Bosanska administracija
Kuća u kojoj živim kad sam u Tuzli nema broj. Unatoč pokušajima da se od Općine Tuzla dobije kućni broj, adresa je i dalje “do broja XY”.
To nije jedini slučaj u ulici, dapače. Dodjeljivanje brojeva bi se trebalo događati po nekakvom automatizmu, a i u interesu je nadležnih da znaju tko stanuje na kojoj adresi. Ali ne i u Bosni i Hercegovini.
U njoj se prvo mora predati zahtjev za dodjelu kućnog broja u mjesnoj zajednici, koja radi dvaput tjedno po tri sata, a onda oni trebaju taj zahtjev proslijediti u općinu. Taj komad papira putuje od mjesne zajednice do općine oko tri mjeseca, a onda se pokreće nekakva procedura da se kuća obiđe, na što se također čeka mjesecima. Kada komisija ili što već odobri dodjelu broja, onda se mora raspisati tender da bi se izradila tabla s brojem koji bi trebao doći na kuću.
SVE NAOPAKO, ALI ČOVJEK SE NAVIKNE
Dodajte tome još i zdravstvene probleme službenika koji radi na dodjelu brojeva, te odluku nadležnih da ga ne zamijene dok je na bolovanju, dođemo poslije pet godina od iniciranja procedure tamo odakle smo krenuli – “do broja XY”
Čovjek se navikne na naopako.
Nepostojanje kućnog broja, unatoč svim dozvolama poput građevinske, upotrebne itd, očekivano izaziva komplikacije u svakodnevnom životu. Majstoru ili dostavljaču ne može se reći tačna adresa, već je potrebno dodatno objašnjavanje. Ukratko, za doći do moje kuće potrebno je skrenuti prvo desno u Ulici sjebanih brojeva, a nikako prvo lijevo, koje je prije skretanja desno.
Dakle, prvo desno, nikako lijevo. To je ključna uputa. U praksi to znači da je, odokativno, 50 posto ljudi skrenulo prvo lijevo. Oni koji nisu bi došli do prvog skretanja desno i – prošli ga u većini slučajeva.
Objašnjenje?
„To je nizbrdo.“
„Ali je prvo skretanje desno, kako je važno je li nizbrdo, uzbrdo ili ravno?“
Nekad me je to znalo naživcirati, ali sam se onda navikao na život u Bosni. Stvari koje nemaju smisla dio su svakodnevice, besmislica je u BiH dio života. Nije tu riječ o razmatranju najdubljih egzistencijalnih pitanja i filozofije apsurda, iako ni toga ne manjka u Bosni, već o (ne)funkcioniranju institucija i društva.
Nivo apsurda s kojim se ljudi koji žive u BiH svakodnevno moraju susretati i aranžirati doista je nesvakidašnji. Čitav državni aparat – to uključuje državnu i entiteske vlasti, kao i kantone i općine – postoji zbog sebe i prilično je neprijateljski nastrojen prema građanima kojima bi u teoriji trebao služiti. U praksi je naopako.
Toliko je toga naopako da je smislena pobuna strukturalno onemogućena, prvenstveno etnonacionalnim podjelama i osiromašenjem, da je jedini način preživljavanja prilagođavanje naopakom. Život se treba živjeti, pa i naopako ako treba.
Npr, ukoliko u jednom manjem mjestu pored Banjaluke odete da izvadite „papir“ u zavod, dočekaće vas šalter sa tri službenika. Jedan vam upisuje adresu, drugi od vas traži podatke tako što mu prvi preda tastaturu. A treći vadi isprintani papir iz printera.
Naopako ćete zapravo susresti na skoro svakom šalteru. Kada sam pokušao u pošti platiti oglas u Oslobođenju, dočekao me – prazan šalter, iako nije bilo vrijeme pauze (ali je bilo radno vrijeme). Onda su kolege koji su se okupili oko obližnjeg printera krenule u potragu za tipom koji radi na tom šalteru. Nakon pet minuta su ga priveli.
