivo pokazati koliko smo suštinski (ne)obrazovani i (ne)spremni da razumijemo ili – gluho bilo – podržimo drugog i drugačijeg.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja