Zašto su nam potrebni heroji poput Asanža?
Godinama sam se borio zajedno sa Džulijanom Asanžom i za njega. Kada sam čuo da je konačno slobodan, moja prva pomisao je bila da se vraća u svet koji izgleda – i jeste – mnogo gori od onog koji je ostavio iza sebe. Pandemije, ratovi i rasprostranjeni ekološki slom primoravaju nas da postavimo veliko pitanje: U kom tačno smislu smo mi, koji udišemo svež vazduh van zatvora, još uvek slobodni?
Čak su i naša dela fikcije sve gora. Novi dečji film U mojoj glavi 2 (Inside Out 2) prati 13-godišnju Rajli na početku puberteta. Njene personifikovane emocije – Radost, Tuga, Strah, Bes, Gađenje – napravile su novi odeljak u njenom umu pod nazivom „Osećaj sebe“. Tada dolaze četiri nove emocije – Strepnja, Zavist, Stid, Smaranje – i dolazi do sukoba. Radost misli da bi Rajli trebalo samo da gleda kako da se lepo provede u kampu, dok Strepnja želi da Rajli dobije mesto u timu i upozna nove drugare. Konačno, prva i druga generacija emocija nauče da rade zajedno kako bi zaštitile stalno promenljiv Osećaj sebe, ostavljajući gledaoce sa totalno lažnom predstavom o ljudskoj duši.
U stvarnom svetu, ove unutrašnje psihičke tenzije često eskaliraju do ludila. Mnogo bolji film bi prikazao emocije palestinskog dečaka u ruševinama Gaze, a ne devojke iz bogatog predgrađa Los Anđelesa. Umesto da rade zajedno na formiranju stabilnog sebe, njegove konfliktne emocije bi ga gurnule ka psihičkom slomu i samoubilačkim aktima nasilja. Setimo se sjajnog Čestertonovog opisa iz Pravoverja:
„Vojnik okružen neprijateljima, ako želi da se probije, mora da kombinuje snažnu želju za životom sa nebrigom za umiranje. Ne sme se samo grčevito držati života, jer će tada biti kukavica i pobeći će. Ne sme samo da čeka smrt, jer će tada biti samoubica i neće pobeći. Mora živeti u duhu mahnite ravnodušnosti prema životu; mora da žudi za životom kao za vodom, a ipak da pije smrt kao vino.“
Nedavni dokumentarac ukrajinskog reditelja Olega Sencova, Realno, savršeno prikazuje ovu kombinaciju suprotnosti. Pošto je nekoliko godina proveo kao politički zatvorenik u Rusiji, Sencov je otišao da se bori za ukrajinsku vojsku. Film se sastoji od 90 minuta GoPro snimaka u trenucima dok nije bio svestan da mu je kamera uključena. Predstavljen kao nemontiran, film prikazuje čudnu mešavinu užasa i dosade koja definiše život na liniji fronta.
Takve dualnosti provlače se kroz čitav film. Banalna brutalnost realnog isprekidana je magičnim trenucima onoga što bi se najbolje moglo opisati kao besmisleni smisao. Sencov se priseća trenutka neposredno pre nego što počinje snimanje u Realnom: „Bio je jedan vojnik sa pozivnim znakom Džoni, veteran rata u Avganistanu. Išao je da evakuiše ranjenike, ali je bio pogođen. Uspeo je da napravi poslednji radio-poziv i samo je rekao: ’Zove Džoni. Ja sam mrtav.’“ Bio je to trenutak autentičnog metafizičkog apsurda.
Mnogi filmski kritičari veruju da Realno prikazuje rat kakav on zaista jeste. Da je to bila namera autora, njegov film bi bio samo još jedna pacifistička himna besmislenoj apsurdnosti rata. Mada Sencov uviđa brutalnu besmislenost situacije, on u osnovi veruje da se borba za pravednu stvar mora nastaviti. Pošto strgne svu romantiku sa herojstva na bojnom polju, Realno pokazuje šta znači prava hrabrost: prihvatanje bede vojne borbe, a ne njeno prikrivanje patetičnim fantazijama.