Nije znao odgovoriti na pitanje koliko koji oglas košta po veličini, što je osnovni info za posao koji radi. Kucao je s dva prsta, te mi je nakon petominutne muke da aktivira printer predao papir na kojem je bila hrpa pravopisnih i gramatičkih grešaka.
Nakon što sam mu objasnio kako da ih ispravi (npr. ne “01 Novembra” već “Prvog novembra”), isprintao mi je drugu verziju i onda sam mu konačno platio. Bio sam fasciniran time što je posao tog čovjeka da sjedi za šalterom, da ispravno piše na tastaturi i da printa papire (istina, nije baš uzbudljivo), a da on nije sposoban ni za jedno od toga.
VIŠE SE DJECE RAĐALO U RATU
Ali sam se onda sjetio da političari koji vladaju u BiH nisu sposobni nizašto povezano s odgovornim, konstruktivnim vođenjem politike na što veću korist što većeg broja građana, i da riba smrdi od glave. Nesposobni šalteraš je logična manifestacija sistema, a ne izuzetak. On je naučio naopako kako bi preživio. Ni to u BiH nije izuzetak, već logična manifestacija sistema.
Ideologija naopakog dominira i programima vodećih televizija u BiH, koje su također manifestacija političke elite. Na Hayatu možete čuti da “BiH ne treba EU, već EU treba BiH”, na RTRS-u svakog utorka saznati da suđenje Miloradu Dodiku znači da je “Srpska pred sudom”, na Čovićevoj RTVHB da su Hrvati bili “žrtve genocida” u ratu u BiH od 1992. do 1995. itd. Sve naopako. (izbjegavanje televizijskih programa koji se nude u BiH može samo poboljšati svačije mentalno zdravlje i političko rasuđivanje.)
Naravno, ima i onih kojima u jednoj trenutku bude dosta naopakog pa se odlučuju otići. Demografsko stanje BiH i stručne procjene pokazuju katastrofalan gubitak stanovništva, koji će se nastaviti. Život naopako sprečava i mlade parove da zasnuju obitelji, broj rođenih beba pada svake godine. Više se djece rađalo u ratu nego sada, gotovo 30 godina poslije. Ljudi ne žele rađati djecu u svijet u kojem znaju da ih pretežito čeka zlo i naopako.
Utoliko je i pristajanje da se živi u ovakvoj Bosni i Hercegovini nešto u osnovi naopako. Budućnost je očito drugdje, a borba za BiH je vjerojatno izgubljena bitka. Ratni ciljevi razdvajanja nacija i stvaranja neprijateljstava među njima u potpunosti su ostvareni.
Svaki zločin je u osnovi nagrađen. Zato je i sve tako naopako. “Ono što se krivo rodi ne može se kasnije ispraviti.” Ona najbolja Bosna, ZAVNOBiH-ova, je nepovratno uništena, a jedino oko čega se svi slažu je da se ne mogu složiti kako bi ovu daytonsku BiH trebalo poboljšati. O tome dogovora nema niti će ga biti, jer poboljšanje nije u interesu onih koji bi se o njemu trebali dogovoriti. Naopako, jel’.
Život naopako u ljudima proizvodi strah i dovodi do gubitka dostojanstva. Logično je zatvaranje u obiteljske krugove i fokusiranje na ono što čovjek može kontrolirati, sitnice poput uređenja doma, kuhanja, odgoja djece, itd. Cilj je pobjeći od društva u kojem je previše toga naopako, što je mehanizam koji nepogrešivo omogućava nastavak sistema naopakog.
Logično je i učlanjivanje u dominantne stranke kako bi si mlada i ambiciozna osoba osigurala nekakvu karijeru, ili barem radno mjesto s redovitom plaćom. Sve što je u BiH naopako – naopako je iz vrlo logičnih i trenutno nepromjenjivih razloga.
Sudbina BiH najmanje ovisi o ljudima koji u njoj žive. Jednostavno rečeno, o sudbini BiH odlučuje više Joe Biden nego dva i nešto miliona ljudi koji u njoj žive. Pretvaranje (S)R Bosne i Hercegovina u državu BiH podrazumijevalo je gubitak suvereniteta.
Pritom ne treba ni posve ekskulpirati ljude u BiH koji su odustajanje od bratstva i jedinstva i “Smrt fašizmu, sloboda narodu” zamijenili s “ako Bog da” i “radije ću pasti travu”, te time odustali od toga da kormilare vlastitom sudbinom. Od političara očekuju da ispunjavaju njihove ratnim traumama izazvane emocionalne potrebe, umjesto materijalne. Vrhunac pohvale za političara je “neka im je rek‘o”.
Željko Komšić je 2022. čak patentirao kampanju u kojoj kao ključni razlog za svoj reizbor u još jedan, četvrti mandat u Predsjedništvu BiH, navodi to kako dosad nije uspio u svojoj misiji uspostavljanja “građanske BiH”. Opstanak BiH kao ovisi o političaru koji nikad ništa nije ostvario. Naopako.
JEDINSTVENO MJESTO U SVIJETU
U Bosni i Hercegovini je, kao uostalom i na Balkanu, proizvedeno više povijesti nego što se može probaviti, te sadašnjost svako malo zauzima sporedno mjesto u odnosu na prošlost. Kroz godinu postoji cijeli kalendar događaja te vrste. Glavne vijesti na portalima se često bave ratnim temama, iako je rat završio 1995.
S terase kuće u Tuzli vidim Majevicu i njen vrh Banj brdo. S njega su nas granatirali u ratu. O tome u 2023. godini skoro nikad ne razmišljam, samo uživam u ljepoti pejzaža i privilegiji da mogu piti kafu i gledati obronke Majevice u svoj njihovoj zelenoj ljepoti. Merak.
Jer unatoč svemu što je naopako, u BiH i dalje žive i merak i ćejf i sevdah i dernek i teferič i sarajevska posebnost i tuzlansko drugarstvo i svenarodno slavlje na koridi u Čevljanovićima i ljepote Kravica, Une i Zelengore i najbolji ćevapi na svijetu.
U BiH se uvijek ima jedna tema za pokrenuti s bilo kime, neovisno o vjeri ili naciji, a to je koji su najbolji ćevapi. Sarajevski ili banjalučki ili travnički? Moj kontroverzni odgovor: tuzlanski, zbog poljeva. Ćevapi kao vječna tema za razgovor i raspravu su najbosanskija stvar na svijetu i nešto čime se trebamo ponositi. Vjerujte mi, nitko u Hrvatskoj ne priča o tome koje su štrukle bolje.
Bez obzira na sve naopako, život nađe način. Današnja BiH je jedinstveno mjesto na ovom svijetu, periferija Europe izvan Europske unije, sjebana na iks načina, ali jedinstvena. Život u Bosni nije dosadan. Bosna zato unatoč svemu i dalje uspijeva proizvoditi samu sebe. U groznim uvjetima i uz permanentne sabotaže, Bosna nasuprot aktualnom uređenju i dalje stvara svoju čaroliju. To potvrđuju i sve veći brojevi stranih turista kojima smo egzotični Divlji istok. U BiH se i dalje može slijepo zaljubiti.
Neočekivano sam se poslije godinu života u BiH, nakon dugogodišnjeg odsustva, našao u poziciji da nikad više nisam volio Bosnu i Hercegovinu nego sada. Pritom naravno ne mislim na državu, koja je po svim kriterijima razočaravajuća i ponižavajuća, nego na prostor i ljude koji stvaraju jedan specifičan duh, sentiment i kulturu, a koji se po službenoj verziji događaja mrze. (Gordan Duhaček, Valter)
Dužničko ropstvo Dodik predstavlja kao ekonomski uspjeh
Kada Milorad Dodik izjavi da Republika Srpska za sledeću godinu ima već ugovorene investicije preko dvije milijarde maraka, sasvim je jasno je da ne govori istinu, već da proizvodi privid o, navodno, finansijski i ekonomski jakoj i stabilnoj Republici Srpskoj.
„Dovoljno je da kažemo jednom, dvaput, triput. RS danas ima investicije ugovorene u vrijednostima koje će održati investicionu aktivnost, koja je preko 15 posto ukupnog budžeta RS. To znači da će u idućoj godini nivo poslova koje smo obezbijedili biti preko dvije milijarde maraka“, slavodobitno je saopštio Dodik na konferenciji za novinare 21. novembra.