To je poruka koja nam je sada potrebna. U slučaju Ukrajine, pacifizam je iskorišćen za pravdanje ruske vojne agresije. Oni koji se protive zapadnoj podršci Ukrajini poručuju: „Ne smete da pružate otpor okupatoru, jer ćete tada postati isti kao on.“ U Svetoj zemlji poruka je slična, ali izveštavanje mejnstrim medija se suštinski razlikuje. Očigledan je napor da se manipuliše našom percepcijom onoga što se dešava, kako bi se ograničio emocionalni uticaj. Dok su Izraelci bili ubijeni u „masakru“, Palestinci su „pronađeni mrtvi“. Ovi oblici „meke“ cenzure prožimaju javni diskurs.
Da li ste znali da je velika grupa izraelskih jevrejskih intelektualaca nedavno pozvala sve članice EU, Ujedinjeno Kraljevstvo i druge zemlje da priznaju Palestini državnost? Zapadni mediji jedva da su javili o ovom hrabrom činu. Glavni događaji koji bi mogli da uznemire senzibilitet zapadne javnosti ili se ne pominju ili se o njima izveštava samo u kratkoj vestici na dnu strane.
Koliko je ljudi primetilo da je 20. juna 2024. Izrael usvojio praktičnu aneksiju Zapadne obale, pri čemu su izraelske odbrambene snage prenele tamošnja ovlašćenja na „državne službenike koji su naklonjeni naseljenicima“? Palestinci će dobro razumeti ironiju ovog poteza. Dok vojna okupacija podrazumeva izvesnu distancu od Izraela, ova nova dispenzacija znači da se oni integrišu u izraelski građanski poredak – doduše, onaj kojim dominiraju šovinisti koji teže da ih isključe.
Ovi primeri pokazuju zašto su nam potrebni heroji poput Asanža. Uradio je ono što je trebalo uraditi i za to platio visoku cenu. Došlo je vreme da i drugi nastave rad koji je Asanž započeo. Pod „radom“ ne mislim samo na posao već i na poziv. Asanž nije rešio da pokrene Vikiliks i razotkriva državne tajne da bi uneo malo razonode u svoj život. Uradio je to jer nije mogao drugačije. Iz tog razloga slutim da je srećan čovek, uprkos svim mukama koje je istrpeo. (Slavoj Žižek, Project Syndicate, za Peščanik prevela Milica Jovanović)
Udarci antiprosvjetiteljstva
Godine 2008. na Trgu sv. Petra u Rimu tadašnji papa Benedikt XVI. obratio se okupljenima sljedećim riječima:
”Želim ponajprije pozdraviti mlade studente, profesore i sve vas koji ste danas u velikom broju došli na Trg sv. Petra sudjelovati na molitvi Anđelova pozdravljenja (Angelus), te mi izraziti svoju solidarnost. Upućujem pozdrav i mnogima drugima koji su nam se u duhu pridružili. Od srca vam zahvaljujem, dragi prijatelji; zahvaljujem kardinalu vikaru koji je omogućio ovaj susret. Kao što vam je poznato, vrlo sam rado prihvatio uljudan poziv koji mi je bio upućen, da prošloga četvrtka govorim na otvaranju akademske godine na rimskom univerzitetu Sapienza. Dobro poznajem taj ateneum, cijenim ga i dragi su mi studenti koji ga pohađaju: svake godine u više navrata mnogi se od njih dođu sa mnom susresti u Vatikanu, zajedno s kolegama s drugih univerziteta. Nažalost, kao što je poznato, klima koja se stvorila učinila je neprikladnom moju prisutnost na tom slavlju. Na svoju sam žalost odgodio svoj posjet, no htio sam ipak poslati tekst što sam ga pripremio za tu prigodu. Uz univerzitetski ambijent, koji je kroz mnoge godine bio moj svijet, vežu me ljubav prema potrazi za istinom, prema raspravama, prema iskrenom i uvažavajućem dijalogu recipročnih pozicija. Sve je to i poslanje Crkve koja nastoji vjerno slijediti Isusa, Učitelja života, istine i ljubavi. Kao, tako reći, profesor emeritus koji se susreo s tolikim studentima u svome životu, sve vas ohrabrujem, dragi studenti, da uvijek poštujete mišljenja drugih i da slobodna i otvorena duha tražite istinu i dobro. Svima i svakome ponaosob ponavljam izraze svoje zahvalnosti, jamčeći vam svoju naklonost i molitvu.”