Može da ponovi i hiljadu puta, ali dok sam Dodik ili neko od relevantnih predstavnika Vlade RS ne iznese precizne podatke o tome koje će kompanije i iz kojih zemalja naredne godine investirati u ovaj bh. entitet više od dvije milijarde maraka, sve ostaje u domenu spekulacija i prodavanja magle.
Precizni podaci, oni iz usvojenog rebalansa bužeta RS, govore da ukupne planirane javne investicije u ovoj godini iznose 88.350.300 KM, da su inostrane investicije minorne, a da zapadne zemlje suspenduju finansiranje i ranije odobrenih projekata zbog secesionističke politike Milorada Dodika.
Prema mišljenu ekonomskih stručnjaka, veoma su male šanse da veće investicije u RS stignu sa Istoka, recimo iz Kine ili Azerbejdžana, jer su to ozbiljne zemlje koje za svoja ulaganja traže čvrste garancije država u koje ulažu (u ovom slučaju bi to trebalo da bude država BiH), jer im sama RS nema na osnovu čega jamčiti sigurna ulaganja. Naprotiv, strani investitori ne žele sebi da prave probleme, pogotovo ne žele da ulažu u područja, čiji se cijeli politički vrh nalazi pod američkim sankcijama.
Vladin plan nije i Dodikov
Nakon što je Dodik izrekao tvrdnju o dvije milijarde maraka investicija, koje navodno sledeće godine treba da stignu u RS, entitetska vlada je objavila svoj plan o dugoročnom zaduženju. Nisu dvije milijarde, ali jeste ogromnih 951,7 miliona KM.
“Plan je da se u 2024. godini Republika Srpska dugoročno zaduži na domaćem tržištu 141,7 miliona KM i na međunarodnom tržištu 810 miliona KM”, navodi se u odluci Vlade RS, o kojoj bi trebalo da se izjasne narodni poslanici 12. decembra.
Vrlo optimistično su naveli kako ovaj novac mogu pribaviti emisijom obveznica na domaćem finansijskom tržištu, kreditnim zaduženjem kod domaćih kreditora, kreditnim zaduženjem kod međunarodnih kreditora, odnosno zajmodavaca, međunarodnih organizacija, međunarodnih finansijskih institucija i stranih vlada i emisijom obveznica na međunarodnom finansijskom tržištu. Ekonomisti koje je konsultovao Žurnal smatraju da je plan zaduženja, koji je objelodanila Vlada RS, nerealan i neostvariv.
Što se tiče stranih vlada, međunarodnih organizacija i međunarodnih finansijskih instititucija, problem je isti kao i sa investicijama. Svi okreću glavu od onih čije je rukovodstvo izloženo sankcijama. Što se tiče prodaje obveznica na međunarodnom tržištu, navode oni, čitav koncept i kredibilitet Vlade RS je srušen nakon što Mađidu Pajiću, konsultantu iz Švajcarske nije splatila tri miliona maraka posredničke naknade u emisiji obveznica u vrijednosti od 300 miliona evra na Londonskoj berzi.
Pajićeva firma „Synergy Wealth Managament“ iz Ženeve tužila je Vladu RS pred Okružnim privrednim sudom u Banjaluci, gdje proces još traje. Frapantna je tvrdnja Pajića da je sastanku u oktobru 2019. godine, na kojem je dogovarano posredovanje za prodaju obveznica RS na Londonskoj berzi, osim ministarke finansija Zore Vidović, prisustvovao i Igor Dodik, sin Milorada Dodika.
Ekonomisti tvrde da je ovaj slučaj u velikoj mjeri nanio štetu ionako slabom kredibilitetu RS na međunarodnom finansijskom tržištu. U jedno su, pak, sigurni – Republika Srpska ima šanse da proda svoje obveznice na međunarodnim berzama, ali, zbog lošeg kreditnog rejtinga, to može da učini samo po enormno visokim kamatnim stopama.
Dodaju da vlast RS povlači niz loših poteza, da ne može da obezbijedi ozbiljne investitore, te da novac koji namakne zaduženjima upumpava u javnu potrošnju radi održavanja socijalnog mira ili u projekte, unaprijed osuđene na propast, poput mnogobrojnih projekata OC „Jahorina“, koji ne donose nikakvu dobit, već služe sa transfer javnog novca ka političko-interesnim grupacijama.
Frapantan je podatak da se OC „Jahorina“ zadužila kod beogradske „Alta banke“ za 180 miliona KM, po ogromnoj kamatnoj stopi od 11,5 posto, a da je garancije za ovo kreditno zaduženje dala Vlada RS!
Nova zaduženja nisu uspjeh
Nažalost, vlasti RS informacije o novim, preskupim zaduženjima plasiraju kao svoj ogroman uspjeh, mada, suštinski, ovaj bh. entitet guraju u još veće dužničko ropstvo. Zvanični podaci Ministarstva finansija i trezora BiH kažu da ukupan javni dug RS iznosi 6 milijardi i 250 miliona maraka i da učešće duga u BDP u RS iznosi 43 posto.
Na kraju, ostaje pitanje – odakle i kako će Vlada RS da se ukupno zaduži za 951,7 miliona KM? Realno je da će entitetska vlada, uz manje ili više problema, pronaći način da proda obveznice RS na domaćem tržištu. Iz prostog razloga, jer kupac obveznica ima pravo da se ne zna njegov identitet, pa onaj ko ih je danas kupio već sutra može da ih preproda, što otvara mogućnost za ogromne špekulantske i mutne radnje. Stanje na međunarodnim berzama je već složenije, posebno zato što se RS ima loš kreditni rejting, rizična je zona za ulaganje, zbog čega se ne može zadužiti ni kod, recimo, Kine, bez čvrstih garancija države BiH.
Što se tiče Rusije, iz nje u RS nikada nije stigao ni „veliki“, a ni „mali“ kredit, koje je 2015. godine, nakon Dodikove posjete Moskvi i sastanka s Putinom, najavljivala tadašnja premijerka Željka Cvijanović. Ipak, čak i da je Rusija spremna da Republici Srpskoj da neki novac, pitanje je kako bi on stigao u Banjaluku i kako bi se ta transakcija obavila, s obzirom na to da je EU uvela sankcije Rusiji, a sve banke u BiH su pod okriljem zapadnih zemalja. Doduše, postoje načini da se to uradi preko posrednika iz drugih zemalja, ali, smatraju ekonomisti, malo ko je spreman da rizikuje i bude izložen ozbiljnim problemima sa zapadnim zemljama da bi učinio uslugu Miloradu Dodiku. (Ljiljana Kovačević, Žurnal.info)
Patriotizam kao izgovor za progon LGBT pokreta
Vrhovni sud Ruske Federacije je 30. novembra 2023. godine doneo sramnu odluku kojom je „međunarodni LGBT javni pokret“ proglasio za „ekstremističku organizaciju“ i zabranio njegove aktivnosti u celoj Rusiji. Odluka treba da stupi na snagu 10. januara 2024. i predstavlja najgrublje kršenje ljudskih prava po brojnim međunarodnim standardima. Iako je isključena iz članstva Saveta Evrope, Rusija je i dalje članica Ujedinjenih nacija koje izražavaju ozbiljnu zabrinutost za dalje posledice po LGBT osobe ali i celo stanovništvo u Ruskoj Federaciji.
Već 2. i 3. decembra su se u ruskim gradovima dogodile policijske racije u gej kafićima, čak i u onima koji su ocenjeni samo kao LGBT-friendly. Svima koje je policija zatekla fotografisana su lična dokumenta. Među njima sada vlada strah od pritvora, a od aktivistkinja i aktivista dobijamo informacije o panici u ruskoj LGBT+ zajednici; kažu da osećaju da su primorani da se evakuišu iz sopstvene zemlje i situaciju u kojoj se trenutno nalaze ocenjuju kao „groznu“.