Kao što vidimo, papa najprije uzima Riječ, progovara u ime Istine, a tek potom daje riječ drugome, ali samo zato da bi ga pozvao da se svojom istinom približi Istini, odnosno ”slobodno” joj se podredi.
Kakvo farizejstvo, kakva licemjerština i kakva himba! Papa se poziva na Krista kao Učitelja ”života, istine i ljubavi”. Života dakle, premda je sam tolerirao smrtnu kaznu i na taj način naposljetku iskazivao bezbrižnost prema nedodirljivosti života. No navlastita dvoličnost pape i Crkve se iskazuje u odnosu prema znanosti/istini i konkretno prema Galileu Galileiu, upravo zbog kojega su neki studenti i profesori nastupili protiv govora pape na univerzitetu Sapienza i time spasili čast univerziteta kao univerziteta. Jer Crkva se nikad nije jasno distancirala od svojeg progona Galilea: oduzeli su mu slobodu istraživanja, slobodu govora i slobodu kretanja, prijetili mu smrću itd. Kakvu je to recipročnost, na koju se poziva Benedikt XVI, imao Galileo Galilei? Nikakvu. Pritom uopće nije riječ o tome da li je Galileo imao pravo ili nije, nego o jednostavnoj činjenici da se morao svojim razumom prikloniti vladajućoj vjeri. Da je morala, rečeno današnjim riječima, znanstvena univerzitetska institucija pokleknuti pred religiozno-crkvenom institucijom. Da se morao Galileo kao znanstvenik ponižavati i tresti za svoj život pred klericima. Gdje je tu bio ”uvažavajući dijalog”? Nije ga bilo. Kao što ga nije bilo ni u odnosu kardinala Ratzingera, kao nasljednika inkvizitora, prema teologu Hansu Küngu, ocu ”svjetskog etosa”, ili prema teologu Leonardu Boffu, utemeljitelju ”teologije oslobođenja”. Naprotiv, kao one koji drukčije misle izričito ih je proganjao. Nikada i nigdje papa nije tražio istinu, jer je kao crkveni funkcionar već od samog začetka polazio od ”objave”, od ”otkrivenja”, čitaj: zapovjeđene Istine.
Papa ohrabruje univerzitetsku zajednicu, profesore i studente, no ujedno izričito nastupa protiv takvog temelja modernog univerziteta kao što je sekularnost, odnosno laičnost. U obraćanju slovenskom kleru iz iste godine, bez krzmanja je izjavio: ”Sekularizacija zapadnjačkog kova (il secolarismo di impronta occidentale), koja je drukčija i vjerojatno podlija od marksističke, pokazuje znakove koji nas ne mogu ostaviti bezbrižnim”. Prvo, marksistička sekularizacija je contradictio in adjecto, jer marksizam kao ideološki nositelj komunizma uvodi novi tip sakralizacije (a ne sekularizacije!), naime sakralizacije samog sebe kao ideologije. A drugo i važnije, sintagma ”sekularizacija zapadnjačkog kova” jest pleonazam, budući da postoji samo zapadnjačka sekularizacija, kao što postoji, premda danas ima globalni domet, samo zapadnjačka liberalna demokracija. Liberalna (parlamentarna) demokracija i sekularizacija zapravo se podudaraju, nema jedne bez druge. Otuda usidrenost modernih ustavnih demokracija u laicizmu, umjesto u klerikalizmu, što ga Katolička crkva, primjerice, nametanjem upisa ”Boga” u preambulu ustavnog ugovora Evropske unije, nastoji svagda iznova intronizirati.
Često se i izvan klerikalnih krugova kao odveć pohvalno ističe da je Papa Benedikt XVI. zagovarao jednakopravnost vjere i razuma. Ali što to znači? Jednakopravnost vjere čovjeka u Boga kao nadljudski Um i čovjekova razuma kao odsjeva Božjeg uma! A zapravo je riječ o podređenosti čovjekova uma Umu. I to se pokazuje kod svih daljnjih eksplikacija. Ne samo kod svih onih klerika koji filozofiju proglašavaju sluškinjom teologije, nego i kod istupa onih političara, kao što je, primjerice, bio francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, koji je u jednom govoru u Lateranskoj palači u Rimu čak jasno i razgovijetno istaknuo: ”U prenošenju vrijednosti i u učenju razlike između dobra i zla, učitelj nikada ne može zamijeniti svećenika ili župnika, premda je važno da im se približi, jer njemu će uvijek nedostajati radikalizam žrtve njegova života i karizma predanosti nošene nadom.”
Ukratko govoreći, tim i takvim istupima klerikalnih i političkih voditelja svagda iznova padamo za više od 200 godina natrag u povijest, u predmoderno, predprosvjetiteljsko doba dominacije klerika nad laicima, dominacije teološkog fakulteta nad filozofskim, u doba pred Kantov spis o sporu fakulteta. Riječ je o vremenu u kojem se kler smatrao gospodarom morala, u kojem su teolozi nastupali kao bezuvjetni apologeti heteronomnog morala, oslonjenog na biblijske zapovijedi i zabrane, sve dok im se stari Kant nije otvoreno odupro svojim autonomnim moralom i kategoričkim imperativom kao podlogom kritike antiprosvjetiteljskog teološkog uma. A kad poput vode prodre u sve sfere društva, Crkva na svim razinama od ekstenziteta prelazi u intenzitet. (Mario Kopić, Tačno.net)
Ljetne temperature na Mediteranu sve bliže 50°C. “Turizam će se morati mijenjati”
BRITANSKI The Telegraph predviđa da bi mediteranska klima mogla postati neprikladna za ugodan odmor. U članku ovog medija navodi se da bi Mediteran mogao postati ono što je Dubai u kolovozu.
Telegraph kao vremensku odrednicu spominje kraj stoljeća, ali navodi i nešto bliža razdoblja, poput 2042. godine, kad bi se mogao promijeniti ugođaj na Mediteranu. U članku se navodi da su alternativne destinacije na sjeveru. To uključuje planinski turizam u odmaralištima diljem Alpa, ali i Baltičko more kao sve popularniju destinaciju.
Girona se pržila na 45.3 Celzijeva stupnja
Pojedina mjerenja već u lipnju bilježe ogromne toplinske udare na jugu Europe, koja je pogođena iznimno visokim temperaturama, u Grčkoj i Turskoj i rekordnima. Noću je temperatura bila oko 30 stupnjeva, a danju je znala prijeći 40. U španjolskoj Gironi izmjerena je temperatura od čak 45.3 Celzijeva stupnja.
Prema Copernicusu, službi EU za praćenje klimatskih promjena, svibanj je bio globalno topliji od bilo kojeg svibnja otkako se prate podaci. Uz to, svibanj nije iznimka, nego 12. uzastopni mjesec koji je zabilježio rekordnu temperaturu.
“Povećana stopa smrtnosti, suše, nevremena…”
Peter Stott, bivši voditelj Met Officea, predviđa da će temperature u Europi uskoro prijeći prag od 50 stupnjeva. “Najvjerojatnije blizu Mediterana, gdje je utjecaj vrućeg zraka iz Sjeverne Afrike najjači”, rekao je još 2021. godine.
Može li u bližoj budućnosti, primjerice, Baltik ugroziti Mediteran kao turističku destinaciju?
Činjenica da se Mediteran suočava s dosad najvišim zabilježenim temperaturama ima puno reperkusija. Prema studiji objavljenoj u uglednom časopisu The Lancet Planetary Health, stopa smrtnosti povezana s vrućinom u Europi porasla je 30 posto od 2003. godine. Dulja, toplija i suša ljeta uzrokuju suše, koje utječu na poljoprivredu i proizvodnju hrane.