Ovakvim potezom, ruska vlada potpuno onemogućava pravno zastupanje i ostvarivanje pravde za žrtve diskriminacije, nasilja, progona i drugih zločina na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta.
Odluka je još jedan prilog kontinuitetu politike totalitarnog režima, velika istorijska regresija i negiranje tekovina savremene civilizacije. Jasan cilj je progon svih koji nisu heteroseksualni, odnosno onih koji ne praktikuju „tradicionalne seksualne odnose“ i zbog toga se smatraju „destruktivnim za rusko društvo i populacionu politiku“.
Dok se aktivisti u evropskim zemljama bore za poštovanje preporuka UN i reformu nacionalnih zakona za pozitivne mere za zaštitu prava LGBTI+ osoba, Rusija se suočava sa ukidanjem bazičnih građanskih sloboda. Tako su propali svi dosadašnji napori feministkinja, a bilo ih je preko 40 pokušaja u poslednjih 10 godina, da Rusija potpiše Istanbulsku konvenciju, pod izgovorom da ona „propagira zapadne vrednosti“. Država je pod Putinovom zločinačkom represijom i uz podršku Ruske pravoslavne crkve dekriminalizovala nasilje u porodičnim odnosima, tako što je ukinula postojeći član Krivičnog zakona i zamenila ga administrativnim prekršajem „u slučajevima kada nasilje za posledicu nema polomljene kosti ili potres mozga i ukoliko se to ne dešava više od jednom godišnje“. Milioni žena i dece žrtava muškog nasilja i „tradicionalne porodice“ tako su ostali bez zaštite.
No, vladajućom demografskom politikom nisu ugrožene samo žene i LGBT osobe već i vojno sposobno stanovništvo koje se šalje na frontove. Borba protiv građanskih prava i sloboda je tesno povezana i sa podstrekivanjem ratnih sukoba i vojne umešanosti u ratne sukobe u svetu, kao i direktnom invazijom na Ukrajinu. Od nastanka Ruske Federacije 1991, ali i ranije, gotovo da nije bilo perioda bez učešća ruskih snaga u oružanim sukobima u svetu. Koncept spoljne politike Rusije, koji identifikuje „jačanje tradicionalnih duhovnih i moralnih vrednosti kao ključne interese nacionalne bezbednosti“, može da se protumači kao izgovor za unutrašnju politiku kontrole radi ratne agresije ka spolja. Takvom ideologijom se građankama i građanima Rusije opravdava politika invazije Ukrajine i intenzivira ideološka konfrontacija sa državama tzv. zapada. Iz iskustva ratova na području ex-Yugoslavije znamo da se patriotizam koristi kao matrica kojom režim argumentuje svoju vojnu agresiju.
Šta se dešava sa LGBT osobama u Rusiji
Jedan deo LGBT+ zajednice već je napustio zemlju zbog seta zakona uvedenih tokom protekle decenije i niza represivnih mera prema građanskom društvu:
– 2012. godine je donet „zakon o stranim agentima“, koji aktivizam stigmatizuje kao rad „protiv interesa Rusije“ i pretežno je usmeren na organizacije civilnog društva, čiji spisak i dalje raste;
– 2012. godine je sud u Moskvi izdao zabranu održavanja „parada ponosa“ u glavnom gradu Rusije u narednih sto godina;
– 2013. godine je zabranjena „propaganda netradicionalnih seksualnih odnosa“ usmerena prema maloletnicima;
– 2017. godine se u „listu stranih agenata“ unose i mediji, ali i pojedinci koje rade za medije klasifikovane kao „strani agenti“;
– 2017. godine je osuđeno pet aktivista za ljudska prava jer su državnom tužiocu Ruske Federacije nameravali da predaju peticiju, koju je potpisalo oko dva miliona ljudi širom sveta, zbog policijskog terora nad gej muškarcima u ruskoj Autonomnoj republici Čečeniji;
– 2018. godine je uhapšeno najmanje 30 aktivista prilikom pokušaja da izvedu protestnu šetnju na ulicama Sankt Peterburga;
– 2021. godine je zabranjen Međunarodni festival LGBT filma „Bok o bok“ koji se od 2008. održavao svake jeseni u Sankt Peterburgu. Tokom tih godina su organizatore privodili nekoliko puta, onda je odlučeno da se filmovi mogu prikazivati samo na internetu, da bi kasnije Roskomnadzor, ruski regulator internet sadržaja, blokirao sajt festivala;
– 2021. godine je rusko ministarstvo pravde proglasilo međuregionalni društveni pokret Ruska LGBT mreža za „stranog agenta bez pravnog statusa“;
– 2020. godine je promenjen Ustav Ruske Federacije, kako bi se brak definisao kao zajednica muškarca i žene, čime su onemogućeni zahtevi za priznavanje istopolnih brakova;
– 2022. godine se pooštrava Zakon o zabrani gej propagande, kojim je ona zabranjena za sve uzraste, kao i „propaganda promene pola i pedofilije“.