Mediteran pogađaju i sve veći požari. Razorni požari početkom prošle sezone pogodili su Španjolsku, a kasnije su izbili u Grčkoj, Italiji, Španjolskoj i Portugalu. Grčka je u kolovozu pretrpjela najrazorniji požar u povijesti EU. Prema statistikama, danas je prosječan godišnji broj šumskih požara u cijelom sredozemnom bazenu blizu 50.000, odnosno dvostruko više nego tijekom 1970-ih.
Srnec: Sve klimatske simulacije pokazuju daljnje zagrijavanje
Mr. sc. Lidija Srnec, klimatologinja Državnog hidrometeorološkog zavoda, rekla nam je da se od sredine 20. stoljeća Hrvatska duž Jadrana konzistentno zagrijava na razini godišnje temperature od 0.2 do 0.3 stupnja u 10 godina. Taj je porast u unutrašnjosti zemlje još i veći te iznosi 0.5˚C
Dodala je da sve klimatske simulacije do kraja stoljeća na cijeloj Zemlji pokazuju daljnje zagrijavanje i da je o točnim iznosima i kada će se oni dosegnuti nezahvalno govoriti.
“Klimatski modeli imaju svoje nepouzdanosti, a važno je uzeti u obzir i budući scenarij stakleničkih plinova koji se koristi u izradi simulacija. Buduće emisije mogu se mijenjati ako politike i javnost osvijeste potrebu za nužnim smanjenjem novih emisija stakleničkih plinova. No činjenica je da porast temperature od 1.5˚C u odnosu na predindustrijsko razdoblje, koji je dogovoren Pariškim sporazumom, nije daleko i teško da ćemo se tu zaustaviti”, rekla je Srnec.
“Definitivno će se naš ljetni turizam morati mijenjati”
Na pitanje koliko se zagrijava Baltik, rekla je da će porast temperatura biti prisutan na cijeloj Zemlji, ali da je Sredozemlje vruća točka. “Temperatura će rasti i na sjeveru kontinenta, a uzme li se u obzir da sadašnji klimatski uvjeti u tom dijelu svijeta nisu ugodni kao na Sredozemlju, čini se da bi njima promjena klime mogla donijeti određene koristi.
Ipak, to ne znači da topliji uvjeti na Baltiku neće zahtijevati prilagodbu. Uz porast temperature zraka, i tamo će se mijenjati temperature mora, što će mijenjati ekosustav kako u moru, tako i na kopnu”, dodala je.
Podsjetila je da je utjecaj klimatskih promjena na turizam razmatran u Strategiji prilagodbe klimatskim promjenama RH do 2040. godine i s pogledom na 2070.
“Osim promjene temperature zraka, za turizam su prepoznate kao važne i druge varijable: promjena u Sunčevom zračenju, relativnoj vlažnosti zraka, brzini vjetra i oborini.
Ako uzmemo u obzir već uočen porast temperature zraka, osobito ljeti na našoj obali, te čest manjak oborine, uz projekcije koje za ljeto daju daljnji trend u istom smjeru, definitivno će se naš ljetni turizam kroz ponudu ‘kupanja i sunčanja’ morati mijenjati u najtoplijim mjesecima”, zaključila je.
Oceanograf Soldo: Zagrijavanje utječe i na ribarsku industriju
Zagrijavanje Sredozemnog mora, uz spomeničku baštinu, najvećeg turističkog aduta, posebna je tema. Studije pokazuju da se Sredozemno more od početka 20. stoljeća zagrijalo za otprilike 1 do 1.5 Celzijevih stupnjeva. Sve to utječe na biljni i životinjski svijet, što opet posljedično utječe na turizam i način života na cijelom području.
Oceanografa dr. sc. Alena Soldu pitali smo da nam kaže može li Mediteran turistima, uz toliko zagrijavanje, ponuditi kvalitetu koju je nudio prije 30-ak godina.
“Promjenom temperature dolazi i do promjene među morskim organizmima: oni koji preferiraju hladnije vode bježe u dubinu, dalje od priobalnog područja, ili čak poduzimaju duže migracije u posve nova područja koja im više odgovaraju. Te vrste, od kojih su mnoge komercijalno važne, zamjenjuju vrste toplijih mora, koje nužno ne moraju biti komercijalne, što uvelike utječe na ribarsku industriju.
“Nekadašnji mediteranski uvjeti kod nas neće postojati”
Nadalje, upliv novih vrsta, primjerice, u Mediteranu su najpoznatiji Lesepsijski migranti koji kroz Sueski kanal dolaze iz Crvenog mora i Indijskog oceana, može značiti i dolazak vrsta koje su potencijalno opasne za ljude, posebice kupače.
Iako je Mediteran bio na neki način oaza u smislu vrlo malog broja opasnih organizama, s klimatskim promjenama dolaze i opasne vrste, zbog otrova u svojim tijelima ili zbog agresivnog ponašanja, koje uvelike mogu utjecati na turističku industriju.
Kad to kombinirate s visokim temperaturama zraka (i mora) koje mnogi ne podnose najbolje, očito je da u budućnosti možemo očekivati veliku promjenu u ponašanju turista, koji će se, tražeći nekadašnje mediteranske uvjete koji kod nas više neće postojati, više kretati sjevernije prema nekadašnjim hladnim područjima, a u dogledno vrijeme zapravo ‘mediteranskim'”, govori Soldo.
Baltik – niže temperature i manje gužve
Baltik postaje omiljena alternativa za one koji žele niže temperature i mirnije plaže, i to uz povijest i zanimljivu arhitekturu koju nude obale Poljske, Njemačke, Danske, južne Švedske, kao i baltičke zemlje Estonija, Litva i Latvija. Temperature zraka na ovom području ljeti budu do srednjih 20 stupnjeva, a ponekad znaju dosegnuti i 30 Celzijevih stupnjeva.
Europska unija lani je naručila dokument koji je, simulirajući razine zagrijavanja, predvidio obrazac po kojem bi sjeverna područja mogla imati koristi od klimatskih promjena, dok bi se jug nosio sa smanjenjem turističke potražnje.
The Telegraph je podsjetio da je ovaj proces već u tijeku. Izvršni direktor njemačkog Tuija Sebastian Ebel rekao je da njihova tvrtka planira više ulagati u paket aranžmana oko poljskog Baltičkog mora te u Nizozemskoj i Belgiji.
Savjetnik na Institutu za turizam: Razvit će se sjever, ali Mediteran ostaje vodeći
Prof. dr. sc. Josip Mikulić, redoviti profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i znanstveni savjetnik na Institutu za turizam, kazao nam je više o ovoj temi.
“Broj turista i noćenja zapravo kontinuirano raste gotovo svugdje u svijetu, pa tako i na sjeveru i na Baltiku, primjerice u Latviji, koja je sve popularnija. A i skandinavske zemlje su već dugo popularne među turistima, ali i značajno skuplje. Međutim, mediteranske zemlje i ove spomenute nisu direktni konkurenti.
Postoje popularne, tradicionalne turističke destinacije, ali se kontinuirano pojavljuju i nove. Međutim, postoje i uhodani turistički tokovi, koji se relativno sporo mijenjaju. Uz to, kada je ljeto i vruće, glavni privlačni faktor je voda, odnosno more, stoga vjerujem da će Mediteran ostati glavna receptivna regija svijeta, a da će se sjevernije destinacije dodatno turistički razviti”, rekao je.
Kazao je da su klimatske promjene jedna od glavnih tema u industriji.
“Ipak, turizam kontinuirano raste, mjestimice i prebrzo i previše. Mediteran je glavna receptivna regija svijeta koja apsorbira gotovo trećinu svih turističkih dolazaka u svijetu, a prema projekcijama UNWTO-a, broj turista će i dalje rasti. Ne samo zbog mora i prirode već i zbog kulture i povijesti”, dodaje. (Vedran Salvia, Index)