Broj administrativnih slučajeva u vezi sa „gej propagandom“ u Rusiji svake godine raste, dok se zaoštrava preteća retorika vlasti, što direktno govori o sprovođenju namere oduzimanja građanskih prava LGBT ljudima, kao i proterivanja stranaca iz zemlje.
Napuštanje Rusije se intenziviralo nakon ruske invazije na Ukrajinu, i to ne samo zbog ideološkog neslaganja sa dominantnom politikom već i zbog realne državne diskriminacije LGBT osoba.
S obzirom na formulaciju najnovije odluke Ruske Federacije, lezbijke, gej, biseksualne i transrodne osobe moraju da se vrate u ćutanje i nevidljivost. U suprotnom, očekuje ih zatvorska kazna od 5 do 10 godina. Zakon takođe kažnjava isticanje simbola povezanih sa LGBT+ zajednicom. Za prvi prekršaj, isticanje zabranjenih simbola kažnjava se novčanom kaznom od 1.000 do 2.000 rubalja (10-20 evra) ili administrativnim pritvorom do 15 dana. Za drugi prekršaj je predviđena kazna do četiri godine zatvora ili novčana kazna od 600.000 do milion rubalja, a nakon toga im preti i 10 godina zatvora. Ovakva realnost u Rusiji je i veliko upozorenje LGBT+ zajednicama širom sveta.
Deo LGBT zajednice koji je već napustio svoje domove nalazi se i u Srbiji. Jedna od aktivistkinja lezbejskog pokreta iz Sankt Petersburga sa trenutnim prebivalištem u Beogradu nam je rekla: „Od pre dva dana bilo koje ljudsko biće, bez obzira na pripadnost LGBTQ+ zajednici (samo zbog kratke frizure, minđuše u ‘pogrešnom’ uvu, duge na instagramu ili prijave komšija), može da završi sa 6 do 10 godina u ruskom zatvoru, što često znači smrt ne samo u mentalnom, nego i u fizičkom smislu. Ukratko, sada je biti čovek u Rusiji opasno po život.“
LGBT zajednica u Srbiji i čitavo slobodnomisleće društvo sada se nalaze u situaciji da pokažu snažnu solidarnost sa LGBT+ i feminističkom zajednicom iz Rusije, kako bi se oni osetili sigurno u novoj zemlji. Svedokinje smo slične pojave početkom ’90-ih kada su zbog vojnih agresija srpskog režima, lezbijke, gej mladići i feministkinje napuštali Srbiju.
Mi lezbijke i feministkinje smo posebno zabrinute za uticaj ove odluke na politički život u Srbiji koja u dominantnim javnim narativima insistira na duhovnoj vezi sa Rusijom. Poslednjih godina je bilo i nekoliko primera pokušaja uvođenja restriktivnih zakona po ruskom scenariju i u Srbiji, na šta je javnost oštro i spremno reagovala. Moramo ostati budne. Potrebno je da se neprekidno i svakodnevno odupiremo promociji fašizma koji nam se uvodi kroz „tradicionalne porodične vrednosti“, a što u krajnjem ishodu vodi ka totalitarnom društvu. Neophodno je da tražimo dodirne teme savezništva za snažnu solidarnost, koja nam je sad preko potrebna kako bismo bile jače. (Vera Kurtić, Peščanik)
